Ivo Kelić u kući u Marincima
Ivo Kelić: Prvi sam snimio razoreni grad, tražio sam od UNPROFOR-a da se grobnica na Ovčari zaštiti
Ivo Kelić iz Marinaca, mjesta u blizini Bogdanovaca i Vukovara, za Domovinskog rata pripadnik 109. brigade, izviđačke desetine 3. bojne u Nuštru, mogao bi napisati nekoliko knjiga o svojim doživljajima na okupiranim područjima istoka Slavonije jer je sa suborcima ili sam odlazio "u pozadinu", među neprijatelje. Ipak, najveći mu je pothvat odlazak u okupirani Vukovar krajem lipnja 1992. godine, gdje je potajice snimio puno fotografija razorenog Vukovara, i to su bile prve snimke, "iz prve ruke" objavljene u našim novinama.
Odlazio je kriomice u okuprani Cerić, Tordince, ali i u svoje Marince, i dolazio blizu svoje kuće, gdje su Srbi imali nekakvo zapovjedno mjesto, a kada su otišli, iza sebe su ostavili pustoš - što su mogli odnijeti, odnijeli su, i po zidovima ostavili ispisane poruke, a među njima je bila i poruka Ivina prijatelja iz susjedne Markušice, koji će mu se, nakon rata kada su se prvi put sreli, zaklinjati svima najrođenijima da nije bio u njegovoj kući. Ivo mu je povjerovao, i danas misli kako je to napisao neki Srbin koji je znao za njihovo prijateljstvo i htio ih je posvaditi.
UNPROFOR, zaštitne snage Ujedinjenih naroda, raspoređene su u okupirane dijelove istočne Slavonije u ožujku 1992., i donosile su razmjernu sigurnost nesrpskom stanovništvu, pa je i Ivo Kelić tu vidio svoju priliku.
- Zbližio sam se s jednim Ukrajincem iz ruskog bataljuna UNPROFOR-a i on mi je omogućio da u njihovoj odori s njima u patroli odem u Vukovar. Bilo je to krajem lipnja 1992. i o svome planu sam izvijestio svoga pretpostavljenog, načelnika Obavještajne službe brigade, danas pokojnog Vladu Čordašića Popa, koji nije imao ništa protiv, ali me je posavjetovao da se živ ne smijem predati, pa sam uvijek imao i skriveni pištolj. Također mi je rekao da ako sretnem u Vukovaru znance, neka ih prvo upitam kako djeca i obitelj kako bih ih odmah na početku 'omekšao' - prisjeća se Kelić.
Prisjeća se kako mu nije bilo baš svejedno kada su se u patrolnom vozilu približavali Vukovaru, ali je imao povjerenja u snagu UNPROFOR-a.
- Bio sam zabrinut i stalno mi je strujilo kroz glavu, što će biti ako sretnem nekog svog znanca Srbina, kako će reagirati, a to mi se i dogodilo. U Vukovaru, na mostu preko Vuke, ugledao sam svoju profesoricu hrvatskog iz srednje škole i prišao joj. Prepoznala me je i pitala što radim, a kada sam joj rekao da sam u vojsci, rekla je: 'A u Beogradu si?' pa se nemalo iznenadila kada sam joj rekao da sam u Hrvatskoj vojsci. Neke sam znance sreo i na vukovarskoj tržnici, nekima nisam prilazio jer sam strahovao da će me prijaviti, a s nekima sam se pozdravio. Sve je proteklo normalno, bilo im je drago što se vidimo i nisu puno pitali kako sam došao i što radim. Poslije sam prenosio pisma razdvojenim obiteljima i pomagao im da iziđu iz Vukovara - priča Ivo Kelić.
Spominje Ovčaru, za koju je načuo da skriva masovnu grobnicu, pa je odlučio skrenuti pozornost javnosti kako Srbi ne bi uništili grobnicu i premještali posmrtne ostatke skrivajući zločin.
- U rujnu 1992. izvukao sam nekog Pavu koji je živio i radio na Jakubovcu, farmi uz Ovčaru, i on mi je ispričao kako je vidio odvođenje ljudi na Ovčaru i čuo pucnjavu, a i Srbe koji su se hvalili kako su 'ustaše cvilile kada smo ih dovodili pred raku i pucali u glavu'. Preko UNPROFOR-a sam urgirao da se grobnica zaštiti, pa su je čuvali pripadnici ruskog bataljuna. Jednom je izbio i sukob sa Srbima koji su namjeravali odnijeti posmrtne ostatke, ali je UNPROFOR dobio pomoć i otjerao Srbe te postavio stalnu stražu na Ovčari do završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja kada su, uz pomoć međunarodne zajednice, i obavljena iskapanja žrtava - priča Ivo Kelić i priznaje kako je poslije često razmišljao jesu li njegovi ulasci na okupirana područja i susreti sa znancima ili prijateljima bili hrabrost ili ludost.
- Od malih nogu se bavim atletikom i stalno želim biti prvi. Tako je i za rata bilo - želio sam biti prvi koji će ući na okupirano područje, ući u Vukovar i prvi donijeti slike razorenog grada i, evo, uspio sam, bio sam prvi - priznaje Kelić, danas uspješni poljoprivrednik koji s obitelji obrađuje na stotine hektara zemlje, od kojih je neke dijelove sam razminirao.