Ako zaobiđemo uobičajeni medijski senzacionalizam, prema nekim posve ozbiljnim i relevantnim izvorima (primjerice ugledni američki politico.com), NATO se nalazi u svojevrsnoj blokadi, otežano funkcionira, a neki dužnosnici smatraju da se Sjevernoatlantski savez u višedesetljetnom okviru u kakvom je do sada funkcionirao počinje raspadati.

Zvuči podosta dramatično, koliko je situacija doista ozbiljna, a koliko je sve to pretjerivanje ili, drugim riječima, je li i u kojoj mjeri vrijeme pregazilo NATO savez, bar onakav kakav je dosad bio, pitali smo doc. dr. sc. Jadranku Polović, politologinju s Međunarodnog sveučilišta Libertas. U ovotjednom intervjuu dotaknuli smo se i nekih drugih aktualnih pitanja, u kontekstu i NATO-a i međunarodnih odnosa, trenutačnih napetosti, mogućih posljedica i opcija koje su pred Europom/Europskom unijom...

ARHIVA/JP/GS

- Postupno erodiranje političke kohezije i strateškog kredibiliteta NATO saveza danas je vidljivo jasnije nego u bilo kojem razdoblju nakon završetka hladnog rata. Taj proces ne odvija se u vakuumu, već paralelno s dva velika sukoba koja sve više poprimaju obilježja globalnog preslagivanja moći, odnosno svjetskog rata. Naime, rat u Ukrajini, koji traje već petu godinu, bez realne perspektive diplomatskog raspleta, razotkrio je ograničenja Saveza u postizanju strateške pobjede unatoč dugotrajnoj i vrlo izdašnoj vojnoj i financijskoj potpori Ukrajini. Istodobno, kriza na Bliskom istoku - fokusirana na Gazu, Iran, Libanon i prostor zaljevskih monarhija, dodatno je ogolila duboke razlike među saveznicima. Osobno smatram da je širenje sukoba na Tursku, članicu NATO-a s vlastitim regionalnim ambicijama, o čemu se sve više govori, poseban izazov za Savez.

Međutim, ključni problem nije samo u vanjskim izazovima već u sve očitijem razilaženju oko strateških prioriteta unutar samog Saveza. Amerika je desetljećima bila neupitni stup NATO-a, no sad se sve otvorenije dovodi u pitanje vrijednost savezništva koje odbija pratiti avanture američkog intervencionizma ili, diplomatski rečeno, američke geopolitičke interese. Izjave predsjednika Trumpa nakon sastanka s glavnim tajnikom Ruttea multiplikator su moći SAD-a, što mu je bila izvorna namjena. Rutteovo implicitno priznanje da Savez nije odgovorio na američka očekivanja u kontekstu krize povezane s Iranom dodatno potvrđuje tezu o funkcionalnom raskoraku unutar NATO-a. Drugim riječima, NATO savez koji ne može koordinirano djelovati u ključnim sigurnosnim krizama (koje, ne zaboravimo, mahnito proizvodi upravo Amerika) dovodi u pitanje vlastiti raison d'être. U tom svjetlu najave o mogućem premještanju američkih snaga iz "nekooperativnih" europskih država u politički pouzdanije zemlje partnere treba čitati kao početak gradnje nove sigurnosne arhitekture - svojevrsnog "NATO-a u NATO-u", i tu možemo očekivati svakakva iznenađenja. Time bi se formalno jedinstvo Saveza dodatno ispraznilo od stvarnog sadržaja. Još ozbiljnija implikacija proizlazi iz ponovljenih prijetnji o mogućem izlasku SAD-a iz NATO-a.

Jak, a nemoćan

Nakon što se malo smirio, jer su članice NATO-a, bar većina njih, deklarativno pristale na povećanje izdvajanja od 5 % BDP-a u korist Saveza, Trump se zbog izostanka podrške za rat s Iranom iznova obrušio na NATO i zaprijetio izlaskom SAD-a iz organizacije... Je li Transatlantski savez moguć bez SAD-a? Ruši li se sigurnosna arhitektura Europe građena 70-ak godina? I što bi to značilo za Europu?

