Vjerojatno će samo najpedantniji povjesničari osječkog sporta među najuspješnije veslače grada na Dravi uvrstiti Zdenka Romića. Jer, nastupajući u prvoj generaciji Veslačkog kluba Osijek, prethodnika današnjeg Iktusa, nastalog 1967. spajanjem dotadašnjih „ljutih“ rivala, iz Donjega grada i Borca s Pampasa, u zapadnom dijelu grada, Romić je u dvojcu bez kormilara za juniore sa svojim vršnjakom Vjekoslavom Silijem nanizao uspjehe koji su tu posadu promovirali među najperspektivnije osječke veslače toga doba. Sudbina je htjela da se tandem Romić-Sili potkraj sezone posveti drugim, u životu mnogo važnijim, aktivnostima. Romić (rođen u Osijeku 17. siječnja 1949.) zaposlio se u Kanditu kao tzv. čokoladmajstor, potom stekao zvanje kemijskog tehničara pa prešao na radno mjesto u Saponiju, gdje je radio sve do umirovljenja. U međuvremenu se i oženio, a supruga Zlata rodila mu je sina i dvije kćeri, s kojima je proveo skladan obiteljski život sve do, prerane, smrti od posljedica neizlječive bolesti. Popularni Rombika bio je veseljak koji je davao ton svim okupljanjima ljudi dobre volje, izdanak je naraštaja donjogradskih klinaca koji su zaveslali još 1962. pod nadzorom poznatog Karlike Engelhardta. Kao članovi tog kluba Romić i Sili nizali su zapažene rezultate u konkurenciji podmlatka, a zablistali su već spomenute 1967. u juniorskom dvojcu. Na prvenstvu Jugoslavije tog ljeta u Bakru postali su prva šampionska posada novoosnovanog Veslačkog kluba Osijek. Kojima su uz bok, među seniorima, tada bili Ferdinand Rajle, Ivo (Dragutin) Pavičić i Mirjana Streitenberger. Zdenko Romić bit će kremiran u Zagrebu, a na posljednji ispraćaj, osim obitelji, zacijelo će danas (četvrtak) u 11 sati na Donjogradskom groblju doći i njegovi brojni prijatelji i znanci.