U 96 godina postojanja osječka Olimpija iznjedrila je puno veličina i nogometaša visoke klase, uključujući i međunarodnu! Dvije su, međutim, žive legende, od kojih je Zvonko Nikšić već našao svoje mjesto u klupskoj Kući slavnih, a njegov suvremenik Goran Šklebek sigurno će to mjesto uskoro pronaći.

Poveznica im je dugogodišnja vjernost ponosu Donjeg grada, u kojem su ostavili snažan trag. Potonji Šklebek nije posve realizirao potencijal koji je, nedvojbeno, posjedovao iako mu se ne može osporiti neslužbena aureola najboljeg amaterskog igrača Slavonije i Baranje 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća.

Samouki Gogi iz rodnoga je Orlovnjaka pristupio Metalcu i sa 16 godina participirao u borbama kada je taj osječki klub radnika igrao s tadašnjim državnim drugoligašima. Nakon nekoliko godina prešao je u Olimpiju, gdje je ostvario zenit i bio dio generacije koja bi se mogla okarakterizirati ponajboljom u povijesti, a pod vodstvom sada pokojnog trenera Ivice Rukavine. Koliko je Šklebek bio ispred vremena i regionalnog okruženja, reći će u uvodu:

- S 21 godinom zaigrao sam u Sisku za mladu, do 21 godine, reprezentaciju Jugoslavije, a zajedno sa sugrađaninom Draganom Medenicom u Orašju za Bosnu i Hercegovinu, za koju me pozvao legendarni trener Ivica Osim. Vodio me zatim u Sarajevo, ali se tamo nisam dugo zadržao, kao na još nekoliko slično atraktivnih prvoligaških adresa - kazao je Gogi o svojim ranim 20-im godinama, s vremenom postajući sve bolja i traženija roba. S kapetanskom vrpcom i brojnim pogodcima odnosno asistencijama predvodio je Olimpiju prema tituli regionalnog prvaka, tako da ponuda za prelazak u jače i lukrativnije sredine nije nedostajalo.

U ljetnom preslagivanju zagrebačkog Dinama trener Domagoj Kapetanović ga je pozvao kako bi nadomjestio odlazak Drage Vabeca, ali modri dres Gogi nikad nije službeno odjenuo.

- Bilo je kao u snovima, jer me trener otpočetka gurao u prvu postavu, u kojoj su, među ostalima, bili Gegi Miljković i Srećko Huljić. Nostalgija, ali još više ljubav, prevagnula je da se iz Zagreba vratim u Osijek te tako definitivno zatvorim vrata Maksimira - sjetio se zagrebačke epizode, koju je naglo prekinuo "zbog jedne divne crne žene". Nije dugo trebalo i Sulejman Rebac iz mostarskog Veleža ga je pozvao, a ta je tromjesečna avantura imala identičan epilog.

- Nestvarno je gotovo bilo kako su me u Mostaru odlično primili, nadjenuvši mi nadimak njihova kluba Rođeni. Imali su, vjerojatno, ponajbolju generaciju, na čijim je vratima stajao Marić, Vladić je bio poslovođa na sredini terena, a Bajević je bio zadužen za postizanje pogodaka. U tome sam mu trebao pomoći i sve je išlo u tome smjeru, ali se u meni probudio "crv" te sam uskoro osvanuo u Osijeku, ne iskoristivši ni tu mogućnost igranja u Prvoj ligi, a ponovo zbog ljubavi - Rođeni je arhivirao mostarsku epizodu, nerealiziranu zbog iste crne žene, tako se ne uguravši u Veležov tercet popularno nazvanog BMV. Olimpija mu je bila ponovo utočište, u njoj je nastavio tamo gdje je stao, prije nove avanture, u Njemačkoj, koja je također kratko trajala.

Došle su osamdesete i nesvakidašnji slučaj u Donjem gradu. Na odsluženje je, naime, vojnog roka u Osijek došao tada jedan od najboljih europskih nogometaša, hajdukovac Ivan Gudelj.

Kondiciju je održavao u Olimpiji, gdje je, zajedno s Gogijem, na treninzima privlačio više od stotinjak znatiželjnika. Natiskanih iza i oko gola na zapadnoj strani, gdje je Gudelj zdesna centrirao, a Šklebek atraktivno volejima i škaricama zaključivao akcije, mameći pljesak i uzdahe gledatelja. I Gudeljovo divljenje, koji nije mogao vjerovati, da netko tko tako udara voleje a nije u nekom elitnom klubu. Nakon svake Gogijeve akrobacije Gudelj je prizivao Gospu, iznova izražavajući čudo neviđeno, a što ju je Hajdukov nogometaš više prizivao, Šklebek je izvodio sve veće bravure. Potrajalo je to nekoliko mjeseci, Gudelj se vratio u Split, a Gogi nastavio biti Olimpijin igrač utakmice, rješavajući ih solo akcijama ili završavajući ih onako kako je s Gudeljom "doktorirao".

Stariji sugrađani i zaljubljenici u "bubamaru" itekako se živo sjećaju Gogija, i svi redom žale što taj "nogometni šmeker" nije napravio karijeru koju je po umijeću na terenu zaslužio. No zbog jedne divne crne žene nije želio nikamo iz Osijeka.