Anksioznost je dio života svakoga čovjeka te je, bar u nekoj mjeri, prisutna u mnogim situacijama u životu. Kao takva nije nužno loša niti je cilj da ju se ukloni iz života – naime anksioznost je u mnogim situacijama korisna. Može motivirati osobu da traži rješenja, pokreće potrebne mehanizme kako bi se obavio kakav posao ili riješio problem, upozorava da nešto nije u redu i slično. Anksioznost postaje problematična onda kada njezin intenzitet, trajanje ili ustrajnost prijeđu određenu razinu, odnosno kada počinje narušavati funkcioniranje na bilo kojem planu.

Ispitna anksioznost odnosi se na neugodne osjećaje brige, bojazni, uznemirenosti, bespomoćnosti i zabrinutosti oko posljedica ispitivanja koje se javljaju u situacijama kada se nečije znanje ili izvedba procjenjuju. Niže razine ispitne anksioznosti nisu zabrinjavajuće ni nepoželjne, ali ako je ona intenzivna i ustrajna, može bitno negativno utjecati na nečiji akademski uspjeh pa i ukupnu dobrobit.

Većina ljudi ima neku ideju o anksioznosti – što je ona, kako se manifestira, odakle dolazi. Međutim, često su te ideje nepotpune jer nastaju na temelju vlastitoga iskustva ili pretpostavki. Svaki oblik anksioznosti, pa tako i ispitna, složen je fenomen koji ima svoje emocionalne, fiziološke, kognitivne i ponašajne sastavnice koje je za njegovo razumijevanje važno znati prepoznati i razumjeti. Emocionalne su sastavnice ljudi obično prvo svjesni. Ona uključuje osjećaje kao što su nervoza, strah, napetost, tjeskoba i slično. Takve su emocije, koje također privlače pažnju osobe, popraćene različitim tjelesnim reakcijama kao što su znojenje, drhtanje ruku, crvenilo lica, ubrzan puls, osjećaj napetosti u različitim dijelovima tijela. Na druge dvije sastavnice ljudi najčešće manje obraćaju pozornost i često nemaju osviješteno što im prolazi kroz glavu kada su anksiozni i kako njihovo ponašanje djeluje na samu anksioznost. Kognitivna sastavnica odnosi se na misli, zaključke i pretpostavke koje osoba ima vezano uz situaciju u kojoj je anksiozna. Tipični su primjeri kod ispitne anksioznosti misli poput: „Ovo je strašno“, „Neću izdržati“, „Past ću ispit“, „Mislit će da sam glup, čudan“, zatim zaključci poput „Glup sam“ ili „Slab sam” te pretpostavke poput „Ako vidi da sam nervozan, mislit će da ne znam” ili „Ako se ne mogu odmah sjetiti odgovora na pitanje, neću se uopće sjetiti”. Takve misli, zaključci i pretpostavke povećavaju anksioznost ovisno o tome koliko se takvim mislima vjeruje. Naime, svaka će osoba bar ponekad imati takve negativne misli, ali ako su one prolazne i osoba ne obraća previše pozornosti na njih, odnosno ne tretira ih kao točne i istinite, onda one neće imati velik učinak na njezinu anksioznost ni na općenito funkcioniranje. Problem nastaje kada se takvim mislima pridaje velika važnost i tumači ih se kao istinite te se zbog toga dulje zadržavaju u svijesti osobe i negativno utječu na to kako se ona osjeća.

Naravno, ako osoba ima misli o tome da će pasti ispit, a istovremeno je činjenica da nije učio za taj ispit, onda je ta misao točna, a strah od pada na ispitu opravdan jer taj je ishod vrlo vjerojatan. No kada govorimo o bilo kojoj vrsti anksioznosti, pa tako i ispitnoj, te misli uglavnom nisu točne ili nisu u potpunosti točne. Najčešće je riječ o previše uopćenim zaključcima (primjerice da se ništa nije zapamtilo, što je jako malo vjerojatno), proizvoljnom zaključivanju (primjerice ako se ne zna sve, to će rezultirati padom na ispitu, što najčešće nije istina) i emocionalnom zaključivanju (poistovjećivanju osjećaja s činjenicama – primjerice „Osjećam se kao da ću pasti ispit.“). Takva razmišljanja povećavaju anksioznost i okupiraju misli što za posljedicu ima to da se osoba manje kvalitetno može posvetiti aktivnosti (primjerice učenju ili ispitu).

