Jesu li i u kojoj mjeri tzv. radne migracije, ili, bolje rečeno, ekonomske migracije, postale ključni instrument za održavanje tržišta rada zbog demografskih promjena i iseljavanja, naročito posljednjih 10-15 godina, napose u EU-u/Europi, uključujući i Hrvatsku - upitali smo dr. sc. Hrvoja Butkovića, znanstvenog savjetnika na Institutu za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu.

DR. SC. HRVOJE BUTKOVIĆ Znanstveni savjetnik Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu

- Ekonomske, odnosno radne, migracije posljednjih su deset do petnaest godina jedan od ključnih instrumenata za održavanje tržišta rada u velikom broju europskih država, uključujući i Hrvatsku. Razlog tomu je prije svega u izrazito nepovoljnim demografskim trendovima koji obilježavaju većinu europskih društava. Usto, mnoge države srednje i istočne Europe suočile su se i s intenzivnim iseljavanjem vlastitog stanovništva prema razvijenijim zapadnoeuropskim državama, što je dodatno produbilo problem s radnom snagom.

U Hrvatskoj je proces iseljavanja radne snage prema zapadnoeuropskim državama osobito izražen nakon što smo 2013. ušli u Europsku uniju. Istodobno, gospodarski rast, razvoj turizma, građevinskog sektora i drugih djelatnosti povećali su potražnju za radnicima, koju domaće tržište rada više nije moglo zadovoljiti. Posljedica toga bio je snažan rast broja stranih radnika. Stoga se može zaključiti da danas radne migracije u Hrvatskoj više nisu samo privremena pomoć gospodarstvu nego i važan strukturni element održavanja ekonomskog rasta, mirovinskog sustava i funkcioniranja brojnih gospodarskih grana.

Kad se govori o tzv. radnim migracijama, ili ekonomskim migracijama, koliko su one danas dominantnije od nekih drugih, primjerice unutarnjih migracija, političkih i sigurnosnih migracija, ekoloških (klimatskih) migracija i ostalih?

- Ekonomske, odnosno radne, migracije smatraju se najraširenijim i gospodarski najvažnijim oblikom međunarodnih migracija, osobito u Europi. One su prvenstveno povezane s potragom za boljim životnim standardom, višim plaćama i boljim mogućnostima zapošljavanja te čine dominantan oblik migracija u velikom broju država članica Europske unije. Posebno su izražene u okolnostima starenja stanovništva i nedostatka radne snage, zbog čega europske države sve više otvaraju svoja tržišta rada stranim radnicima.

Unutarnje migracije, odnosno preseljavanje stanovništva unutar granica iste države, i dalje su brojčano vrlo značajne za mnoge države svijeta. One se najčešće odvijaju iz ruralnih područja prema većim urbanim centrima, zbog obrazovanja, zaposlenja i kvalitetnijeg života.

Ipak, u Hrvatskoj su, prema statističkim podatcima, unutarnje migracije relativno slabo zastupljene. Jedan od važnijih razloga za to svakako su velike razlike u troškovima života između pojedinih dijelova zemlje. Život u većim urbanim središtima, osobito u Zagrebu i na obali, velikom broju građana postaje financijski teško održiv zbog visokih cijena stanovanja, najma i općih životnih troškova. S druge strane, preseljenje u manje sredine često nije dovoljno privlačno zbog slabije razvijene infrastrukture i ograničenog pristupa javnim uslugama. Mnogi građani pritom kao ključne prepreke navode otežan pristup zdravstvenoj skrbi, manjak obrazovnih sadržaja i mogućnosti za školovanje djece, lošiju prometnu povezanost te općenito manji broj gospodarskih i društvenih sadržaja.

Političke i sigurnosne migracije također imaju važnu ulogu, osobito nakon ratova, političkih nestabilnosti i humanitarnih kriza posljednjih desetljeća. Takve migracije često imaju velik politički i društveni odjek, premda se tu u pravilu radi o manjim brojkama u odnosu prema ekonomskim migracijama.

