Davor Špišić, Zoran Jaćimović i Bojan Divjak
Sjećanja novinara Glasa Slavonije: Unatoč pogibelji, kroz rat nas je nosio novinarski adrenalin
Rat je došao u naše dvorište, i mogli smo samo raditi ono najbolje što znamo, kaže Zoran Jaćimović
U jednom od paviljona u Memorijalnom centru Domovinskog rata na Sajmištu izloženi su novinski članci, pa i oni iz Glasa Slavonije, svjedoci vremena o stradanju Vukovara i drugih mjesta u Slavoniji i Baranji. Kako je izgledalo izvještavanje 1991. godine, prisjetili su se novinari Glasa Slavonije. Oni sa sobom nisu imali oružje, no imali su olovku, papir i fotografiju, medijsku bombu za promicanje istine o ratu u kojem smo napadnuti.
Teže posljedice izvještavanja iz Vukovara na svojoj je koži osjetio Zoran Jaćimović, urednik portala Glasa Slavonije, koji je krajem rujna 1991. ranjen, kao fotoreporter, na tzv. kukuruznom putu između Bogdanovaca i Vukovara.
Pogled s odmakom
- Kada sada gledam na Domovinski rat, te 1991. nas je nosio novinarski adrenalin. Taj naš glasovski ratni tim činili su mladi ljudi, puni adrenalina, koji su spremno išli izvještavati i s mjesta na kojima se gine. Uz mene u Vukovar su išli i fotografi Zdenko Pušić i pokojni Dario Hećimović te novinari Bojan Divjak i Davor Špišić. Moje je bilo da fotoaparatom zabilježim sve zanimljivo, što sam tada i činio bez razmišljanja o onome što mi je ispred objektiva. S odmakom vremena, danas bih sigurno puno više razmišljao o patnjama i tragediji ljudi koji su mi se tih ratnih dana našli u kadru. I puno bi ih teže bilo snimati - kaže.
Jaćimović je u Vukovaru bio dva puta krajem rujna, a do njega se dolazilo automobilom preko Vinkovaca, Nuštra, Bogdanovaca i onda kukuruznim putem do Lušca. Dana 27. rujna imali su dogovoren razgovor s Blagom Zadrom na Trpinjskoj cesti, poznatoj kao groblje tenkova. Uz njega na teren su išli Divjak i Špišić.
- Na sredini kukuruznog puta primijetili smo napušten automobil otvorenih vrata, od kojega nismo mogli dalje prema Vukovaru. Dok smo razmišljali kako ga zaobići, počela je pucnjava, snajperist je s 15-ak metaka pogodio naše vozilo, a pritom sam jedino ja dum-dum metkom ranjen u nogu. Uspjeli smo ispuzati iz automobila i skloniti se u kukuruze, a Divjak je otišao potražiti pomoć. Srećom je naišlo vozilo hitne pomoći, ali nije moglo doći do nas jer se pucalo na svako pomicanje kukuruza. Špišić i ja puzali smo do vrha brda, a posljednjih 15-ak metara pomogao mi je pokojni gardist Stjepan Krajačić - Stevo, koji se, unatoč rafalima, ipak spustio do nas. Hitna nas je odvezla u vukovarsku bolnicu, gdje sam bio tri dana jer zbog granatiranja i kiše koja je raskvasila kukuruzni put nije bilo moguće krenuti hitnom prema Bogdanovcima. Evakuiran sam zajedno s ranjenim belgijskim fotoreporterom Laurentom Van der Stocktom, koji je dan poslije mene ranjen na istom mjestu koje smo mi trebali snimiti. S nama su iz Vukovara u vozilu hitne izišla i djeca djelatnika bolnice Marka Mandića, koji ih je odlučio smjestiti na sigurno. Marko je, nažalost, ubijen u Vukovaru - ispričao nam je Jaćimović.
Kod prvog novinarskog posjeta Vukovaru zatekli su nadnaravnu atmosferu.
