Potreba da ovladamo svojom okolinom i utječemo na događaje i ishode u životu dio je ljudskoga napretka, bilo da govorimo o razvoju pojedinca ili ljudske vrste u cijelosti. U psihološkom smislu govorimo o potrebi za kontrolom koja motivira mnoge postupke i ima posljedice na naše funkcioniranje. Kako bismo potrebu za kontrolom zadovoljili na primjeren način, potrebno je znati prepoznati i razlikovati stvari koje su pod našom kontrolom od onih koje nisu ili bar nisu u potpunosti. Iako zvuči jednostavno, mnogi ljudi griješe u tome što ne promišljaju o tome što je pod njihovom kontrolom, a što nije. Primjerice, čak i kada imamo jako dobre strategije suočavanja, dobro rješavamo probleme i svladavamo izazove, a ako ne znamo dobro prepoznati koliku kontrolu nad situacijom imamo, postoji vjerojatnost da ćemo uporno pokušavati napraviti nešto što nije u našoj moći. Dakle, važno je znati prepoznati što je pod našom kontrolom, a što nije jer o tome ovisi što je najbolje napraviti u nekoj situaciji. Kada prepoznamo stvari koje su pod našom kontrolom, onda se možemo fokusirati na njih i ulagati trud da na njih djelujemo, a stvari koje nisu pod našom kontrolom možemo prepustiti drugima. Naravno da to nije uvijek lako napraviti jer često se događa da ono na što ne možemo utjecati ima bitne posljedice na nas, a brinu nas i ishodi na koje ne možemo utjecati. Međutim, uporni pokušaji djelovanja na ishode koje ne možemo kontrolirate troše naše resurse koje možemo bolje iskoristiti ako ih usmjerimo na ono na što možemo utjecati. Trenutačna situacija s pandemijom COVID-19 dobar je primjer za ilustraciju. Koliko god nas brinulo koliko će biti oboljelih, koliko će dugo trajati, što će biti s gospodarstvom, koliko se ljudi pridržava mjera i slično, to nisu stvari na koje možemo utjecati, bar ne izravno i sigurno ne u svojem svakodnevnom životu. Međutim, iako ti ishodi nisu pod našom kontrolom, mi nismo bespomoćni u ovoj situaciji. Možemo utjecati na svoje ponašanje kojim štitimo sebe i druge, možemo utjecati na to kako provodimo vrijeme, koliko održavamo kontakte s bliskim osobama, možemo birati kako ćemo se postaviti prema situaciji i kako ćemo razmišljati o njoj. To su stvari na koje je korisno usredotočiti se, osobito onda kada se osjećamo zabrinuto vezano uz ishode na koje ne možemo mnogo utjecati.

Međutim, u naslovu se spominje osjećaj kontrole, a ne apsolutna kontrola sama po sebi. Zašto je ta razlika važna? Zbog toga što istraživanja i praksa pokazuju da je za psihološku dobrobit i nošenje sa stresom važniji osjećaj kontrole nego realna kontrola nad događajima i ishodima. Osjećaj kontrole ne ovisi isključivo o objektivnoj kontroli koju imamo nad ishodima, čak većinom i ne ovisi o njoj. Prvenstveno osjećaj kontrole ovisi o tome na što se usmjerimo i o čemu većinom razmišljamo. Ako se većinom usmjeravamo na stvari koje nisu pod našom kontrolom i razmišljamo o mogućim ishodima i posljedicama, osobito onim negativnima, logično je da ćemo imati vrlo nizak osjećaj kontrole i posljedično se osjećati više pod stresom. Međutim, ako se usredotočimo na stvari koje jesu pod našom kontrolom, naše će promišljanje biti više proaktivno, odnosno razmišljat ćemo o aktivnostima koje možemo poduzeti, možda čak i raditi planove kako to napraviti. Takvo razmišljanje povećava osjećaj kontrole i umanjuje stres. Neki ljudi spontano tako promišljaju, a neki trebaju uložiti svjestan napor da usmjere pozornost na stvari koje su pod njihovom kontrolom. Naime, naš je um postavljen tako da bude oprezan, ali stvari na koje ne možemo utjecati lako privlače pozornost. Stoga je često potrebno uložiti svjestan napor da bismo osvijestili što je pod našom kontrolom i usmjerili pozornost na to. To, naravno, ne znači da treba ignorirati negative aspekte, samo se treba truditi imati uravnoteženu sliku situacije i promišljati na način koji je funkcionalniji.