- Nakon Španjolske, koja je među prvima jasno i glasno odbila suradnju sa SAD-om oko rata protiv Irana, je premijer nije dopustio američkoj vojsci izvođenje operacija s teritorija španjolskih vojnih baza, sličan stav zauzela je i Italija, koja je uskratila Sjedinjenim Državama pristup zrakoplovnoj bazi Sigonella za operacije usmjerene protiv Irana. Nešto ranije, 3. ožujka 2026., Italija je započela izravne pregovore s Teheranom kako bi osigurala jamstva za sigurnu komercijalnu plovidbu kroz Hormuški tjesnac. Te kontakte javno je potvrdio talijanski ministar obrane. Razilaženje s Washingtonom nije bilo ograničeno samo na članice Europske unije. Turska tako dopušta korištenje svojih vojnih baza isključivo za obrambene operacije, odbivši američke zahtjeve za ofenzivno djelovanje. Što se Velike Britanije tiče, premijer Keir ⁠Starmer ponovio je stav da njihove baze na Cipru neće biti korištene za ofenzivne akcije protiv Irana, no uz malo korekcije, odobrenje SAD-u korištenje svojih vojnih baza za napade na iranske ciljeve povezane s napadima na brodove u Hormuškom tjesnacu.

Zaključno, NATO se suočava s paradoksom - formalno ostaje najmoćniji vojni savez na svijetu, ali mu istodobno slabi unutarnja kohezija, mogućnost strateškog definiranja ciljeva i politička volja za zajedničko djelovanje. Upravo ta kombinacija čini ga iznimno ranjivim. To razotkriva temeljni problem Saveza - duboki raskorak između američkih očekivanja i europske političke realnosti.

Dok Washington razmišlja u kategorijama projekcije sile, većina članica EU-a, srećom, kalkulira, odgađa i zazire od izravne konfrontacije. Za London i Bruxelles ova operacija nije samo vanjskopolitičko pitanje već nešto što izravno utječe na unutarnju stabilnost europskih društava. Ona zadire u odnose unutar muslimanskih zajednica i može dugoročno oblikovati političku i društvenu dinamiku u Europi. Zbog toga je za europske vlade važnije upravljati tim unutarnjim odnosima nego sudjelovati u vojnoj kampanji čije bi posljedice kod kuće mogle biti nepredvidljive. U Europskoj uniji živi više od 25 milijuna muslimana, a u Ujedinjenom Kraljevstvu oko četiri milijuna. Riječ je o značajnom dijelu stanovništva, pa svako pogoršanje međunarodne situacije može povećati napetosti, potaknuti radikalizaciju određenih skupina i dovesti do sigurnosnih problema poput nasilnih incidenata ili društvenih nemira. Zato europske vlade nastoje izbjeći poteze koji bi mogli dodatno destabilizirati situaciju unutar vlastitih granica.

Ipak, postoji ovisnost koja postaje vidljiva tek kada počne nestajati. Naime, europska sigurnosna arhitektura desetljećima je počivala na pretpostavci o vječnoj američkoj zaštiti, kao da je riječ o prirodnom zakonu, a ne politici. Bez SAD-a nema NATO-a u sadašnjem obliku, Amerika je njegova stvarna supstanca. Pete Hegseth, američki ministar rata, demontirao je ovu iluziju kada je poručio da američka zaštita Europe nije zajamčena, sigurnosna jamstva su uvjetovana, transakcijska i podložna reviziji. Dakle, sigurnost više nije pravo, nego transakcija. Od tada stvari postaju brutalno jasne. Donald Trump javno naziva NATO "papirnatim tigrom", čime otvoreno delegitimira vlastiti savez jer saveznici odbijaju slijediti američke vojne prioritete u Perzijskom zaljevu. Njihova spremnost na patroliranje "nakon oluje" teško može zadovoljiti Trumpa u trenutku kada želi Iran vratiti u kameno doba.

Europa na raskrižju

Koliko je zapravo izlazak iz Saveza jednostavan proces, a koliko kompliciran? Drugim riječima, može li SAD otkazati Ugovor bez suglasnosti Kongresa? Za vrijeme Bidena američki Kongres izglasao je zakon koji sprječava bilo kojeg predsjednika da Sjedinjene Države jednostrano povuče iz NATO-a... Koliko će to Trumpu biti problem ako se odluči na izlazak iz Saveza?

