Unatoč tome što nam je konačan rasplet priče o Domovinskom ratu i stvaranju Hrvatske donio zadovoljstvo i izbrisao natruhe gorčine koju smo u najtežim danima osjećali ovdje na istoku Hrvatske, nekih se slika i danas nije lako prisjetiti a da prosječnog Slavonca i Baranjca ne obuzmu nekadašnji osjećaji bijesa i tuge. Jedan od takvih zasigurno je i pokolj hrvatskih policajaca u Borovu Selu, nedaleko od Vukovara, zločin koji su 2. svibnja 1991. (kada još nije bila proglašena hrvatska nezavisnost), prije 35 godina, počinili pobunjeni hrvatski Srbi uz pomoć preko Dunava pristiglih esktremista i oružja.

Policajci, pripadnici vinkovačke Specijalne jedinice policije, tada su autobusom i s dva osobna vozila došli osloboditi dvojicu kolega zarobljenih dan prije, no upali su u klopku - 23 su ranjena, a 12 ubijena i masakrirana. Nekima su čak prerezani vratovi i izvađene oči, što se, kada jednom vidite, ne zaboravlja za cijeli život. Podsjetimo, tome je prethodio događaj u noći s 1. na 2. svibnja kada su dvije policijske ophodnje obavljale izviđanje na cesti Borovo - Dalj te su, primijetivši srpsku zastavu koja je visjela na ulazu u Borovo Selo, namjeravali tu zastavu skinuti. No na njih je tada pucano iz jedne kuće, dvojica su ranjena i zarobljena, a druga dvojica, također ranjena, ipak su uspjela udaljiti se vozilom. Iako je među većinom ljudi do tada još prevladavala misao da bi se kroz proces stvaranje hrvatske države moglo proći bez krvavog rata, tragedija 2. svibnja sve nas je iz temelja potresla, zloguko najavljujući sve ono čemu smo svjedočili mjesecima potom. Upravo kako su već u travnju iste godine na mitingu u Jagodnjaku i najavljivali kasnije osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj i njegovi suradnici.

Borna Jaksic/PIXSELL

Kao švicarski sir

Nakon što je na autobus počela pucnjava iz obližnjih kuća, s tavana i ispod roletni, "autobus je postao kao švicarski sir u roku od par minuta", svjedočio je poslije jedan od tih mladih policajaca, koji su se spašavali kako su znali. Tražili su spas iza bilo kakvog zaklona, pa čak i iza živica, koje im nisu mogle puno pomoći protiv metaka i bombi kojima su ih gađali. Neki od njih ulijetali su u kuće i dvorišta, tamo gdje je to bilo moguće, nažalost neki i ginući pri tome. Bila je to klasična klopka, a sve što se dogodilo svjedoči kako je bilo javljeno da dolaze. Sve je to potrajalo nekoliko sati, tijekom kojih su se u raznim grupicama snalazili kako su znali i umjeli, uglavnom pod stalnom vatrom ubojica koji su ih dočekali. Oko intervencije JNA, koja je kasnije ipak došla i stala između policajaca i napadača, tumačenja su različita - neki kažu da je bila zakasnjela i da je provedena tek kad su pojačanja iz Osijeka počela potiskivati pobunjenike, dok drugi tvrde kako su time ipak spašeni neki životi i omogućeno izvlačenje ljudi. No, nesporno je i njihov postupak potvrdio transformaciju nekadašnje JNA iz neutralnog mirotvorca u aktivnog zaštitnika srpske pobune.

Treba reći i kako je Vojno tužiteljstvo u Osijeku podignulo 1992. godine optužnicu protiv 51 osobe, što je 1993. rezultiralo izricanjem 20-godišnjih zatvorskih kazni u odsutnosti za 10 optuženika. No, primjenom Zakona o općem oprostu, Županijski sud u Osijeku naknadno je obustavio izvršenje i pravni je učinak anuliran. Doista je porazno što je za taj zločin do danas kazneno odgovarala samo jedna osoba (osuđena na tri godine zatvora zbog zlostavljanja zarobljenika), a oni koji su predvodili nikada nisu procesuirani - još četvero optuženih nikada nije postalo dostupno našem pravosuđu.

