Večeras će u Hrvatskoj sve stati. Naša nogometna reprezentacija od 20 sati na velebnom moskovskom stadionu Lužnjiki igra svoje drugo polufinale Svjetskih prvenstva.

Za jednu mladu i malu državu kakva je naša to je doista uspjeh već sada vrijedan divljenja. S druge strane stajat će Englezi koji su posljednje polufinale World Cupa igrali 1990. dok Hrvatska kao priznata samostalna država još nije ni postojala. Dakle, čekaju oni duže od nas, pa nije ni čudo što su u razuzdanoj euforiji. Puno su se bavili Englezi našom momčadi, što je samo znak koliko nas se pribojavaju. Vjerujte, oni su toliko samodopadni da se rijetko bave onima protiv kojih igraju.


Bit će to sudar dviju generacija. Hrvatske, koja je na odlasku, i Engleske, koja dolazi. U utakmicama kakva je ova polufinalna na SP-u nerijetko presudna stvar bude iskustvo. Taj je detalj na našoj strani. Međutim, to je izazov u kojem neće vrijediti nikakvi parametri izvan travnjaka. Zaboravite patetične priče o maloj i siromašnoj zemlji, o engleskom bogatstvu, o tržišnoj vrijednosti igrača... Ništa od toga neće igrati ulogu kada utakmica počne. Tada će se na terenu naći 22 mlada čovjeka s istim željama, snovima i strahovima. I tko se u tom vrtlogu emocija bude bolje snašao, taj će zaigrati u finalu. I zato bi iskustvo moralo biti jedan od presudnih faktora. Jer ovo je utakmica u kojoj nema favorita. Možemo razgovarati o prednostima ili manama. Za mnoge je glavno pitanje koliko je još goriva ostalo u spremnicima Vatrenih nakon dvije drame produžetaka i jedanaesteraca. Ako ćemo objektivno, Hrvatska je na terenu provela samo pola sata više nego Engleska. Nedostatak je taj što smo mi tu "prednost“ ostvarili u četvrtfinalu. No, poruke iz našeg tabora su nedvosmislene. Ma, kakav umor, igra se polufinale SP-a, a to iz igrača izvlači i one najskrivenije pričuve snage. Uostalom, jedan nam se detalj urezao u pamćenje iz susreta protiv Rusije. Igrala se 107. minuta, a Luka Modrić je u punom sprintu išao spašavati gol-aut na polovini Rusije. "Hodajući mrtvac“? Teško.


Hrvatska ima adute koji joj mogu donijeti finale. Samo je pitanje hoće li ih u pravom trenutku i na pravi način iskoristiti. Naši su igrači već prekaljeni borci. Nismo imali lake utakmice, što se ne može reći za Engleze, koji zapravo još ne znaju kako se ponašaju kad se nađu pod ozbiljnijim pritiskom. To čak i sami priznaju. Ono čega se, pak, Hrvatska treba paziti su "druge lopte“ na kojem smo dosad prilično loše reagirali. Engleska igra okomito i brzo, puno se lopti s bočnih pozicija ubacuje u kazneni prostor, a posebno vrebaju na odbijance. Koriste činjenicu da im se suparnici koncentriraju na Harryja Kanea, koji nerijetko za sobom odvuče i po trojicu čuvara. Tu znaju nastati rupe među linijama koje engleski veznjaci sjajno koriste. Jako oružje su im i prekidi. No, imaju Englezi mana. Obrana im nije granitna. Svi su im stvarali dovoljno prilika, a najslabija karika je možda Kyle Walker, koji silom prilika igra na stoperskoj poziciji. Ostala dva centralna braniča Stones i Maguire nisu oličenje brzine, pa ako uspijemo otvoriti prostor za Perišića, Rebića i Mandžukića, bit će prometno pred Pickfordom. Ako to želimo, morat ćemo ubrzati igru. Morala bi ovo biti drukčija utakmica u odnosu prema onima protiv Danske i Rusije, kojima je prva ideja bila ne primiti pogodak. Englezi imaju drukčiji mentalitet u kojem branjenje vlastitih vrata nije na prvom mjestu. Ipak, ne treba očekivati kako će bilo koji od suparnika krenuti "otvorenih karata“. Ulog je golem, igra se za finale SP-a, a kad je tako, onda je "oprez majka mudrosti“.

Kako god, večeras od 20 sati Hrvatska neće disati nego će drhtati, prateći svoje junake na pohodu prema finalu. Uživo na Lužnjikiju ili pred velikim, malim ili najmanjim ekranima. Na stadionu, trgu i kafićima. Nevažno, večeras smo svjedoci hrvatske sportske povijesti.