Premda je Hrvatska proteklih godina povlačila milijarde eura iz EU fondova, industrijska proizvodnja teško se oporavljala od tranzicijskih dubioza iz 1990-ih i osim časnih iznimaka (Đuro Đaković, Končar...) bila je više i dalje u padu nego u razvoju.

Zašto je tome tako, koji su uzroci i posljedice, pitali smo ekonomskog stručnjaka, prof. dr. sc. Nebojšu Stojčića, rektora Sveučilišta u Dubrovniku.

- Razloge treba tražiti u nekoliko slojeva. EU fondovi jesu bili važan izvor investicijskog kapitala, ali sami po sebi ne mogu nadomjestiti ono što se u Hrvatskoj dugo nije razvijalo dovoljno sustavno. Tu prije svega mislim na industrijsku strategiju, tehnološku akumulaciju, snažne dobavne lance, stabilne razvojne institucije i jasnu vezu između poduzeća, istraživanja, obrazovanja i države.

Hrvatska je u tranziciji izgubila znatan dio industrijske baze, posebno u složenijim proizvodnim sustavima koji se teško obnavljaju kada jednom nestanu. Industrija je prije svega mreža znanja, dobavljača, inženjerskih kompetencija, radnih navika, tržišnih veza i tehnoloških rutina. Kada se ti sustavi prekinu, njihov oporavak traje desetljećima. Zato nije dovoljno izgraditi pogon ili kupiti novu opremu, nego treba obnoviti cijeli ekosustav koji omogućuje da ta oprema stvara proizvode više dodane vrijednosti. Drugi je razlog struktura korištenja EU fondova. Velik dio sredstava išao je u infrastrukturu, javni sektor, energetsku obnovu, komunalne projekte i opću modernizaciju. To su korisna ulaganja, ali njihov učinak na industrijsku transformaciju nije automatski. Za industrijski razvoj potrebne su vrlo ciljane intervencije poput ulaganja u tehnologiju, automatizaciju, razvoj proizvoda, izvoznu sposobnost, primijenjena istraživanja, certificiranje, standardizaciju i uključivanje domaćih tvrtki u europske vrijednosne lance. Treći je problem što je hrvatsko gospodarstvo dugo imalo snažan oslonac na sektore bržeg povrata, osobito turizam, trgovinu, nekretnine i usluge. Takva struktura može donositi rast zaposlenosti i prihoda, ali ne stvara istu razinu tehnološkog učenja kao industrija. Industrijska proizvodnja traži strpljiv kapital, dugoročno planiranje, kvalificiranu radnu snagu i kontinuirano ulaganje u produktivnost. U Hrvatskoj su ti uvjeti postojali samo u dijelu poduzeća i sektora.

Primjeri poput Končara, Đure Đakovića, Infobipa u tehnološkom segmentu, Rimac grupe, određenih farmaceutskih, prehrambenih, elektroindustrijskih i obrambeno-tehnoloških tvrtki pokazuju da Hrvatska ima znanje i poduzetničku sposobnost. Međutim, ti primjeri još nisu dovoljno povezani u širu razvojnu platformu. Hrvatski problem nije potpuni nedostatak uspješnih industrijskih priča, nego njihova nedovoljna brojnost, raspršenost i ograničen učinak na ostatak gospodarstva. Hrvatska je proteklih godina napravila određene pomake, ali posljedice deindustrijalizacije iz 1990-ih i 2000-ih još su duboke. Zato se industrijska proizvodnja ne može oporaviti samo kroz raspoloživost EU novca. Potrebna je dugoročna, selektivna i kompetentno vođena industrijska politika.

KVALITETNE TVRTKE

Prema indeksu ekonomske kompleksnosti (ECI) hrvatska industrija nalazi se na 32. mjestu i spada u industrije svijeta koje su više kompleksne, ali je i dalje najveći dio zemalja EU-a ispred nas. Kako to objašnjavate?