Također, osjećaj kontrole ovisi i o našem tumačenju događaja. Naime, događaji ne izazivaju neugodne emocije ili percepciju stresa izravno. Između događaja i naše reakcije događaju se razne procjene. Prva procjena odnosi se na to je li događaj za nas važan i je li prijetnja. Ako se procijeni da nije važan, neće imati osobitog učinka. Ako se procijeni da je važan, ali nije prijetnja, može imati učinak na nas, ali neće biti negativan ni neugodan. Međutim, događaji koji se procijene kao važni i prijeteći dovode do stresa. Već u ovoj fazi može doći do pogrešnih zaključaka u smislu da se prijetnja procjenjuje većom nego što to objektivno jest pa je potrebno voditi računa o opravdanosti takvih procjena. Ali procjene ne staju na tome. Posljednja procjena koja se radi jest odgovor na pitanje može li se osoba nositi s tom prijetnjom? Primjerice, ima li potrebna znanja i kompetencije, ima li potrebne vještine, ima li prednosti i snage koje će joj pomoći da se s time nosi i sl. Prirodno, ako osoba procijeni da je prijetnja veća od njezinih kapaciteta suočavanja, onda će i stres biti veći. Isto tako, iznimno je važno voditi računa da te procjene budu najrealnije moguće, da ne podcjenjujemo niti precjenjujemo svoje kapacitete te da usmjeravamo pozornost na osobine i vještine koje bi nam mogle pomoći. Time, također, povećavamo osjećaj kontrole i umanjujemo percepciju stresa.

Dakle, osjećaj kontrole važan nam je zbog toga što umanjuje stres i povećava osjećaj sigurnosti u suočavanju s raznim događajima. Potreba za kontrolom, točnije za osjećajem kontrole, prema tome uobičajena je i korisna te nas motivira na mnoge postupke koji služe našoj općoj dobrobiti. Međutim, kao i većina potreba, ako su pretjerane, vjerojatno će voditi problemima u funkcioniranju. Pretjerana potreba za kontrolom često dovodi do toga da se osoba iscrpljuje pokušajima kontroliranja ishoda koji nisu pod njezinom kontrolom, pogrešno procjenjuje opravdanost nekih postupaka, rigidna je, odnosno ne može prilagoditi postupke jednom kada vidi da ne pomažu i sl. Isto tako, pretjerana potreba za kontrolom narušava kvalitetu procjena pa tako osoba može procijeniti događaje više prijetećima nego što jesu ili podcijeniti svoje mogućnosti suočavanja. Nerijetko postupci koji su vođeni pretjeranom potrebom za kontrolom dovode do upravo suprotnog učinka, dodatno smanjuju osjećaj kontrole. To je točno za vanjske događaje, primjerice pretjerani pokušaji kontroliranja nečijeg ponašanja često dovedu do otpora i negodovanja kod drugih i dodatnog narušavanja odnosa, a osobito je točno za unutarnje doživljaje. Pravilo da moramo kontrolirati naše neugodne doživljaje često dovodi do njihova pogoršanja koje se vjerojatno ne bi dogodilo da nismo toliko inzistirali na tome. Kako bismo si pomogli da se ne iscrpljujemo pretjeranim pokušajima kontroliranja neugodnih događaja i doživljaja, potrebno je razumjeti odakle dolazi pravilo da ih moramo kontrolirati. Individualni razlozi mogu biti nebrojeni, ali većina je vezana uz percepciju vlastite nemoći ili slabosti, da nešto napravimo, spriječimo, podnesemo ili preživimo. Jednostavno rečeno, pravilo da se nešto mora kontrolirati može postojati samo ako ga hrani mišljenje ili osjećaj da smo previše slabi ili nemoćni da nešto podnesemo.

U protivnom, to pravilo ne bi ni trebalo postojati jer zašto bismo morali kontrolirati nešto što možemo podnijeti? Kako bismo prepoznali što je to što hrani naš imperativ kontrole, korisno je zapisati se: „Što mislim da će se dogoditi ako odustanem od kontrole?“. Ponekad su odgovori relativno jednostavni, primjerice da će se nešto loše dogoditi nama ili bliskim osobama. Tada možemo probati procijeniti vjerojatnost toga i procijeniti dokaze na temelju kojih to zaključujemo ili predviđamo. Međutim, često su odgovori manje jasni, odnosno vezani su uz osjećaj da bi to bilo prestrašno ili da bismo izludjeli ako ne kontroliramo kako se osjećamo. Takvi su osjećaji osobito problematični jer u umu istovremeno postoji pravilo da se osjećaj mora kontrolirati i vjerovanje da smo preslabi da ga podnesemo ili uklonimo. To pravilo i vjerovanje čine začaran krug – neuspjeli pokušaji kontrole osjećaja dodatno pojačavaju isti taj osjećaj jer služe kao dokaz za vjerovanje da smo preslabi.

Međutim, činjenica da ne možemo ukloniti neugodne doživljaje nije dokaz slabosti i zapravo ne govori ništa o našim kapacitetima, nego je odraz pretjeranih pokušaja kontrole i temeljno pogrešnog gledanja na naše doživljaje. Oni sami po sebi nisu opasni za nas iako mogu biti neugodni. Naši unutarnji doživljaji nisu dokaz naše slabosti koju onda trebamo pod svaku cijenu ukloniti nego prirodno događanje koje nastaje kao reakcija na vanjske ili unutarnje događaje. Najveća razlika između osobe koja ima zdravu potrebu za kontrolom koja rezultira dobrim osjećajem kontrole nad svojim životom i osobe koja ima pretjeranu potrebu za kontrolom nije u objektivnoj kontroli, nego upravo u očekivanjima, tumačenjima i pravilima koje ima, a ponajviše u procjeni vlastite slabosti ili snage.

Ana KURTOVIĆ