- Znao sam Vukovar otprije, no u tim ratnim vremenima, kada je mnoštvo kuća i zgrada bila uništeno, nemaš pojma gdje si, gdje je neprijatelj, odakle može pasti granata ili netko pucati na tebe. Dok su sve strane novinarske ekipe dolazile do štaba obrane Vukovara, a potom u pratnji gardista išle na određene lokacije, mi smo sami obilazili grad i nije se jednom dogodilo da smo se zatekli na ničijoj zemlji - rekao je Jaćimović, koji nije dvojio treba li ići u Vukovar. "Nismo birali ići izvještavati iz nekog sukoba negdje u svijetu. Rat je došao u naše dvorište, i mogli smo samo raditi ono najbolje što znamo", rekao je.
“Darovali su mi pakao"
Ratno izvještavanje bilo je 1991. u fokusu novinara Miroslava Flege, koji je tada radio za Večernji list kao dopisnik iz Vinkovaca. Odmah je napomenuo kako se bojao od prvog do posljednjeg dana, i to mu nije bilo nikada teško priznati jer, poznato je, ne boje se samo lažljivci.
- U Vukovaru sam posljednji put bio u ljetnim mjesecima na sastanku u vezi s ubojstvom hrvatskih policajaca u Borovu Selu. Idućih mjeseci pojedini su novinari uspijevali ući u Vukovar, neki su čak tamo i zaglavili. Informacije o događanjima iz Vukovara doznavali smo od Vukovaraca koji su dolazili u Vinkovce u policiju ili krizni stožer. U policijskoj postaji vidio sam Blagu Zadru, koji je došao po oružje. Predstavili su nam omanjeg čovjeka u plavoj odori rezervnog policajca koji nam je, smiješeći se, rekao kako ima dovoljno ljudi, ali nema streljiva i oružja... Tek poslije smo shvatili da je riječ o čovjeku koji će do listopada 1991. postati legenda - ispričao je Flego.
Informacije o događajima u Vukovaru dobivali su svakodnevno od policije, vojske i kriznog stožera, a poslije i od predstavnika UNTAES-a, i to na presici u maloj županijskoj dvorani: "Tamo sam bio i 19. srpnja, kada je bio prvi napad minobacačima na Vinkovce. Svjedočili smo kiši granata, jer kada su na Radiju Vinkovci 'komšije' iz Mirkovaca čule da su prve granate pale na tržnicu, pomaknuli su nišanske sprave na '300 metara zapadno' jer im je, očito, cilj bila zgrada tadašnje općine i policijske uprave."
Flego nam kazuje kako je za novinara ratno stanje bilo izazovno. "U normalnom ratu zna se gdje je fronta i tko je s koje strane, a ovo kod nas je bilo sve samo ne normalan rat, barem ne onakav kakve smo, do tada, gledali u filmovima. Poslije, za vrijeme mirne reintegracije, svaki dan si imao vrhunsku temu, a UNTAES je vodio skupno novinare po okupiranim mjestima od Vukovara do Nijemaca i Lipovca. Za nas Vinkovčane poseban je doživljaj bio prolazak kroz Mirkovce i kada bismo na ulici prepoznavali svoje nekadašnje znance koji se, tko zna zašto, sada skrivaju i nije im drago kada bismo se susreli"...
O vukovarskim su braniteljima za Glas Slavonije izvještavali i Sanja Marketić te Goran Čorkalo, čiji su članci također izloženi u paviljonu na Sajmištu.
Sanja je 15. kolovoza 1992. pisala o velikoj razmjeni ratnih zarobljenika u Nemetinu, kada su oslobođene stotine branitelja, nakon mjeseci zarobljeništva u srpskim logorima. Razgovarala je tada s Nikolom Čibarićem, koji je bio zarobljen 18. rujna na Trpinjskoj cesti. Na vojnom sudu u Beogradu osuđen je na smrt, teretili su ga za ubojstvo 205 osoba, a za oružanu pobunu protiv Jugoslavije dobio je 20 godina zatvora. Kako je tada Nikola ispričao Sanji, do ljeta 1991. imao je trgovinu mješovite robe, živio je, radio, rješavao stotine problema, a onda su došli oni. Uzeli su mu stvarnost, uzeli su mu grad, sve su mu uzeli. I darovali pakao...