Trumpova najava povlačenja 5.000 američkih vojnika iz baza u Njemačkoj nije samo mogući uvod u potpuno povlačenje SAD-a iz trenutno najstarijeg i najjačeg vojnog saveza svijeta, već i najava promjene sigurnosne arhitekture Starog kontinenta.

Punih 77 godina, Sjevernoatlanski savez faktor je stabilnosti, mira i odvraćanja prijetnji u Europi, a dobar dio njegove snage dolazio je iz činjenice da kičmu saveza čini upravo SAD. Potpuno povlačenje Washingtona izbilo bi savezu najjači adut s kojim igra u globalnoj geopolitičkoj partiji pokera.

Različiti interesi

- U takvom scenariju NATO ne bi nestao, ali bi se pretvorio u samo simboličan savez. Nije tu riječ samo o vojnicima koji su stacionirani u bazama europskih zemalja. Tu govorimo i o visokotehnološkoj opremi, kao i o razmjeni obavještajnih podataka na temelju kojih se kreiraju planovi. Bez američkog sudjelovanja sve bi to nedostajalo - kaže politički analitičar Tvrtko Jakovina, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Do prije samo dvije godine, takav je scenarij bio apsolutno nezamisliv, no on danas predstavlja potpunu i prilično izvjesnu realnost. I već se pomalo planira tko bi u budućnosti mogao preuzeti mjesto Washingtona u savezu. I tri su moguća pretendenta koja bi rado vidjela sebe u toj ulozi. Pariz, Berlin i London.

Francuska želi što prije i što je moguće jače zauzeti poziciju “prvog među jednakima”. Pariz aktivno gura svoje naoružanje, raketne sustave i zrakoplove na europskom tržištu, posebice od kada su, zbog Trumpove politike, počela pljuštati otkazivanja narudžbi za američke zrakoplove F-35. Ni Berlin nije imun na ideju vodstva NATO saveza. Njemačka ne samo da ima vrlo jaku vojsku i strateški položaj, već se pod njenom kontrolom nalazi i Rheinmetall, najveći svjetski proizvođač oružja i streljiva. London, kao svoj adut ističe razvijen sustav prikupljanja obavještajnih podataka koji se jedini u Europi može nositi sa SAD-om i Izraelom.

- Kako god bilo, NATO je još godinama udaljen od bilo kakvog konsenzusa tko bi mogao zauzeti lidersku poziciju unutar saveza. Pritom nije u pitanju samo pridobivanje ostalih članica na svoju stranu, već je i pitanje interesa svake pojedine zemlje. Interesi Berlina nisu isti kao interesi Pariza ili Londona, i tu se nameću velika otvorena pitanja - kaže Jakovina.

U obzir treba uzeti vrlo specifičan položaj Turske. Ova zemlja danas ima drugu najveću vojnu silu unutar NATO-a, odmah poslije SAD-a. Nije u Uniji, niti se osjeća dijelom Europe, a njeni politički i vojni interesi usmjereni su u sasvim drugom smjeru. Ankaru danas više zanima što se događa u Siriji, Iraku ili Iranu i prilično je izvjesno kako Turska ne bi intervenirala na temelju članka 5 ako Rusija napadne Estoniju ili Litvu.

Nuklearne ambicije

No stvarna, aktivna vojna sila samo je jedan dio jednadžbe NATO saveza bez aktivnog sudjelovanja Amerike. Drugi, podjednako važan, ako ne i važniji je nuklearni kišobran koji je dosad štitio Europu. Dvije zemlje imaju vlastite nuklearne arsenale, Francuska i Velika Britanija, no dvadesetak puta je manji od onoga kojim raspolažu Washington ili Moskva.

- Vjerujem da bi povlačenjem SAD-a iz NATO saveza jačanje nuklearnih kapaciteta išlo u smjeru proliferacije i širenja nuklearnog oružja, više bi zemalja poželjelo imati svoje oružje pod svojom izravnom kontrolom - kaže Tvrtko Jakovina.

Kao glavni kandidati za nove nuklearne arsenale danas se smatraju Njemačka i Poljska koje bi u relativno kratko vrijeme mogle prerasti u nuklearne sile.