- To je zapravo vrlo zanimljiv pokazatelj. Prema podacima Atlasa ekonomske kompleksnosti, Hrvatska je među kompleksnijim gospodarstvima svijeta, iako se točno mjesto može blago razlikovati ovisno o godini i metodologiji. U najnovijem profilu Atlasa Hrvatska je oko 30. mjesta, a za 2024. navodi se 34. mjesto. Hrvatska ima određenu bazu složenih izvoznih proizvoda, ali još ne doseže razinu većine razvijenijih članica EU-a. To objašnjavam time da Hrvatska ima džepove industrijske i tehnološke sposobnosti, ali oni nisu dovoljno široki. ECI mjeri raznolikost i sofisticiranost izvozne košarice. Ako zemlja izvozi proizvode koje mogu proizvoditi samo gospodarstva s razvijenim znanjima, dobavljačima i institucijama, tada joj indeks raste. Hrvatska tu stoji relativno dobro zato što ima određene segmente proizvodnje koji pokazuju stvarnu sposobnost ulaska u kompleksnije proizvode.

Međutim, problem je u širini i dubini te baze. Kod razvijenijih članica EU-a kompleksnost je raspoređena kroz veći broj sektora, veću mrežu srednjih tehnoloških poduzeća, snažnije domaće dobavljačke lance i intenzivniju povezanost industrije s istraživanjem i razvojem. U Hrvatskoj postoje vrlo kvalitetne tvrtke, ali često djeluju kao relativno izolirani uspješni slučajevi. One ne povlače dovoljno velik broj domaćih dobavljača, ne stvaraju dovoljno snažne industrijske klastere i ne mijenjaju strukturu gospodarstva u mjeri u kojoj bi to bilo potrebno. Drugi važan element je veličina i kontinuitet industrijskih ulaganja. Zemlje koje su ispred Hrvatske često su desetljećima gradile specijalizaciju u strojevima, kemiji, elektronici, automobilskoj industriji, medicinskoj opremi, preciznim instrumentima ili naprednim materijalima. Hrvatska je imala prekide u industrijskom razvoju, gubitak dijela proizvodnih kapaciteta i razdoblja u kojima industrija nije bila u središtu razvojne politike. Zato imamo znanje i potencijal, ali nemamo dovoljnu gustoću industrijskih kapaciteta. Treći razlog je struktura izvoza. Hrvatski izvoz jest kompleksniji nego što se često misli, ali još uvijek ima znatan udio proizvoda niže i srednje dodane vrijednosti, kao i uslužnih prihoda, osobito turizma, koji nisu potpuno obuhvaćeni logikom industrijske kompleksnosti. ECI dobro pokazuje proizvodnu sofisticiranost, ali ne govori sve o produktivnosti, plaćama, domaćoj dodanoj vrijednosti ili tehnološkoj kontroli nad finalnim proizvodom.

Zato bih hrvatsku poziciju čitao kao dobru polaznu točku, a ne kao dokaz završene transformacije. Nismo bez industrijske kompleksnosti i postoji temelj na kojem se može graditi. Sljedeći korak mora biti širenje broja poduzeća koja proizvode kompleksne proizvode, jačanje domaćih dobavljačkih lanaca, veće ulaganje u razvoj i dizajn proizvoda te bolja integracija u europske industrijske lance.

Vezano uz prethodno pitanje mnogi su stručnjaci upozoravali da se država proteklih 30 i više godina ponašala kao kompanija koja ulaže u sve osim u proizvodnju. Stoji li takva teza?

