Znao je Vedran Zrnić, protekle četiri godine otkako je nosio dres NEXE-a, reći kako će igrati dok god ga ništa ne boli. Približio se i granici od 40 godina, kada mnogi aktivni sportaši zaključuju: "E, sada bi valjalo poći."

Proslavljeno desno krilo koje je s Hrvatskom osvojilo naslov svjetskog i olimpijskog prvaka ipak neće kao aktivni igrač dočekati 26. rujna i svoj 40. rođendan. Mjesec dana nakon završetka sezone službeno je objavio kraj karijere.

Iz generacije "originalnih kauboja" Zrnić je među onima koji je najduže trajao. Ovoga ljeta kraj karijere objavio je i Drago Vuković, najmlađi iz selekcije koja je osvojila naslov olimpijskih prvaka u Ateni. Među aktivnima ostao je jedino Blaženko Lacković, no on ima ulogu pomoćnog trenera i igrača u današnjem drugoligašu Hamburgu, što je daleko od europskih rukometnih reflektora.

U NEXE-u definitivno Zrnić nije bio daleko od reflektora premda Našice još uvijek nisu nacionalnim medijima privlačna sredina. Ali, i to se mijenja. Činilo se kako Zrna ne misli stati. Unatoč četrdesetoj na lađima i unatoč već sijedoj kosi, zbog koje je u Našicama dobio nadimak "Deda"!

Pred kraj prošle sezone ipak je odlučio reći "zbogom" aktivnoj karijeri. Nakon sastanka s predsjednikom NEXE-a Josipom Ergovićem, s kojim je uspostavio gentlemanski dogovor.

- Negdje kolo ili dva prije kraja prvenstva zvao me predsjednik Josip Ergović. Rekao mi je kako smatra da u ovom trenutku mogu dati više klubu u nekoj drugoj ulozi nego kao igrač. Rekao mi je kako ima dosta posla u klubu, kako ga namjerava još organizacijski podići. Ono što sam mu odmah rekao je da me ne zanima trenerska uloga, niti se tu vidim ubuduće, međutim u nekoj drugoj ulozi sigurno mogu još pridonijeti.

Znači, Vedran Zrnić i dalje ostaje u Rukometnom klubu NEXE. U kojoj funkciji?

- To tek trebamo definirati kada počnu pripreme. Franjo Lelić radi posao tajnika. Ja bih trebao biti neka spona između predsjednika i igrača. Uspostavljati suradnju s drugim hrvatskim i inozemnim klubovima, komunicirati s EHF-om. Biti dakako na dispoziciji igračima i treneru.

Prema opisanom to bi bila uloga klupskog tehnika.

- Tehniko, sportski direktor, menadžer kluba... svejedno. Znam sigurno kako mogu pomoći i kako imam neke zamisli. Igrao sam vani, vidio sam kako neke stvari funkcioniraju i što se može primijeniti i promijeniti.

Što još konkretno NEXE-u nedostaje?

- U svakom pogledu NEXE je narastao i raste. Vidljivo i u ovom razdoblju otkad sam ja došao. Međutim, puno toga se može još podići. Čak ne govorimo o stvarima za koje treba veći proračun. Treba raditi i s navijačima. Stvoriti da u gradu na dan utakmice to bude praznik. Ne samo tijekom ovih 60 minuta nego i prije i nakon nje. Sve treba biti podređeno utakmici. Evo, igrao sam godinama u Gummersbachu, koji nije puno veći od Našica, a način kako smo mi tamo igrači sudjelovali u promociji i kontaktu s navijačima sigurno je nešto što se može primijeniti. Uz to, vjerujem kako Josip Ergović želi još tješnje povezati Rukometni klub NEXE i NEXE grupu pa i u tom smjeru sigurno ću djelovati.

Znači i dalje ćeš živjeti na relaciji Zagreb - Našice?

- Veći dio vremena bit ću u Našicama. Živjeti blizu igrača, osigurati im sve što im je potrebno da mogu samo razmišljati o svojim prezentacijama na treningu i utakmicama. Kada budemo tako djelovali i razmišljali i kada osiguramo sve ono što je potrebno za klub, onda ni na terenu neće nedostajati gol ili dva koji je znao nedostajati NEXE-u za ostvarenje željenih rezultata u proteklih godinu-dvije.

