Od smrti supruge Vjekoslave, prije gotovo devet godina, svako prijepodne Josip Ciprovac imao je uobičajeni ritual. Ni posljedice moždanog udara nisu ga spriječile da, koristeći pri kretanju pomoć štapa, odlazi na ranojutarnju euharistiju "kod Antuna" u Tvrđi, potom posjeti voljenu Slavicu, kako su je zvali, na vječnom počivalištu na Groblju sv. Ane, u Gornjem gradu, pri povratku ode i na glavnu tržnicu pa tek tada kući na VBK. U stan gdje ćete pri ulasku primijetiti natpis "Ovdje se pozdravlja s hvaljen Isus i Marija"! Nažalost, od petka Cipru više nećete viđati na tim mjestima, ni na igralištu na Bikari, među "metalcima", kojima je, praktično, poklonio gotovo sav život…

Josip je rođen 18. veljače 1934. u Osijeku, kao dječak iz Gundulićeve ministrirao je "kod isusovaca“ (u današnjoj Stepinčevoj), nakon osnovne škole stekao je zvanje alatničara, zaposlio se u OLT-u, u kojem je i umirovljen. Dijagnoza angina pectoris svrstala ga je među umirovljenike i prije nego što se nadao, ali i nakon toga – ljubav s Nogometnim klubom Metalac nije prekinuta. Jer Cipro će u voljenom gradu ostati zapamćen kao najstarija osoba uz čije se ime vezala povijest tog kluba, čiji je član postao s prvim danom zaposlenja u OLT-u. Bio je vrstan nogometni vratar, golman kojem su, pedesetih godina prošlog stoljeća, stizali pozivi iz ljubljanske Olimpije (gdje je zapažen u vrijeme odsluženja vojnog roka) i velikog gradskog rivala Proletera, ali – parader među štangama ostao je vjeran crno-bijelim Metalčevim bojama. Čuvajući mrežu tog kluba sve dok, potkraj pedesetih, baš on nije doveo u klub Petra Kratila, koji ga je naslijedio tijekom čuvenog plasmana Metalca (‘69) u Drugu saveznu ligu. U vremenu kad je Ciprina veza s tim klubom odavno prerasla u neopisivu, sudbinski snažnu ljubav. Naime, nakon aktivne karijere desetljećima je pomagao "metalcima" na razne načine, kao trener, trener golmana, član tehničke komisije, pa i fizioterapeut, odnosno nenadoknadivi entuzijast.

Preminuo je u svom stanu 8. lipnja ostavivši, kao obožavani pater familias, neutješne nasljednike, kći Branku sa zetom Miroslavom, unuke Dubravka (sa snahom Helenom) i Marija, te praunuke Josipu i Petru. Na posljednji počinak ispratit će ga, zajedno s njegovim "metalcima", u srijedu, 12. lipnja, u 11 sati, na Gornjogradskom groblju. Kad će se ispuniti njegove riječi koje smo zapamtili iz našeg posljednjeg razgovara: "Znam da me Slavica čeka, jednog dana ćemo opet biti zajedno!" D. Kerže