Anesteziolog iz vukovarske ratne bolnice: Sve nas je manje, ali sjećanje i naš trud čine nas ponosnim
Otišao sam u nešto na što nas ne pripremaju - u rat, strahote, stradanja i žrtve
Edin Zujović rođen je 1952. u Bihaću, ali još od 1953. cijela obitelj - otac, majka, sestra i on - živjeli su u Zagrebu. Sestra i on tamo su se i školovali te završili Medicinski fakultet. Ona je bila neurolog, a on radio u Zavodu za transfuzijsku medicinu. Te 1991. bio je već oženjen, suprugom također zdravstvenom djelatnicom - stomatologinjom, a kći Sanda krenula im je u treći razred osnovne škole. Budućnost će pokazati da će i ona jednog dana postati stomatologinja. Bio je to lijep, uobičajen život do jeseni 1991.
Ranjen 16. studenoga
Došao je u Vukovar 26. rujna 1991. godine, u 5.30, prisjeća se, s navršenih 39 godina. Što ga je ponukalo na taj čin za koji je tada trebala nemala hrabrost, pitamo ga. Kaže kako ga je tijekom jednog njegova dežurstva nazvala dr. Vesna Bosanac, tada ravnateljica vukovarske bolnice, i u razgovoru više puta rekla kako u Vukovaru nema više liječnika koji je vodio transfuziološku djelatnost, jer je napustio bolnicu i Vukovar.
- Bez toga puno odjela - od kirurgije, ginekologije, pedijatrije, interne - inače ne može funkcionirati i kvalitetno obavljati zdravstvenu skrb o ranjenicima i pacijentima, podsjeća. Tijekom razgovora odgovorno je rekao kako će se, ako u dogledno vrijeme ne dobiju liječnika tog profila, on dragovoljno javiti da ide u Vukovar. "Tako je i bilo, na našem sastanku sam rekao da sam spreman na to i iz sigurnosti normalnog života, topline doma i obitelji tog trenutka otišao u nešto na što nas u životu, a ni tijekom školovanja, ne pripremaju i za to ne uče - u rat, strahote, stradanja i ljudske žrtve", smireno nam govori Zujović.
O vremenu provedenom u vukovarskoj bolnici reći će i kako su, ovisno o zalihama i potrebama za krvlju koje su svakoga dana bile nepredvidive, njegova ekipa i on morali povremeno odlaziti u razrušeni grad - skloništa u Vukovaru i Borovu naselju, te organizirano i stručno uzimati krv od ljudi koji su je željeli dobrovoljno dati. Takvih je akcija, kaže, bilo desetak, a i sami djelatnici bolnice davali su krv već prema potrebi ili hitnosti. Naravno, i ratnici koji tog trena nisu bili na borbenoj liniji također su dolazili dati krv. "Živjelo se i radilo u podrumu bolnice, mjesecima gotovo bez izlaska na zrak. I sam sam ranjen 16. studenoga u abdomen, srećom geler koji je uletio kroz podrumski prozor nije napravio veliku ozljedu. Preživio sam", kaže.
Prisjeća se i kako je tijekom ratnih dana u vukovarskoj bolnici rođeno 16 beba, što je svima dizalo moral. Prisjeća se također i dr. Jurja Njavre, kaže, "pravog profesionalca, vrsnog kirurga i odličnog organizatora kirurške službe" ili dr. Vesne Bosanac, koja je kao ravnateljica i koordinirala rad svih službi i vodila korespondenciju s vanjskim svijetom. Imao je odličnu suradnju s oboje, "čak su govorili da sam treći član štaba za odlučivanje o puno čemu, a meni je to bila još veća obveza i odgovornost da svi na svojim radnim mjestima moramo biti najbolji". I Nicolier je, kaže, nekoliko puta bio u prostorijama transfuzije, nije davao krv, ali je uvijek bio vedar i dobrog raspoloženja. "Bila mi je ispočetka malo čudna njegova prisutnost tu, tako daleko od kuće, kao i sudjelovanje u strašnom ratu, ali mi se slika posložila tijekom godina i shvatio sam da je kao mlad čovjek jednostavno volio i poštovao svakog čovjeka", ističe Zujović.
Nakon pada grada, sjeća se kolone vojnih sanitetskih vozila s teškim ranjenicima koja je uz pratnju djelatnika bolnice suprotno obećanjima završila najprije u Srbiji - vojarni u Sremskoj Mitrovici, no srećom im je sljedećeg dana preko Bijeljine u BiH omogućen odlazak u Đakovo.
Sudbina u tuđim rukama
"U vojarni je bilo strahota, ali ne fizičkih, već verbalnih od velikog broja vojnika paravojnih postrojbi. Sudbina svih nas bila je tada u tuđim rukama, ali je možda bar u našem slučaju malo prevladao razum. Nažalost, u istom vrijeme radile su se strahote i zločini s ranjenicima i civilima na Ovčari", govori Zujović.
Kaže i kako je poslije spontano krenulo okupljanje preživjelih djelatnika Ratne bolnice Vukovar 1991. godine. "Nazvali smo ga 'Zagrljaj' i svake se godine 17. studenoga u 11 sati nađemo u krugu naše bolnice", dodaje. "Zagrlimo se, malo pričamo o tim danima, a najviše o sadašnjosti. Sve nas je manje i sve smo stariji, ali smo i dalje vedri jer nas ljubav i poštovanje našeg profesionalnog rada i brige za one kojima smo bili od pomoći čine ponosnim. Na nas i sve njih oko nas tada u bolnici", ističe.
- Danas sam u sretnoj mirovini, živim na nekoliko destinacija - od velikog grada, do sela i morskog ugođaja. Nastojim se dobro brinuti za svoje zdravlje uz pomoć obitelji, poglavito unuka - Brune, Lovre i Petre. Po potrebi, kao još živući svjedok tih događanja, sudjelujem u terenskoj nastavi - predavanjima za djecu, branitelje, liječnike i sve druge. Nikoga ne odbijam tko želi čuti moje riječi svjedočanstva - zaključuje.