Samo dva dana nakon što je bio na štakama, Adžaga je krenuo u proboj iz Vukovara
Vukovarac Drago Adžaga bio je vatrogasac koji je u listopadu 1990. pristupio policiji, gdje ostaje do jeseni 1991., kada na poziv zapovjednika obrane Mile Dedakovića i Branka Borkovića prelazi u Zbor narodne garde sa zadaćom ustrojavanja vojne policije i postaje njezin prvi zapovjednik.
Od 88 pripadnika vojne policije u obrani Vukovara poginula su i ubijena 22 policajca, a nije preživio nitko iz interventnog dijela postrojbe koji se predao nakon sloma obrane. Svi su ubijeni na Ovčari.
„Kao i mnoge druge Vukovarce, i mene je sve što se počelo događati 90-tih godina pomalo iznenadilo, valjda zato što me politika nikada nije zanimala. Imao sam svoj karate klub i bio zadovoljan životom", kazuje Adžaga. No, sve se za njega promijenilo kada je prešao u vatrogasnu postrojbu u vukovarskom Vuteksu.
„Prvi dan kada sam došao na posao dočekao me je Stevo riječima kako mi je jedno od zaduženja kada radim prvu smjenu da kupim novine i donesem ih na posao. I to obavezno beogradske Večernje novosti. Kupovao ja Večernje novosti jedno vrijeme, sve dok ih jednog dana ni u jednoj od dvije trafike kod Vuteksa nisam našao. I ja kupim Večernji list", priča Adžaga dodajući kako je, vidjevši naziv novina, Boško Savić uzeo Večernji i bacio uz riječi kako "oni neće čitati ustaške novine".
Autor knjige o vojnoj policiji „Atila vukovarski“
"A ja mu prkosno kažem - e, sad ću svaki dan kupovati ustaške, a vi sebi kupujte četničke novine. I tada sam prebacio, zatvorio klub, učlanio se u HDZ i prijavio za policiju preko HDZ-a“, govori Adžaga, ujedno autor knjige o vukovarskoj vojnoj policiji „Atila vukovarski“, koja je nedavno predstavljena u Vukovaru.
U knjizi, kaže, namjerno nije pisao o mnogim teškim trenucima s kojima su se suočavali civili i branitelji, jer smatra da hrvatska javnost još uvijek nije spremna na to.
„Nije bilo u Vukovaru čovjeka koji u trenucima kalvarije kroz koju smo prolazili nije u jednom trenutku posrnuo i pao, sumnjajući u sve i svašta, pa i principe vlastite borbe. Obrana Vukovara danas se zna počesto idealizirati, a nije bila ni blizu tome“, priča Adžaga.
I sam se znao naći na rubu, posebice nakon ranjavanja, nekoliko dana prije sloma obrane. „U jednom trenutku bio sam uvjeren da mi je ostalo još jako malo života i prvo što mi je palo na pamet bila je žal da više nikada neću vidjeti kako pada snijeg i da neću jesti sarmu. Što je najgore, nisam neki pretjerani ljubitelj snijega, a još manje sarme".
Čak je donio odluku da se neće predati nego se ubiti, ali je brzo odustao od te ideje i rekao sam sebi - ići ćeš u proboj jer ubio te netko ovdje ili tamo negdje u njivama, isto ti dođe, a možda i uspiješ.
U proboj nakon ranjavanja
I otišao je u proboj sa 16. na 17. studenoga, iako je samo dva dana ranije još bio na štakama, zajedno sa skupinom vukovarskih zapovjednika i branitelja. Okupili su se navečer u sjedištu vojne policije, netko je predložio da izmole "Oče naš" i tako su krenuli.
"Uspjeli smo proći kroz minska polja, prešli Adicu, a rijeku Vuku malim plastičnim dječjim čamcem na napuhavanje. Prošli Lovački dom i vikend naselje i uhvatili se kukuruza i pravca prema vinkovačkom području, da bi u konačnici zaobišli Cerić, jer nismo bili sigurni čiji je Nuštar, i izbili kod trafostanice na Žankovcu. U jednom trenutku smo naišli na neprijateljsku zemunicu iz koje je netko, primijetivši nas, povikao - tko ide? Ovaj jedan naš se snašao i uzvratio: Ćuti bre, ide narodna vojska. I tako smo prošli“, prisjeća se.
