Grad bez zidova: Priča o ratu u Vukovaru viđena očima djevojčice
BRUNO JOBST
Sjećanje na djetinjstvo u Vukovaru

Grad bez zidova: Priča o ratu u Vukovaru viđena očima djevojčice

Dugo su u meni živjele slike i sjećanja na djetinjstvo drukčije od onoga nekih mojih vršnjaka, kaže Maja Weber

Maja Weber svoje je djetinjstvo obilježeno ratom pretočila u autobiografsku zbirku priča, a danas na susretima s učenicima osnovnih i srednjih škola prenosi osobno svjedočanstvo o odrastanju u Vukovaru 1991. godine.

- Neka sjećanja ne blijede, bez obzira na to koliko godina prođe. Ostaju u slikama, mirisima, glasovima i malim detaljima koje možda u trenutku njihova nastanka nismo znali razumjeti, ali ih poslije nosimo cijeli život - kaže nam.

Prekinuto djetinjstvo

Upravo su takva sjećanja temelj njezine knjige "Grad bez zidova - Priče koje hodaju", autobiografske zbirke priča autorice koja je svoje djetinjstvo u Vukovaru 1991. odlučila sačuvati između korica knjige.

Grad bez zidova: Priča o ratu u Vukovaru viđena očima djevojčice
BRUNO JOBST

Rođena 1982. u Vukovaru, Maja je u gradu provela prvih devet godina života. U studenome 1991., s nepunih deset godina, u koloni je, mnogima u Hrvatskoj nikad zaboravljenim prizorima, s obitelji napustila grad, prošla kroz Velepromet i nastavila svoj život u drugom mjestu. Djetinjstvo koje je do tada poznavala, ističe, naglo je prekinuto, a sjećanja na rodni grad, obitelj, prijatelje i dane prije rata ostala su trajno utkana u njezin život.

- Ideja o knjizi nije nastala preko noći. Dugo su u meni živjele slike i sjećanja na djetinjstvo koje je bilo drukčije od djetinjstva nekih mojih vršnjaka - objašnjava. S vremenom je, kaže, postajala sve svjesnija koliko je važno sačuvati i tu dječju perspektivu rata - onu koja ne govori o vojnim položajima i povijesnim datumima, nego o obitelji, prijateljima, svakodnevici, strahu, neizvjesnosti i pokušajima da se i u najtežim okolnostima zadrži djelić normalnog života. "Grad bez zidova - Priče koje hodaju" zato nije knjiga o ratu ispričana velikim povijesnim riječima. To je priča o ratu viđenom očima djevojčice. O svijetu koji se mijenja, o sigurnosti koja nestaje, o trenutcima koje dijete ne može do kraja razumjeti, ali ih pamti. U središtu nisu samo teški događaji nego i život koji se, unatoč svemu, pokušava nastaviti.

Jedna od priča, znakovita naslova, "Kada su igračke utihnule", posebno dobro oslikava tu perspektivu. U njoj autorica opisuje trenutak u kojem dječju svakodnevicu zamjenjuju sirene, odlazak u podrum, napuštena igrališta i igračke koje ostaju u kući, koja više nije bila sigurno mjesto za život. Djevojčica sa sobom u podrum nosi samo dvije Barbike, a sve ostalo ostaje ondje gdje je nekada bilo. "Moje igračke, i igračke mojih prijatelja, utihnule su. Ne zato što smo ih zaboravili, nego zato što smo umjesto igre morali slušati hoće li se oglasiti uzbuna. Važna je postala tišina. Tišina glasnija od sirene. Glasnija od pucnjeva. Glasnija od buke tenkova", piše.

Maja Weber smatra kako se upravo u takvim prizorima krije posebnost njezine knjige. Rat, dodaje, nije prikazan samo kroz ono što se događalo gradu nego i kroz ono što je oduzeo njegovim najmlađim stanovnicima - bezbrižnost, igru, prijateljstva i osjećaj sigurnosti. Jedna rečenica iz iste priče možda najbolje sažima ono što je rat učinio dječjoj perspektivi: "Kao da sam odrasla a da to nisam primijetila."

Gradovi i ljudi

- Za mene pisanje knjige nije bilo samo vraćanje u prošlost. Bio je to i način da osobno iskustvo dobije širi smisao. Nakon povratka u Vukovar 2019. godine sve sam više osjećala potrebu govoriti o onome što sam kao dijete proživjela, osobito mladima, koji Domovinski rat poznaju uglavnom iz udžbenika, obiteljskih priča i povijesnih izvora. Posljednje tri godine svoje iskustvo djetinjstva u ratnom Vukovaru prenosim učenicima osnovnih i srednjih škola, na susretima i predavanjima u kojima s mladima razgovaram o odrastanju u gradu koji je proživio jedno od najtežih razdoblja svoje povijesti. Ti susreti za mene imaju posebno značenje jer pokazuju koliko je važno da se povijesne činjenice približe kroz osobna svjedočanstva - rekla nam je Maja Weber..

Važno mi je da mladi prepoznaju vrijednosti mira, obitelji, prijateljstva...

l Maja Weber kaže kako učenici povijest upoznaju kroz udžbenike, datume i činjenice, ali smatra da razgovor s osobom koja je kao dijete proživjela rat donosi drukčiju dimenziju razumijevanja. Iza povijesnih događaja tada se pojavljuju stvarni ljudi, njihove obitelji, prekinuta djetinjstva i sjećanja koja ostaju cijeli život, dodaje. Ova knjiga je tako postala prirodan nastavak njezinih susreta s učenicima - način da priče nastave živjeti i nakon što susret završi. “Posebno mi je važno da mladi u tim pričama ne prepoznaju samo težinu ratnih događaja nego i vrijednost mira, obitelji, prijateljstva, zajedništva i slobode. Ne želim im ponuditi samo još jednu priču o ratu, nego približiti vrijeme koje ne bi smjeli zaboraviti, ali ni promatrati isključivo kroz brojke i datume”, naglašava.

Knjiga "Grad bez zidova - Priče koje hodaju" objavljena je u nakladi MW Edu, uz suizdavaštvo Matice hrvatske Ogranka Vukovar. Autorica se nada da će knjiga pronaći put i do škola, knjižnica i mladih čitatelja diljem Hrvatske, kao što je nedavno pobudila njihovo veliko zanimanje i na predstavljanju u Vukovaru.

Za kraj reći će nam i kako je možda upravo u naslovu knjige sadržana i njezina najvažnija poruka, a to je da gradovi nisu samo njihove ulice, zgrade i trgovi - već i ono što ljudi nose u sebi, ono čega se sjećaju i što prenose drugima.

- Vukovar za mene nije ostao samo mjesto u kojem sam provela djetinjstvo nego i grad čije priče i danas nastavljam pričati. Moja želja nije da ove priče ostanu samo među koricama knjige - želim da dođu do djece i mladih, da potaknu pitanja, razgovore i razumijevanje. Jer neke priče ne završavaju posljednjom stranicom. One nastavljaju hodati - od čitatelja do čitatelja, od generacije do generacije - zaključuje Maja Weber.