Dan velikog finala. Još tamo negdje na početku ove avanture u Rusiji, kada sam došao u Repino iz nekog sam razloga odlučio jednu odjevnu kombinaciju sačuvati za finale. Sad bih se mogao praviti pametan i reći kako sam toliko vjerovao u Hrvatsku, ali to bi bila obična laž.

Jednostavno nemam pojma zbog čega sam donio tu odluku. Valjda je to onaj ljudski strah: "Što ako uđemo u finale, a ja nemam što odjenuti"? I tako sam jedne hlače i jednu polo-majicu ostavio sa strane i nisam ih dirao tijekom cijelog boravka u Rusiji. No, danas je taj dan. Ne mogu reći kako ću odjenuti svoje najbolje odijelo, ali ono što će biti na meni definitivno će postati moje najbolje odijelo, bez obzira na to kako finale završilo. Kada god budem u budućnosti oblačio tu majicu i te hlače, sjetit ću se ovoga dana i finala SP-a u kojem je igrala Hrvatska. Eh, kad bismo ga još i osvojili. To bi bila priča.

Kad smo već kod finala malo sam prekopao po svojoj povijesti. U 25 godina novinarskog posla gledao sam već neka velika i neka malo veća finala. Tri su mi ostala u posebnom sjećanju. Prvo koje sam gledao u živo bilo je finale hrvatskog Kupa 1999. između slavonskih rivala Osijeka i Cibalije. To je prva posebnost tog finala, a druga je kontroverza koja se vuče i do današnjih dana. Osijek je pobijedio "zlatnim pogotkom", a Vinkovčani su bili gadno bijesni na zadarskog arbitra Renu Sinovčića. To finale još će se dugo spominjati. Sljedeće finale već je bilo veliko. Riječ je bila o utakmici koja je odlučivala europskog prvaka 2004. godine. I opet drugačije. Igrali su Grčka i Portugal. Unatoč svim prognozama koje su stavljale Portugalce u prvi plan, pobijedila je Grčka. Mnogi i danas tvrde kako je to bilo najružnije od svih finala u povijesti. Možda i jest, ali opet je bilo - posebno. Grčka je bila golema senzacija tog Eura. I konačno "finale svih finala". Istanbul 2005. Liga prvaka i ona čudesna utakmica između Liverpoola i Milana. I opet - posebna. Za taj susret mnogi tvrde kako je bilo najbolje finale Lige prvaka ikad odigrano. Milan je do poluvremena imao golemih 3:0, ali Liverpool je u nastavku izjednačio, doveo utakmicu do jedanaesteraca i pobijedio. Dakle, svako od ta tri finala kojima sam nazočio bilo je na svoj način posebno. Ipak, ovo četvrto ne može se mjeriti ni sa čime. Gledati finale Svjetskog prvenstva u kojem igra Hrvatska nestvaran je privilegij. Nešto što nitko dosad, a vjerojatno ni u budućnosti neće imati priliku vidjeti. Takva se prilika ukazuje, valjda, jednom u 1000 godina. Naravno, govorim iz hrvatskog kuta, jer navijači u nogometnim velesilama taj privilegij mogu konzumirati znatno češće. Uglavom, sve što mogu danas poručiti našim dečkima: Ljudi, dosad ste toliko toga sjajnog učinili za nas, zato sad učinite nešto za sebe - uzmite taj trofej!