Na pitanje o odnosu s Brankom Borkovićem, koji je nakon odlaska Mile Dedakovića u Vinkovce imenovan zapovjednikom obrane grada, odgovara kako je Borković znao biti jako sumnjičav prema svima, pa i prema pripadnicima vojne policije.
„Srbi su vjerojatno imali 'oko' koje je nadziralo događaje oko zapovjedništva i kada bi bilo nekih većih kretanja oko zapovjedništva, počele bi padati granate. I onda je zvao nas da pretresemo okolne kuće, što smo mi i činili ali bezuspješno".
Čak je sumnjao da to dojavljuje netko od nas, tako da su ljudi znali biti ljuti na njega. I ja sam bio ljut pa sam u nekoliko navrata, kada bi mi bilo previše njegovih sumnji, tražio da nas pošalje na neki položaj, a sebi neka ustroji drugu postrojbu vojne policije kojoj će vjerovati. Ali, nikada nije, kaže Adžaga.
Prisjetio se i dolaska Alfreda Hilla na čelo vukovarske vojne policije. Kaže kako je bio visokoobrazovan, pričuvni časnik vojne policije, ali je prerano poginuo pa puno toga nije uspio promijeniti. „On je bio jedan od nas, s tim da je s vremenom ušao u sukob s Borkovićem jer je znao djelokrug djelovanja vojne policije i protivio se svemu što je bilo izvan toga“, priča, podsjetivši kako je Hill poginuo na položaju na Sajmištu 16. listopada.
„Slučaj je htio da je 10. listopada otišao na intervenciju na Sajmište kada i svi mi, ali je Borković sutradan pozvao mene i Madunu da se vratimo i obavljamo mobilizacije, te da za svakog vojnog policajca kojega povlačimo s položaja mobiliziramo tri vojna obveznika. Pitao sam ga što je s Hillom na što mi je odgovorio: neka ostane još jedno vrijeme gore na položaju".
Bilo je puno herojstva, ali i neprihvaćanja pravila
Međutim, 16. listopada je uslijedio napad u kojem je Hill poginuo. Tog dana u pozadinu naših položaja upala je neprijateljska diverzantska grupa, tako da je Hill ostao u poluokruženju. Pri pokušaju izvlačenja teško je ranjen, nakon što je nedaleko njega pala granata, a od posljedica ranjavanja na mjestu stradavanja je umro, navodi Adžaga,
Kaže kako, bez obzira tko što govorio, te 1991. nisu u obrani Vukovara bili svi heroji. „Bilo je herojskih smrti, herojskog sudjelovanja u obrani, ali i neprihvaćanja postavljenih pravila, samostalnog postupanja, napuštanja položaja i stradavanja upravo zbog nepoštivanja zapovjedi", priznaje.
Upitan što misli zašto je neprijatelju trebalo tri mjeseca da se obračuna s malobrojnim vukovarskim braniteljima, kaže kako su i s druge strane nišana bili ljudi koji su osjećali strah od moguće pogibije. "Mi smo znali da branimo svoje domove, obitelji, grad. A za što su oni napadali? Trebalo im je vjerojatno puno više motivacije, jer ovdje nije ništa niti itko bio njihov“.
Cilj osnivanja vojne policije bio je jačanje sustava vođenja i zapovijedanja, no u ratnom Vukovaru se to uspijevalo samo do granice do koje se moglo, kaže Adžaga. Nije sve uspijevalo ni Borkoviću, iako je bio zapovjednik obrane grada.
"Nekoliko dana prije konačnog sloma obrane četnici su došli do Drvene pijace. Tu ih krajnjim naporima zadržavaju dijelovi 1. bojne. Borković traži od zapovjednika Mitnice dio snaga za ispomoć jer je prijetilo spuštanje četnika u sam centar Vukovara. Ne dobiva ih ni nakon nekoliko zahtjeva. Ljut, piše zapovijed o smjeni Ive Šoljića i postavlja za zapovjednika Philipa Karaulu, ali opet ne dobiva pomoć".
Mitničani jednostavno nisu željeli napustiti svoje kuće, žene i djecu koje brane. "I završilo je kako je završilo, četnici su izbili u centar grada, a Mitnica je pokrenula pregovore o predaji. I šta je mogao Borković? Ništa“, kaže vukovarski branitelj i bivši zapovjednik Adžaga.