Katica Pavletić
Katica Pavletić oca Damjana traži već 35 godina: Bolan je svaki dan jer prolazim pokraj Ovčare i mislim: “Tu je negdje”
“Dok ne pokopam oca, za mene rat nije završio”, kaže Katica, koja dugogodišnje čekanje sve teže podnosi
Čekam 35 godina. Tko će tražiti moga tatu kada mene više ne bude, pita se Vukovarka Katica Pavletić, koja puna tri i pol desetljeća pokušava pronaći posmrtne ostatke oca Damjana Samardžića, poznatog kao Veliki Bojler, jednog od zapovjednika obrane vukovarskog Sajmišta. Posljednji je put živ viđen na Ovčari, nakon što je 20. studenoga 1991. odveden iz vukovarske bolnice.
Katica je prošle godine, stojeći nad otvorenom grobnicom, bila uvjerena da je napokon pronašla oca, no među identificiranim žrtvama bio je njezin polubrat Zorislav Gašpar, ubijen sa samo 20 godina. Oca Damjana nije bilo, a danas, gotovo 35 godina poslije, Katica otvoreno govori o razočaranju načinom i trajanjem potrage za nestalima, strahu da vrijeme istječe i boli koja nikada ne prestaje.
Posljednji razgovor
Svaki dan, prolazeći cestom pokraj Ovčare, Vukovarka Katica Pavletić ponovno se susreće s istim pitanjem. Je li njezin otac tu negdje, možda samo nekoliko stotina metara od ceste kojom prolazi?
- Meni je bolan svaki dan jer prolazim pokraj Ovčare i mislim: "Tu je negdje, a ne znam točno gdje" - govori Katica, ne mogući sakriti osjećaje tuge i bola.
Njezin otac Damjan Samardžić, poznatiji kao Veliki Bojler, jedan od zapovjednika obrane vukovarskog Sajmišta, nestao je nakon pada Vukovara. Dana 20. studenoga 1991. godine odveden je iz vukovarske bolnice, a prema svjedočenjima posljednji je put živ viđen na Ovčari. Od tada njegova kći traži odgovor. Ne čeka da se otac vrati živ, nego čeka da se pronađu njegovi posmrtni ostatci kako bi ga dostojanstveno pokopala i napokon dobila mjesto na kojem mu može zapaliti svijeću.
- Dok ne pokopam oca, za mene rat nije završio - kaže Katica, dodajući da je postala majka četvero djece, dočekala unuke, radila, stvarala i živjela, ali nikada nije prestala tragati za ocem.
- Posljednji razgovor s ocem nikada neću zaboraviti. Imala sam 19 godina, bilo je to u svibnju 1991., kada je Vukovar već živio u strahu od rata. Sjećam se i slike oca koji je na ramenima nosio mlađeg brata Marka. Nitko tada nije mogao naslutiti da će to biti naš posljednji susret - prisjeća se gledajući neprestano u jednu od rijetkih fotografija oca Damjana.
Kada govori o ocu, ne govori samo o ratnom zapovjedniku, nego ga se sjeća kao veselog i društvenog čovjeka, lovca, ribiča i bećara kojega su poznavali brojni Vukovarci i Bogdanovčani. Pamti djetinjstvo u Bogdanovcima, njegove šale i nestašluke, zbog kojih ju je znao naganjati po selu.
- Volim slušati o njemu i saznati nešto novo. Ja sam ipak imala privilegij da bude uz mene do moje 19. godine. Ovdje ima previše djece koja svoje očeve uopće ne pamte - podsjeća Katica.
Prema njezinim riječima, Damjan Samardžić prije rata bio je privatni autoprijevoznik, imao je vlastiti plavi kamion, a početkom ratnih napetosti uključio se u organiziranje obrane, nabavu oružja i logističku opskrbu Vukovara. Kada je počeo napad na grad, Srbi iz Negoslavaca raspisali su nagradu za Damjana, i tko ga nađe, živog ili mrtvog, dobit će 35.000 tadašnjih njemačkih maraka.
- Bio je među zapovjednicima obrane Sajmišta, jednog od najtežih vukovarskih bojišta. Posebno se istaknuo u osiguravanju hrane za branitelje i stanovnike opkoljenog grada. Znala sam, ako ga tko uhvati, nema mu spasa. Sjećam se 2001., ili možda 2002., gospodin Dedaković, Jastreb, izjavio je kako bi, da nije bilo Damjana, grad bio gladan - ističe Katica.