- Iako se na temelju zakona iz 2023. ograničava mogućnost jednostranog povlačenja, sama politička artikulacija takve opcije ima destabilizirajući učinak. Ona potkopava temeljno načelo kolektivne obrane i potiče saveznike na preispitivanje dugoročne pouzdanosti američkih sigurnosnih jamstava. Pravi izazov za NATO ne leži u mogućem formalnom izlasku Sjedinjenih Država. On leži u scenariju koji je već u tijeku - tiho povlačenje! Primjerice, smanjenje američke uloge u zapovjednim strukturama, manje sudjelovanje u planiranju i postupno gašenje prisutnosti u Bruxellesu mogli bi imati razorniji učinak od bilo kakve službene odluke. Savez ne mora biti ukinut da bi prestao funkcionirati. Upravo politička percepcija NATO-a kao čvrstog sigurnosnog jamstva uključujući pretpostavku dostupnosti američke vojne sile i nuklearnog kišobrana čini temelj njegove kohezije. Međutim, članak 5. Washingtonskog ugovora ne obvezuje članice na automatski vojni odgovor. Već 1949. tadašnji državni tajnik Dean Acheson svjedočio je da članak 5. ne znači automatski ulazak Sjedinjenih Država u rat u slučaju napada na saveznika. Drugim riječima, ključni stup kolektivne obrane počiva više na političkoj volji nego na pravnoj obvezi, a upravo je ta volja danas sve upitnija. Ako Washington zaključi da Savez više ne služi njegovim interesima ili da saveznici nisu spremni dijeliti teret, tada neće biti potrebna dramatična objava izlaska. Dovoljno će biti da Sjedinjene Države jednostavno prestanu igrati svoju ulogu. NATO neće nestati preko noći, ali nas očekuje njegova znatna transformacija, što će bitno promijeniti i europsku sigurnosnu arhitekturu.

Zaključno, može li se pretpostaviti kako bi se situacija mogla dalje razvijati, što u sadašnjim napetim odnosima SAD-a i NATO-a može Europa, koje su joj opcije ako Trump doista odluči da Amerika više nema što tražiti u NATO savezu, bar ne u dosadašnjem modelu? Vaš završni komentar?

- Postoji nekoliko ključnih razloga zbog kojih se američka sigurnosna zaštita Europe sve češće dovodi u pitanje. Naime, uz visoke troškove, postoji i procjena sigurnosne prijetnje koju predstavlja pojedina potencijalna ugroza. Naime, čak i prije nego što je rat iscrpio njezine vojne kapacitete, bilo je jasno da Rusija nema realne sposobnosti za obnovu nekadašnjeg sovjetskog utjecaja, a kamoli za ozbiljno ugrožavanje ključnih država europskog dijela. Drugim riječima, razina prijetnje ne odgovara razini resursa i političkog kapitala koje SAD ulaže u europsku sigurnost.

Općenito govoreći, Europskoj uniji sada su dostupna dva modela. Prvi je reformirani NATO s puno većim europskim doprinosom (zapravo potpuno financiran od država članica), u kojem se američko sudjelovanje nastavlja, ali više ne dominira. Drugi je koncept strateške autonomije, ali zapravo ne znam tko bi bio neprijatelj s kojim bi EU ratovao. Vjerojatno opet Rusi i u tom kontekstu Ukrajina bi imala ključnu ulogu. Prvi model zahtijeva političku volju, odnosno povratak na stara dobra vremena. Drugi podrazumijeva goleme vojne proračune, što će destabilizirati države članice.

Nadalje, uloga u budućoj sigurnosnoj arhitekturi ostaje duboko nejasna i sve više postaje izvor strateških proturječnosti, a ne konsolidacije. U tom kontekstu posebno je osjetljiva činjenica da se različiti europski akteri nalaze u različitim pozicijama: dok su neke države snažno uključene u političku i vojnu potporu Ukrajini, druge su istodobno izravno pogođene energetskim poremećajima. I, primjerice, ovise o određenim energetskim pravcima, što dodatno produbljuje unutareuropske podjele. Istodobno, institucije u sjedištu EU-a uglavnom izbjegavaju javnu artikulaciju ovih kontradikcija, što stvara dojam političke šutnje pred rastućim strateškim izazovima. Iz toga proizlazi iznimno važno pitanje: nastoji li Kijev povećati pritisak na zapadne partnere radi ubrzanja isporuka oružja i financijske pomoći ili je riječ o širem pokušaju redefiniranja pravila i angažmana u ratu koji se sve više prelijeva izvan ukrajinskog teritorija.

Bez jasnih odgovora ostaje otvoreno ključno pitanje europske sigurnosne politike: gdje završava podrška savezniku, a gdje počinje upravljanje rizicima koje ta podrška generira za same europske države. Ovo je kontekst o kojem bi Hrvatska trebala ozbiljno razmišljati...