- Ta teza nije bez uporišta, ali bih je formulirao nešto preciznije. Hrvatska država kroz duže razdoblje nije potpuno zanemarila proizvodnju, jer su postojali programi potpora, investicijski poticaji, sredstva za malo i srednje poduzetništvo, mjere za izvoz i korištenje EU fondova. Međutim, proizvodnja je rijetko bila postavljena kao središnja razvojna os oko koje se usklađuju obrazovna politika, istraživanje i razvoj, javna nabava, regionalni razvoj, energetska politika, infrastruktura i financijski instrumenti. U tom smislu smo se često ponašali kao ekonomija koja razvoj očekuje od sektora s bržim i vidljivijim povratom. Ulagalo se u ceste, komunalnu infrastrukturu, nekretnine, turizam, javni sektor i potrošnju. Dio tih ulaganja bio je potreban i koristan, osobito u fazi obnove zemlje, modernizacije infrastrukture i pristupanja Europskoj uniji. Problem je nastao zato što se uz to nije dovoljno snažno razvijala proizvodna baza koja stvara izvoz, tehnološko učenje, stabilnije plaće i veću otpornost gospodarstva. Industrija ima drukčiju razvojnu logiku od mnogih uslužnih sektora. Ona traži dug horizont, kontinuirana ulaganja, tehničko obrazovanje, inženjerske kompetencije, dobavljačke mreže, istraživanje i razvoj, standarde, certifikate i pristup stranim tržištima. Takav sustav ne nastaje spontano iako država nema jasnu industrijsku politiku, tada se uspjeh svodi na pojedinačne poduzetnike i poduzeća koja se uspiju probiti vlastitim snagama. Hrvatska takvih primjera ima, ali oni nisu dovoljno pretvoreni u širu industrijsku dinamiku.

Treba uzeti u obzir i to da se dugo vjerovalo kako će tržište samo odrediti optimalnu strukturu gospodarstva. Danas vidimo da se i najrazvijenije zemlje vraćaju industrijskoj politici. Europska unija govori o strateškim tehnologijama, otpornosti lanaca dobave, zelenoj industriji, baterijama, poluvodičima, obrambenoj industriji, energetici i kritičnim sirovinama. Sjedinjene Države, Njemačka, Francuska, Južna Koreja i Kina vrlo aktivno promišljaju što žele proizvoditi, gdje žele imati tehnološku kontrolu i kako će povezati javna sredstva s privatnim investicijama. Za Hrvatsku je važno izvući pouku iz toga. Nije dovoljno reći da treba "ulagati u proizvodnju" općenito. Treba odabrati područja u kojima imamo realne sposobnosti i šansu za rast. U tim područjima država može pomoći kroz pametnu javnu nabavu, razvojne kredite, porezne poticaje za istraživanje i razvoj, suradnju sveučilišta i poduzeća te ciljano privlačenje investicija.

DOBAR SMJER I VAŽNA PROMJENA

Nedavno je predstavljen Nacionalni plan za razvoj industrije RH od 2027. do 2034. godine​... Što dobroga donost taj dokument i je li plan, objektivno uzeši, održiv i provediv? Jačanje industrije glavni je cilj kojim je svoj mandat otvorio ministar gospodarstva Ante Šušnjar...

- Dobro je da se industrija ponovno vraća u središte gospodarske politike. Već sama činjenica da se govori o Nacionalnom planu razvoja industrije od 2027. do 2034. pokazuje promjenu u razumijevanju razvoja. Nakon dugog razdoblja u kojem su se industrijska pitanja često svodila na pojedinačne potpore, krizno spašavanje ili horizontalne mjere, sada se pokušava postaviti širi okvir u kojem je modernizacija industrije, digitalizacija, energetska učinkovitost, zelena tranzicija, istraživanje i razvoj te izvozna orijentacija. To su ispravni naglasci. Pozitivno je i to što se industrijska politika povezuje s energetikom. To je danas ključno. Industrija više ne ovisi samo o radnoj snazi, kapitalu i tržištu nego i o sigurnoj, dostupnoj i cjenovno predvidivoj energiji. Ako Hrvatska želi jačati proizvodnju više dodane vrijednosti, onda mora razmišljati o industriji, energiji, infrastrukturi, tehnologiji i obrazovanju kao jednom razvojnom sustavu. U tom smislu dobro je da se u javnom predstavljanju plana naglašavaju sigurna energija, snažna industrija i konkurentno gospodarstvo kao povezane teme. Prema dostupnim informacijama, plan predviđa i znatna ulaganja, pri čemu se spominje gotovo pet milijardi eura u dva razdoblja do 2034. godine, odnosno 1,9 milijardi eura u prvom provedbenom razdoblju i oko 2,9 milijardi eura u nastavku.