Prema svjedočenju njegova suborca koje je slušala, Katica napominje kako je otac Damjan posljednje dane prije pada grada proveo u bolnici, gdje je čuvao i tri zarobljena i ranjena neprijateljska vojnika kako im se ne bi ništa dogodilo.
Dugogodišnje čekanje Katica danas sve teže podnosi. Posebno je ogorčena načinom na koji se, prema njezinu mišljenju, provode istraživanja mogućih grobnica. Tijekom godina dobivala je različite informacije o mjestima na kojima bi se mogli nalaziti očevi posmrtni ostatci. Spominjala su se svjedočenja o njegovu zlostavljanju i ubojstvu, premještanju tijela te moguća grobnica kod hangara na Ovčari. Katica govori i o sudskom postupku u Beogradu, u kojem se, prema njezinu kazivanju, raspravljalo o ubojstvu njezina oca. No, unatoč svim informacijama koje su se pojavljivale, Damjan nije pronađen.
Posebno ju je pogodilo kada su nakon dugogodišnjeg čekanja na području kanala kod Ovčare pronađeni posmrtni ostatci nekoliko žrtava. Tada je, kaže, nadležnog ministra upitala zašto se na istraživanje te lokacije čekalo toliko dugo. "Trideset i četiri godine čekam da prekopate kanal kod Ovčare", poručila je tada političarima koji su došli u obilazak grobnice.
“I jedan dan je predugo"
Odgovor da se istraživanja provode na temelju dojava i indicija, a ne nasumičnim iskapanjem, nije ju umirio.
- Zašto ne kopate cijeli kanal, cijelu Ovčaru, pa sve prekopajte, negdje ćete naći. Ako ne, onda ćemo znati da nisu tu, pa ćemo tražiti negdje dalje - govorila je Katica onima koji su zaduženi za traženje nestalih. Smatra da se tijekom gotovo 35 godina moglo učiniti znatno više. Želi da se temeljito provjere područja na kojima bi se mogli nalaziti posmrtni ostatci nestalih, kako bi obitelji napokon dobile odgovor ili znale gdje nastaviti potragu.
- Ja čekam 35 godina, a vi čekate dojavu. Meni vrijeme postaje sve važnije. Za 20 godina mene možda neće biti. Tko će tada tražiti moga oca - govori uz veliko razočaranje. "Zašto čekati? Imam 53 godine, moja djeca su u Njemačkoj, tko će mog oca tražiti ako mene više ne bude", pita se Katica.
Posebno ju je pogodila informacija da bi istraživanja na Petrovačkoj doli mogla trajati još pet godina.
- Jedan dan je predugo, a ne još pet godina. I onda prođe pet godina i kažu: "Evo, nismo ga našli", a ja čekala pet godina - prebire po glavi Katica.
Najpotresniji trenutak njezine dugogodišnje potrage bio je prošle godine, kada je pozvana na Ovčaru, na mjesto novog pronalaska posmrtnih ostataka. Do tada ju nikada nisu pozvali da dođe nad otvorenu grobnicu. Zato je sam poziv u njoj probudio golemu nadu. Mislila je: "Zašto bi zvali baš mene ako nisu pronašli tatu?"
Na Ovčaru je stigla sa suprugom. Pred njom su bili posmrtni ostatci. Promatrala je odjeću, obuću i tjelesnu građu pronađenih osoba. Sjećala se kako je njezin otac bio odjeven. Plave košulje, hlača na crtu, njegova stasa i odjednom je povjerovala da ga vidi.
- Vidjela sam tatu. Kažem suprugu: "Ovo je moj tata. Sto posto" - bila je potpuno uvjerena.
U tom trenutku, nakon više od tri desetljeća neizvjesnosti, činilo joj se da je pronašla oca, za kojim je tragala gotovo cijeli život.
- Nazvala sam brata Marka u Australiju i rekla mu: "Pronašli su ga. Marko, pronašli su nam tatu." No slijedilo je novo razočaranje. Među pronađenima nije bio Damjan Samardžić. Identificiran je njezin polubrat Zorislav Gašpar, kojega je obitelj također tražila desetljećima. Tate ponovno nije bilo. "Na službenoj identifikaciji sam se slomila. Ponavljala sam samo: 'Hoću svog tatu'", prisjeća se tog novog teškog trenutka i suočenja s činjenicom da se potraga nastavlja.
Njezin polubrat Zorislav Gašpar, poznat kao Gašo, imao je tek 20 godina kada je ubijen na Ovčari. U lipnju 1991. napustio je JNA i pridružio se obrani Vukovara. Njegovi posmrtni ostatci pronađeni su nakon 34 godine, zajedno s ostatcima francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera i drugih žrtava.