Što se tiče Republike Hrvatske, stalno slušamo da je nedostatak radne snage velik problem, pa smo nedavno dobili dorađeni Zakon o strancima, koji su usvojili zastupnici u Hrvatskom saboru. S obzirom na to da je puno sporenja oko tog zakona, koje su njegove dobre, a koje loše strane?

- Nedavne izmjene Zakona o strancima donesene su kako bi se odgovorilo na sve veći nedostatak radne snage, ali i pokušalo riješiti dio problema na koje su upozoravali sindikati i stručnjaci. Pozitivna strana tih izmjena je u tome što se poslodavcima olakšava zapošljavanje stranih radnika u sektorima poput graditeljstva, turizma i prometa, gdje domaće radne snage nema dovoljno. Radne dozvole i dozvole za sezonski rad sada se mogu izdavati na duže razdoblje (do tri godine odnosno do devet mjeseci), čime se smanjuje administrativno opterećenje i daje veća sigurnost radnicima i poslodavcima. Važna novost je i to što strani radnici nakon šest mjeseci mogu promijeniti poslodavca bez izdavanja nove dozvole, što bi trebalo smanjiti njihovu ovisnost o jednom poslodavcu i mogućnost iskorištavanja. Uvedena je i obveza poznavanja hrvatskog jezika na osnovnoj razini kao uvjet za produženje dozvole, čime država želi potaknuti bolju integraciju stranih radnika u društvo. S druge strane, Zakon i dalje izaziva kritike jer dio javnosti smatra kako Hrvatska previše ovisi o uvozu strane radne snage umjesto da više ulaže u domaće radnike i povećanje plaća. Poslodavci upozoravaju da je rok za izdavanje dozvola produžen na čak 90 dana, što može stvarati probleme u sezonskim djelatnostima. Također postoji bojazan da ni nove odredbe neće biti dovoljne za učinkovitu kontrolu uvjeta rada i smještaja stranih radnika. Zbog toga se rasprava o Zakonu o strancima i dalje vodi na relaciji između potreba gospodarstva, zaštite radnika i dugoročne demografske politike.

Gledajući demografski aspekt, najčešći je narativ da povećan uvoz radne snage i integracija stranih radnika u hrvatsko društvo narušavaju, pa čak i mijenjaju, nacionalni identitet... Jesu li takvi strahovi opravdani, mijenja li se demografska slika Hrvatske? Kako zapravo međusobno djeluju, da se tako izrazim, migracije radne snage i demografske promjene...?

- Negativni demografski trendovi u Hrvatskoj u posljednjih su tridesetak godina izraziti, a ponajviše se očituju u depopulaciji i starenju stanovništva. Takvi procesi posljedica su dugotrajno niskih stopa fertiliteta, ali i kontinuiranog iseljavanja stanovništva, osobito mlađih i radno sposobnih građana. Ipak, nastavi li se trend pozitivnog migracijskog salda, odnosno veći broj useljenih nego iseljenih osoba na godišnjoj razini, koji postoji od 2022. godine, Hrvatska u budućnosti ima priliku neutralizirati ili bar znatno ublažiti negativne demografske trendove.

Sličan su model u prethodnim razdobljima primijenile i brojne druge tranzicijske zemlje, koje su zahvaljujući imigraciji uspjele ublažiti posljedice demografskog pada i manjka radne snage. U tom se kontekstu može reći da povećani uvoz strane radne snage postupno mijenja demografsku sliku Hrvatske, no bez tog procesa gospodarske, društvene i političke posljedice nepovoljnih demografskih kretanja bile bi znatno ozbiljnije. Istodobno, integracija stranih radnika složen je proces, koji donosi određene izazove te zahtijeva vrijeme, prilagodbu institucija i razvoj integracijskih politika. Međutim, iskustva država koje imaju dužu tradiciju useljavanja pokazuju da uspješna integracija stranih radnika i njihovih obitelji nije samo moguća nego dugoročno može i pridonijeti gospodarskoj stabilnosti, održivosti tržišta rada i demografskoj revitalizaciji društva.