Za četiri godine je li rođenom Zagrepčaninu Našice priraslo srcu?

- Reći ću to ovako. Ja sam dečko iz Zagreba, a RK Zagreb je uvijek moj klub gdje sam započeo karijeru i to će tako ostati. Međutim, u lošoj uspomeni mi je ostao trenutak kada sam odlazio. Klub je tada upao u financijske probleme i dosta nas je otišlo van, a da to nismo tada željeli. I tada sam čak rekao kako se više ne namjeravam vraćati u Hrvatsku. Sve dok nisam dobio poziv iz Našica, kada sam sjeo s Josipom, vidio kod njega entuzijazam, odlučio sam se vratiti u hrvatski rukomet. I nikako nisam pogriješio.

Kada si dolazio u Našice, želja je bila osvojiti trofej s NEXE-om. To se ipak neće dogoditi.

- Ne samo to nego sam rekao da neću prestati igrati u NEXE-a dok ne osvojimo trofej. Puno dobroga i lijepoga smo ostvarili. Prije svega jako smo se približili Zagrebu, a u Europi smo već postali prepoznatljivi u EHF kupu. Istina, nedostaje još trofej kao nekakva kruna, ali jednako ću biti sretan ako NEXE osvoji trofej kada ja budem u nekoj drugoj ulozi. Štoviše, vjerujem da ću to i doživjeti.

Kako se osjećaš sada prvih dana u sportskoj mirovini?

- Iskreno, nemam još osjećaj kako je kraj. Svi smo na odmoru. Evo i ja sam na godišnjem odmoru s obitelji na moru. Možda će tek nastupiti taj osjećaj kada započnu pripreme i kada vidim kako dečki treniraju. Eh, sada, hoću li žaliti? Mislim da ne. Godine u vrhunskom sportu zahtijevaju sada i neko vrijeme odmora i rehabilitacije. Trebam se posvetiti svom tijelu.

Vrtjeli smo rukometni film. Prisjećali se nekih trenutaka. Premda je između Zagreba i NEXE-a promijenio pet klubova, ipak ga najčešće pamtimo kao desno krilo hrvatske rukometne reprezentacije. Zrnić će za sebe ipak reći kako je više bio klupski igrač.

- Iskreno, utakmice u klubovima bolje pamtim. Reprezentacija, to je sve više ostalo u magli. Naravno, najponosniji si na svjetsko i olimpijsko zlato i jedino za čim žalim u karijeri je što nemam i naslov europskog prvaka. Ali, valjda je taj pritisak i ta cijela medijska pompa oko reprezentacije više djelovala na mene, pa onda bolje pamtim neke klupske utakmice. Ja sam, kada sada ovako vrtim film, više bio klupski igrač. Tu sam se više isticao.

Ima li neka utakmica koju bi posebno izdvojio.

- Kada sam igrao u Velenju u derbiju protiv Celja, postigao sam 19 pogodaka. Mislim kako je Rutenka tada za njih postigao 18. U Bundes ligi pamtit ću našu pobjedu u Kupu nad Hamburgom usred Hamburga pred njihovih 9000 gledatelja.

A koje bi bilo najveće razočaranje?

- Uh. Znate kako se kaže: ‘Volio bih pamtiti samo sretne dane.’ Ali, sada ako me pitate, nekako sam najviše bio razočaran odlaskom iz Gummersbacha. Planirao sam tamo nakon sedam godina ostati. Tamo su mi se rodila djeca, kupili smo kuću. I klub je onda upao u probleme i ja sam morao otići. Prilično sam bio razočaran odlaskom iz reprezentacije. Godinu prije bio sam proglašen najboljim desnim krilom Svjetskog prvenstva, tako da me kraj reprezentativne karijere tada sigurno pogodio. Ali nećemo žaliti ni za čim. Imam 189 nastupa za Hrvatsku. Svjetsko i olimpijsko zlato. Puno prijatelja po svijetu. Rukomet me izgradio i naučio životu i vjerujem kako mu i dalje mogu još dosta dati, a isto tako i ja još mogu dosta toga naučiti. Dakako, ubuduće izvan terena - zaključio je Zrnić.