Možda nam naši rukometaši nisu dali nekog velikog povoda u pripremnom razdoblju, pa smo brže-bolje zaključili kako se ipak smanjuje intenzitet zanimanja naših navijača za rukometnu reprezentaciju. Međutim, Graz nas je sve razuvjerio. Očito je to ljubav koja ne može proći.

Tisuće navijača i dalje pohode utakmice hrvatske reprezentacije. Prednost je što se Europsko prvenstvo igra u zemlji gdje (nažalost) živi puno naših sunarodnjaka i što je Hrvatska blizu. Zagreb je na samo dva sata od Graza. Dovoljno blizu da se zaključi posao, sjedne u automobil, dođe u Austriju, popije pivo, nešto pojede, odgleda večernja utakmica i vrati kući. Kažu mi neki da su iz Osijeka stigli za pet sati uz stajanje u Zagrebu. Zbog rukometaša se ponovo ne štedi ni vremena ni novca. Euforija tek sada počinje. Kažu, u Beču se već stvaraju navijački punktovi. Oko bečkg Stadthallea dosta je hrvatskih kafića. U kojima će se, vjerujemo, slaviti naše pobjede. Ono što posebno treba pohvaliti jest da naši navijači mogu služiti za primjer. Naravno, među tisućama ljudi naći će se usijanih glava pa će se pod utjecajem alkohola odlučiti naganjati znatno manji broj suparničkih navijača. No ono što je bila vidljiva činjenica jest da su u dvorani jedni do drugih stajali hrvatski i srpski navijači. Bez incidenta. I da su u kafićima oko dvorane i u predvorjima hotela srpski novinari i malobrojni njihovi navijači mirno ispijali svoja pića pokraj raspjevanih hrvatskih navijača. Uostalom, ima li većeg komplimenta nego kada srpski izbornik Nenad Peruničić, koji nije baš slatkorječiv kao, primjerice, Veselin Vujović, kaže "volio bih da Hrvatska osvoji medalju zbog vaših navijača". Pa, "kauboji", onda osvojite medalju. Zbog navijača. Neka ova lijepa siječanjska priča završi negdje u Stockholmu. K.Lacković