Jedan od svjedoka toga vremena bio je i Branimir K. Hackenberger, danas profesor na Odjelu za biologiju Sveučilišta J. J.Strossmayera, tada novinar Glasa Slavonije. On je nakon zasjede 2. svibnja otišao zajedno s kolegom iz Večernjeg lista u Borovo Selo i tamo razgovarao prvenstveno s Markom Lončarevićem, koji je tada bio operativni voditelj pobunjenih Srba iz Borova Sela. Dok smo bili tamo, kaže, naišao je i potpukovnik JNA Dušan Lončar, koji me je srećom znao iz viđenja (jer mu je i sin trenirao veslanje) te nas je uveo u tadašnju mjesnu zajednicu, gdje je imao svoj stožer - štab, kako su ga oni zvali. Poslije je, dodaje, još dva puta išao u Borovo Selo, sve do trećeg puta kada tamo više nije bio Lončar, nego neki major, pa su imali "manji" problem s mještanima, koji su ih jedva pustili da se vrate - nisu im dali da idu prema Vukovaru, nego su se morali vratiti prema Dalju.

- Tek sam prije par godina našao u nekim napisima da je netko baš detaljno i realno opisao te stvari, jer se godinama nakon tog događaja mogao steći posve krivi dojam o događaju iz Borova Sela. "Usudio bih se reći kao je nemalo napisa, ne samo u inozemnom tisku nego i u hrvatskom, bilo napisano na način maltene kao da smo sami krivi za ono što se tamo dogodilo. U to sam se najbolje uvjerio u svom drugom dolasku, kada me je jedan mještanin odveo do autobusa u kojemu su bili napadnuti hrvatski policajci, koji je izrešetan bio parkiran blizu mjesta događaja, kod nogometnog igrališta. Ono što smo vidjeli unutra zateklo me, i dandanas se toga sjetim. Polupojedeni sendviči, poluispijene konzerve s Colom i sokovima svjedočili su da nitko nije očekivao takav napad i pucnjavu iz obližnjih kuća. U autobusu smo vidjeli i kartonske omote u koje se pakovala municija 7,62 mm i sve je upućivalo na to da su ti dečki došli tamo posve nespremni. Oni su ulazili u selo jedući sedviče i najvjerojatnije nenapunjenih okvira s municijom - punili su ih već napadnuti. Sljedećih sati čekalo se i da dođe ekipa iz Osijeka, ali nije došla, između je stala tadašnja JNA. I da sve bude luđe, doista su JNA i taj Lončar spasili neke ljude. Mislim, oni su držali stranu Srbima, to je bilo jasno, ali u toj situaciji nekima su donijeli spas - rekao nam je Hackenberger.

Prema njegovim riječima, poslije je razgovarao s nekima od ranjenih policajaca i sjeća se da je jedan od njih bio u Četekovcima, selu kod Voćina, koje je kasnije također nastradalo. Kaže kako su ričali da nikad dotad nisu vidjeli naoružanje iz kojih je na njih pucano, što znači da su tamo bili ne pobunjeni građani srpske nacionalnosti iz Borova Sela, nego visokoobučeni vojnici, koji su najvjerojatnije došli iz Vojvodine, gdje su Srbi imali poligon za obuku.

Nesvjesni što slijedi

- Najveći broj ljudi kod nas nije bio ni izbliza svjestan opsega stradanja koje će uslijediti, a oni su dobrim dijelom za to bili spremni. Ako ste tada slušali srpsku propagandu, ona je 1991. zvučala dobrim dijelom kao što zvuči i danas - u što sam se nedavno imao prilike uvjeriti, kada sam bio tamo. Dakle, priča o ugroženosti i ne znam čemu - čovjek je dobijao iz toga dojam kako zaista ovdje, ne znam, samo čekamo da pobijemo Srbe ili ih protjeramo. O tome, tvrdim, uopće nije bilo govora. Ljudi pojma nisu imali što ih čeka, ako govorimo o Hrvatima - prisjeća se Hackenberger.

No zato je jako mnogo Srba vrlo dobro znalo što se sprema i zatvarali su se u nekakve svoje krugove, dodaje. Sjećam se, kada su počeli granatirati osječki Jug II, ljudi koji su živjeli u središtu grada još su govorili: "Gruvaju po Jugu, pa to će se smiriti. Neće od toga ništa biti, kakav rat", prisjeća se Hackenberger.

- Nakon tih prvih mjeseci sukoba svim nam se jednostavno činilo da je istočna Hrvatska prodana. Bili smo, tvrdim, prepušteni sami sebi - zaključuje Hackenberger.

U vrijeme tragičnog napada na policajce u Borovu Selu još uvijek nismo znali što sve sljedećih mjeseci čeka velik dio stanovništva istočne Slavonije i Baranje. Mnogi mladi sve te činjenice ni ne znaju i vjerojatno ih ne treba time ni opterećivati, ali za njihovo dobro pametno je baratati barem osnovnim informacijama kako se i što događalo. Da se u nesigurnim vremenima u kojima živimo nešto slično više nikada ne bi ponovilo.