Ubijeni polubrat
Za Katicu je pronalazak brata značio kraj jedne bolne potrage, ali istodobno i novu bol. Posebno ju je pogodila činjenica da se u javnosti mnogo više govorilo o Jean-Michelu nego o drugim pronađenim braniteljima.
- Ničiju žrtvu ne želim umanjiti, nemam ništa protiv Jean-Michela i svaka njemu čast, došao je i branio grad. Ali u istoj rupi, na isti način pronađen je i Zorislav. Prilikom identifikacije rekli su nam da je Zorislav imao brojne prijelome kostiju i prostrijelne rane. On je s 20 godina ubijen na Ovčari, nakon 34 godine pronađen, a grad to ne zanima. Pa što, on je samo jedan od mnogih. Meni nije, Zorislav je branitelj kao Jean-Michel, kao i tata - govori, ne mogući prihvatiti da imena pojedinih žrtava ostaju u sjeni drugih.
Za nju je svaka žrtva jednako vrijedna i smatra da svaka obitelj zaslužuje da se njezina bol poštuje.
- Vjerujem da svakoj obitelji njezin član nije samo jedan od ubijenih na Ovčari. To su roditelji, otac, brat, sin, suprug, nebitno - naglašava.
Tijekom dugogodišnje potrage doživjela je i neke neugodne situacije koje su joj dodatno produbile bol. Nakon pronalaska posmrtnih ostataka drugih branitelja u javnosti su se pojavile netočne informacije da je pronađen i njezin otac. Na jednoj je službenoj objavi, tvrdi, bila postavljena Damjanova fotografija uz podatke o drugom identificiranom branitelju. "Molim vas, maknite to, moj tata nije identificiran", morala je osobno tražiti jer drži da za obitelj koja desetljećima čeka vijest o nestalom članu takva pogreška nije običan propust.
Upravo zbog osjećaja da se njezin otac sve manje spominje, zajedno s bratom Markom odlučila je snimiti dokumentarni film "Damjan Samardžić, čuvar Vukovara".
- Želim da javnost upozna čovjeka koji je sudjelovao u obrani i opskrbi grada, da se zapamti njegovo ime i da se njegova fotografija više nikada ne zamijeni nečijom drugom. Smatram da je Damjan zaslužio bar simbolično priznanje grada i države. Meni je jako žao što moj tata nikad ni od jednog predsjednika, premijera ili bilo koga nije dobio čak ni zahvalnicu, da se zna da je on nekad živio u ovom gradu - ističe Katica, ne tražeći pri tome da njezin otac bude važniji od drugih branitelja, nego samo želi da njegova žrtva bude prepoznata.
Jednako govori i o bratu Zorislavu, ali i drugim braniteljima, čija su imena, prema njezinu mišljenju, danas široj javnosti gotovo nepoznata. Prema njoj se poštovanje prema žrtvama ne smije mjeriti njihovom medijskom prepoznatljivošću.
Jedna od Katičinih najvećih bojazni jest da će istina o sudbini njezina oca nestati zajedno s ljudima koji možda znaju gdje su skriveni posmrtni ostatci. Prisjetila se jedne žene za koju su istražitelji sumnjali da bi mogla nešto znati o Damjanovoj sudbini.
- Vjerujem da je ona možda imala informacije, ali ih nikada nije podijelila. Umrla je, a pitanje je ostalo bez odgovora. Prolaze godine, ljudi koji su svjedoci, koji znaju, umiru, a mi naše roditelje i članove obitelji ne možemo pronaći jer nema tko reći gdje su - naglašava svjesna da nije jedina koja čeka i poznaje brojne obitelji čija je svakodnevica obilježena istom neizvjesnošću.
Svake godine iznova posebno joj je teško u ovo doba, kada počinje priprema za obilježavanje dana sjećanja na slom junačke obrane Vukovara. I ove godine njezina je poruka upućena onima koji znaju nešto o onima koje još mnoge obitelji traže, puna tri i pol desetljeća.
- Ako imate neka saznanja o osobama koje su ubijene, javite to i anonimno institucijama ili osobama koje traže svoje nestale. Olakšat ćete svoju dušu, a obiteljima pomoći da mogu pokopati svoje voljene. Ja tražim mogućnost da pokopam oca, da počiva na Memorijalnom groblju u Vukovaru, pokraj Zorislava Gašpara. Dok taj dan ne dođe, svijeću mu palim kod križa s vječnim plamenom - zaključila je svoju priču Vukovarka Katica Pavletić.