Potrebno je osvijestiti ponašanje u situacijama koja izazivaju anksioznost jer ono uvelike djeluje na održavanje straha i anksioznosti. Jedno je od najštetnijih ponašanja izbjegavanje. Iako izbjegavanje, primjerice ispita ili izlaganja, može imati kratkoročno pozitivne posljedice jer umanji anksioznost, dugoročno ju ono održava. Naime, svaki put kada se izbjegne nešto čega se bojimo i time se smanji strah, našem mozgu to služi kao potvrda da je ta stvar ili pojava uistinu opasna i treba je se bojati. To je mehanizam koji je ostao u našem mozgu još od naših davnih predaka. Taj je mehanizam jako koristan kada je riječ o stvarnim opasnostima koje nam ugrožavaju život. Međutim, on je prilično primitivan i ne zna dobro razlikovati koje su situacije objektivno opasne, a koje nisu jer se vodi primarno instinktima, odnosno ne uključuje više kognitivne funkcije. Zato svaki put kada se izbjegne ispit, on na temelju smanjenja anksioznosti zaključi da je ispit opasan po život i učvrsti vezu između ispita i opasnosti te se strah u sljedećoj ispitnoj situaciji opet javi jer je veza ojačala.

Konačno, postavlja se pitanje kako si studenti mogu pomoći vezano uz ispitnu anksioznost? Prvo i osnovno, dobra je priprema jako važna. Što je učenje kvalitetnije (bolje organizirano), to je veća vjerojatnost da će osoba biti sigurnija u svoje znanje i posljedično biti manje anksiozna. Tijekom učenja važno je umanjiti distrakcije, naći optimalno vrijeme i tempo učenja (netko uči bolje navečer i više vremena odjednom, a nekome trebaju češće stanke i jutarnji je tip), voditi računa o motivaciji (pratiti napredak kroz gradivo i nagraditi se za napredak), planirati stanke i opuštanje i slično. Na samom ispitu korisno je prvo skenirati ispit te odgovoriti na odgovore koji se sigurno znaju (tako se izbjegne obeshrabrenost ako su prva pitanja teža). Također, korisno je imati na umu da anksioznost varira i da, bez obzira na to koliko je u nekom trenutku visoka (najčešće na početku ispita), počet će opadati, osobito ako se koriste neke tehnike poput distrakcije, tehnike disanja i slično.

Nadalje, dobro je obratiti pozornost na misli koje u tom trenutku prolaze kroz glavu te ih pokušati prilagoditi jer su najvjerojatnije iskrivljene. Tipičan primjer misli na samom ispitu jest: „Ništa ne znam.“. Ako je student učio za ispit, ta misao sigurno nije točna. Točno je da se sada ne može dosjetiti odgovora na neko pitanje, ali znači li to da ništa ne zna, da se neće ni kasnije moći dosjetiti odgovora ili da se ne može dosjetiti odgovora na neko drugo pitanje? Najvjerojatnije ne znači. Također, pitanje koje često muči studente prije, tijekom i/ili nakon ispita jest: „Što ako padnem ispit?“. Takva pitanja zapravo nisu pitanja, nego je njihovo značenje „nešto će se loše (katastrofično) dogoditi“. Umjesto da se ostane s tim osjećajem, korisno je odgovoriti na to pitanje, ali na konstruktivniji način. Primjerice, kakve će biti objektivne posljedice ako se padne ispit (ako je prvi rok, vjerojatno posljedice nisu velike), što se može napraviti nakon toga (otići na uvid u ispit ili konzultacije, vidjeti gdje su pogreške kako bi se više vremena posvetilo tom gradivu, izići na sljedeći rok) i slično. Konačno, korisno je nakon ispita preispitati svoje zaključke. Je li ocjena dobar uistinu neuspjeh? Je li pad na ispitu uistinu dokaz da ste nesposobni? Zapamtite, sama činjenica da ste tu gdje jeste, da ste prošli neke prepreke govori u prilog tomu da ste dovoljni dobri, a povremeni su neuspjesi dio procesa učenja.

Zaključno, bez imalo umanjivanja važnosti ispita, imajte na umu da je zdravlje važnije i da su to ipak „samo“ ispiti, a ne borba na „život ili smrt“.