Preselite se u drugu zemlju, dobijete posao, naučite tridesetak osnovnih fraza njezina jezika i to je, prema zakonu, dovoljno da se smatrate “integriranim”. Upravo se to od 2027. godine počinje tražiti od stranih radnika u Hrvatskoj, koji će morati dokazati poznavanje hrvatskog jezika na razini A1.1 kako bi produžili dozvolu za boravak i rad.

No je li osnovno poznavanje nekoliko desetaka riječi doista isto što i integracija u društvo? Prema Ivanu Balabaniću, višem znanstvenom suradniku Instituta za istraživanje migracija, odgovor je jasno “ne”, a podatci koje njegov institut prikuplja pokazuju da je Hrvatska tek zagrebla površinu problema koji će postajati sve složeniji.

Prihvaćanje

Balabanić obvezu polaganja A1.1 promatra istovremeno i kao integracijsku mjeru i kao administrativni uvjet, no naglašava da bi njezin smisao prije svega trebao biti integracijski.

- Poznavanje jezika zemlje u kojoj osoba živi i radi jedan je od prvih preduvjeta da se počne osjećati dijelom društva. Ipak, tako niska razina znanja jezika sama po sebi ne rješava pitanja pravne sigurnosti stranih radnika ni njihova snalaženja u hrvatskoj administraciji. Integracija ne počinje tečajem jezika, nego trenutkom kada strani radnik zna svoja prava i može ih stvarno ostvariti - istaknuo je Balabanić. Upravo zato, dok radnik ne svlada hrvatski, informacije o boravku, radu, zdravstvenom sustavu i zaštiti prava moraju mu biti dostupne na jeziku koji razumije, i to, naglašava Balabanić, na jednom mjestu, a ne raspršene po nizu različitih institucija. Uz ekonomsku integraciju, koja se u Hrvatskoj danas uglavnom svodi na odnos radnika i poslodavca, jednako je važna i društvena dimenzija. Strani radnici trebaju upoznati norme i vrijednosti društva u koje dolaze, ali i domaće stanovništvo mora prihvatiti da Hrvatska postaje kulturno raznolikija.

Koliko je ta spremnost u ovom trenutku slaba, pokazuje istraživanje Instituta za istraživanje migracija iz studenog 2025., provedeno na uzorku od 1000 ispitanika: samo bi 2,4 posto građana prihvatilo stranog radnika kao prijatelja, 5,7 posto kao susjeda, a kao člana obitelji tek zanemariv broj ispitanika.

- Zato bih rekao da je Hrvatska u integraciji stranih radnika još uvijek u ranoj fazi. Jezik je važan prvi korak, ali bez pravne sigurnosti, dostupnih informacija, društvenih kontakata i spremnosti domaćeg stanovništva na prihvaćanje novih sugrađana ne možemo govoriti o ozbiljnoj integracijskoj politici - poručio je Balabanić.

Kada je u pitanju financiranje integracije, Balabanić jasno ističe da bi najveći dio troška trebala snositi država.

Preuzimanje odgovornosti

- Logika je jednostavna: strani radnici u Hrvatsku dolaze prvenstveno zbog potreba domaćeg tržišta rada i nedostatka radne snage u pojedinim sektorima. Ako država stvara sustav koji potiče dolazak stranih radnika, onda mora preuzeti i najveći dio odgovornosti za njihovu integraciju - jasan je.

To, naglašava, ne znači da odgovornost mora biti isključivo državna. Lokalna samouprava ima važnu ulogu jer se integracija odvija u konkretnim zajednicama - potrebe radnika u Istri nisu iste kao u Lici ili Zagrebu. Poslodavci snose svoj dio odgovornosti unutar radnog okruženja, no Balabanić upozorava kako bi bilo pogrešno na njih prebaciti sav teret, jer već snose znatne troškove zapošljavanja. Najmanje bi tereta, smatra, trebalo prebacivati na same radnike, iako i oni imaju obvezu aktivno sudjelovati u integraciji učenjem jezika i poštovanjem zakona. Upravo tu Balabanić vidi realnu opasnost od toga da integracija postane nešto što država formalno zahtijeva od stranog radnika a da mu pritom ne osigura alate da taj zahtjev i ispuni.

- Ne bi bilo logično da Hrvatska aktivno privlači strane radnike jer ih njezino gospodarstvo treba, a zatim njihovu integraciju proglasi isključivo njihovim osobnim problemom - poručio je.

Posebno su ranjivi, upozorava, radnici kod kojih se preklapa više nepovoljnih okolnosti - oni koji su se zadužili da bi uopće stigli do Hrvatske preko dugih lanaca posrednika, pa teže odbijaju loše uvjete rada, kao i oni zaposleni kod poslodavca o kojem ovise i za plaću, i za smještaj, i za informacije o vlastitim pravima.