Osmu godinu zaredom civilna organizacija „Kultura, mediji i edukacija“ – ARTHEA provodi performativne projekte, sada već održivoga znanstveno-umjetničkog događanja „Slika Svijeta i performativnost glokalne svijesti“ autorice dr. sc. Vesne Srnić, predsjednice organizacije i znanstvene suradnice Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, dislociranoga studija u Slavonskom Brodu.

Projekt financiraju Ministarstvo kulture RH, Grad Slavonski Brod i informatička udruga Connect IT, podržavajući naš edukacijski i znanstveno-umjetnički urbani afekt, uz interdisciplinarnu i integriranu edukaciju učenika, studenata i građana te uključivanjem projekta u okomiti kurikul niza institucija, od osnovnoga preko srednjega do visokoga školstva. Posebnu edukacijsku važnost vidimo u decentralizaciji kulture i prodoru progresivnoga projekta u urbani prostor u kojem prevladavaju izraženi konzervativizam u poimanju kulture i rigidna ksenofobija, odnosno frustriranost ne samo strancima, nego i suvremenim umjetničkim praksama kao drukčijem, apstraktnom izrazu. Stoga želimo ishoditi inkorporiranje toga edukacijskoga projekta u kurikul na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj edukacijskoj razini. U znanstveno-istraživačkom radu cilj nam je voditi se idejom multimedijalno orkestrirane svijesti na način performativnoga humanog multitaskinga, i to izvan dominantnih političkih i religijskih kategorija, kroz „ugodni antagonizam“ i umjetnički egzistencijalizam (aktivizam) kojim se autentično mijenja i rekreira stvarnost.


Performativni događaj pod naslovom „Hologram i stvarnosno: šumska televizija“ realiziran je 25. svibnja 2019. na glavnom gradskom Trgu Ivane Brlić Mažuranić, uz sudjelovanje zagrebačkih plesačica suvremenog plesa Nastasje Štefanić i Tamare Curić, opatijskoga jazz glazbenika Vedrana Ružića na kontrabasu i zagrebačkoga jazz i rock-glazbenika Tomislava Brezičevića na nesvakidašnjem hangout instrumentu te 98 studentica i studenata Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, dislociranoga studija u Slavonskom Brodu. Studenti su snimali multimedijske radove za kolegij Medijska kultura nositeljice izv. prof. dr. sc. Emine Berbić-Kolar kod dr. sc. Vesne Srnić, autorice projekta i izvoditeljice nastave. Tehničku potporu za svjetlosni hologram dala je udruga Connect IT, a glazbena podloga bila je jazz glazba „Remembering“ američko-izraelskoga glazbenika Avishai Cohena.

U performansu „Hologram i stvarnosno: šumska televizija“ propitujemo socijalnu inteligenciju kroz međuodnos virtualnoga i stvarnosnoga. Kako je eksperimentalne svjetlosne pojave povjesničar umjetnosti Igor Loinjak, asistent na Odsjeku za vizualne i medijske umjetnosti Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, slikovito nazvao „svjetlosno ništavilo tame“, svakako se u toj eteričnoj akashi događa znakovita životna dijalektika. Filozofkinja i estetičarka medija dr. Divna Vuksanović postavlja u našoj publikaciji s pravom ključno pitanje: „Je li virtualno stvarno?“. Mi se pitamo proizvodi li umjetnik stvarnost kroz bioračunalo? Nije li tada i hologramska stvarnost kroz ljudski kreirano računalo dio iste te stvarnosti jer u osnovi je svake stvarnosti imaginacija...?


Iako se ne možemo složiti s utemeljivanjem teorije egzistencijalizma pretežito u kršćanskom misticizmu i hajdegerijanskoj fenomenologiji onako kako psihijatar Robert Torre („Ima li života prije smrti?“, 2018.) tumači „bačenost u svijet“ jer filozofiju predsokratovaca smatra izgubljenom, ipak pozdravljam kad (iako marginalno) sartreovski poručuje: „ Moj temeljni pradoživljaj sebe i svijeta izbija monumentalno i momentalno, u jednom udaru sve biva tu.“


U takvim intenzivnim ustrojavanjima, kakav je zasigurno bio i taj performans, na djelu su civilizatorske energije razumnoga uređivanja života. Tu je centar duhovne koncentracije, omphalos – Pupak Svijeta, kao dinamika i snažna glokalna struktura uravnoteženoga antagonizma (Chevalier, Gheerbrandt) između globalnog i lokalnog, ali i prirodnog i kulturnog. Prema interpretaciji Freudove ekspresije koju izvodi slovenska filozofkinja Alenka Zupančič (knjiga „What is Sex?“): “(…) the dream’s navel (pupak snova, op. a.) related not to what we can know, but to the hole in the very net of knowledge that can be laid out in the analytic interpretation“. Stoga za taj „pupak snova“, gdje tonemo u nesvjesno i koji je rupa u mreži svakoga autentičnog znanja, Zupančič kaže kako ne postoji kao nešto posebno što treba znati. Naime, sve ovisi o uvjerljivoj izvedbi Eventa („Događaja“) pa tako i našega umjetničkog performansa ili, kako to Torre (2018.) postavlja: „Riječ je o mističnim trenutcima kad vječnost ulazi u vrijeme, najčešće u trenutak“. Naše ontološko pitanje o stvarnosti virtualnoga postaje tako pitanje o transhumanom ovladavanju asimiliranom tehnologijom.