Četvrti državni razred i istodobno prvi amaterski slavonsko-baranjski nogometnin saziv prihvatljiv je velikoj većini ozbiljnijih klubova iz istočne Hrvatske. Ponajprije u kontekstu da oni moraju imati sve (četiri) natjecateljske kategorije mladeži poput trećeligaša, pa u tome smislu nema razlike, osim što bi se za participiranje u višoj ligi šest do sedam puta moralo putovati u sjeverozapadnu Hrvatsku! Tko je spreman i ima potrebu izravnog hijerarhijskog napretka trenutačno je nejasno, vjerojatno, i u sredinama koje objektivno mogu na kraju sezone presjeći ciljnu vrpcu.

Nakon 15 jesenskih kola gužva je pri vrhu što zorno govori o izjednačenosti momčadi, tako da, praktički, svaka od prvih pet, šest može biti slavodobitnik i budući “istočni” trećeligaš, kako su prethodnih sezona to postajali ivankovački Bedem i Čepin, koji oba sada imaju zapaženije uloge u tome jačem društvu. Tijekom zime klubovi će se jasnije opredijeliti za buduće želje, odnosno potrebe te posljedično kadrovski se popunjavati. Najbliže tome iskoraku je jesenski prvak Zrinski koji je višegodišnji stanovnik (naj)viših tabličnih sfera i s postojećim klupskim ustrojem te stručno-igračkim kladrom trenutačni plasman nije iznenađujući. Pitanje je treba li u Jurjevcu trećeligaš jer ako je odgovor potvradan, tada bi sastav trenera Damira Lelasa mogao već sljedećeg ljeta načiniti taj iskorak. Slično kao drugoplasirani Željezničar čije će ambicije, čini se, biti usklađene sa sugrađanima iz trećeligaša Marsonije koja je najavila juriš na Drugu hrvatsku ligu. Taj bi plasman, izvjesno, povukao potrebu za trećeligašem u Slavonskom Brodu pa se to čini izglednijom opcijom od jurjevačke gdje tek trebaju početi infrastrukturni zahvati na tamošnjem igrališu “Bara”. Nova Gradiška je, također, sredina s trećeligaškom tradicijom pa bi i prilično relevantna Sloga mogla tim putem na kojem je zastala u završnici jeseni tron prepustivši Zrinskom. I u Otoku, trenutačno četvrtoplasiranome, kotrljala se trećeligaška “bubamara”, ali protekle sezone i županijska koju su tada najbolje “pikali” te se popeli razred više s realnijom mogućnosti novoga napretka. Županja je, također, grad velike, odnosno najveće nogometne tradicije i sigurno zaslužuje klub višeg natjecateljskog statusa koji Graničar već sezonama ne može dosegnuti, odnosno (po)vratiti. Problem je, vjerojatno, u onemoćaloj tamošnjoj privredi i posljedično demografskoj slici, a i Bosanci više ne dolaze rado preko Save. U skupinu onih koji bi mogli biti konačni prvak nalazi se i Vihor, ali samo po mogućnostima seniorske momčadi jer je mladež problem i teško će se u Jelisavcu odlučiti na njeno omasovljavanje. Stoga je aktualni status zadovoljavajući, uostalom kao i (pre)ostaloj konkurenciji koja će ga kompletna nastojati zadržati.

U tome neće uspjeti između jedne i tri zadnjeplasirane momčadi, ovisno o plasmanu jednog, a možda čak i dva prvoplasirana ligaška sastava, te neuspješnom “istočnom” trećeligašu koji gravitira Slavoniji i Baranji. U najnepovoljnijem položaju je zadnji tenjski Slavonac kojem je zaključni ponirući trend od sedam poraza te domaći remi s konkurentom iz Bobote naložio radikalniji zimski zaokret u osnaživanju kadra koji je ljetos ostao bez većeg broja ključnih igrača, a ostali su prilično mladi i očito nejaki oduprijeti se konkurenciji. U Babinoj Gredi se čini da im je saziv prezahtjevan u logističkom smislu jer su na krilima seniora nedavno ostvarili taj najveći klupski iskorak. Moguće je da ga zadrže, ali i kod njih su pojačanja nužnost, slično kao u Boboti gdje nema vlastitih igrača i sezonama igraju oni sa strane. Plasman pakračkog Hajduka je iznenađujući jer su raspoloživi resursi sigurno za više, a moguće je da je došlo do zasićenja pa je i položaj sukladan takvom ozračju. U Gunji ga nema od katastrofalne poplave od kada je Jadran beskućnik pa su treninzi problem, kao i pronalaženje odgovarajućeg igračkog kadra budući da i otamo mladi, uglavnom, odlaze. Sudbina, zapravo, cijele istočne Hrvatske koja je (po)raćem devastirana pa se to oslikava u svim segmentima...