Drugo, važno je što se postavljaju mjerljivi ciljevi. Ministar gospodarstva naveo je cilj povećanja udjela bruto dodane vrijednosti prerađivačke industrije u BDP-u s 10,6 posto u 2024. na 12,5 posto do 2034. godine, kao i povećanje izdataka za istraživanje i razvoj u bruto dodanoj vrijednosti prerađivačke industrije s 1,65 na 2,8 posto. To su relevantni ciljevi jer upućuju na dva ključna problema hrvatske industrije: relativno nizak udio prerađivačke industrije u gospodarstvu i nedovoljnu razvojno-tehnološku intenzivnost.

Međutim, provedivost plana neće ovisiti o njegovoj prezentaciji, nego o nekoliko vrlo konkretnih stvari. Treba vidjeti koliko će plan biti selektivan. Industrijska politika ne može jednako snažno podupirati sve sektore, sve regije i sve tipove ulaganja. Ako se sredstva rasprše na previše općih mjera, učinak će biti ograničen. Moramo jasno prepoznati područja u kojima imamo postojeće sposobnosti i realan potencijal rasta: elektroindustriju, energetsku opremu, farmaceutiku, prehrambenu industriju više dodane vrijednosti. Bez takve selektivnosti plan može ostati korektan strateški dokument, ali sa slabijim transformacijskim učinkom. Održivost plana ovisit će i o provedbenim institucijama. Mi često nemamo problem s pisanjem strategija, nego s njihovim pretvaranjem u operativne programe, natječaje, razvojne kredite, javnu nabavu, istraživačko-industrijske konzorcije i mjerljive rezultate u poduzećima. Zato je važno da akcijski plan ne bude samo popis projekata nego sustav u kojem se zna tko je odgovoran, koji su rokovi, koji su pokazatelji uspjeha i kako se mjeri stvarni učinak na produktivnost, izvoz, tehnološku razinu i domaću dodanu vrijednost. Konačno, plan će biti provediv samo ako zahvati problem radne snage i znanja. Industrijska transformacija nije moguća bez ljudi koji znaju voditi složene tehnološke procese. Ako obrazovni sustav, strukovno obrazovanje, sveučilišta i poduzeća ne budu čvrsto povezani s industrijskim prioritetima, novac neće biti dovoljan. Moderna industrijska politika mora istodobno ulagati u opremu, tehnologiju i ljude.

Dokument donosi dobar smjer i važnu promjenu retorike prema industriji. Takva ambicija je opravdana i potrebna, ali provedivost će ovisiti o tome hoće li se plan pretvoriti u discipliniranu, selektivnu i stručno vođenu politiku. Ako ostane na razini širokih ciljeva i velikih iznosa, učinak će biti ograničen. Ako se poveže s konkretnim sektorima, poduzećima, tehnologijama, obrazovanjem, energetikom i izvoznim lancima, onda može biti jedan od važnijih razvojnih dokumenata u idućem desetljeću.

Kad se sve uzme u obzir, uključujući i sadašnje izazove (sukobi, ratovi, energetska kriza...), kakva je budućnost industrije Europske unije, a s njom i RH, između ostalog uključujući zelenu i digitalnu tranziciju, s primarnim ciljem povećanja konkurentnosti i smanjenja ovisnosti o uvozu..?

- Budućnost europske industrije bit će zahtjevna, ali ne bih je opisao pesimistično. Europa ulazi u razdoblje u kojem industrija ponovno postaje pitanje strateške sigurnosti, a ne samo gospodarskog rasta. Pandemija, rat u Ukrajini, poremećaji u lancima dobave, energetska kriza, tehnološko nadmetanje SAD-a i Kine te sve veći pritisci na tržištu kritičnih sirovina pokazali su da se industrijska sposobnost ne može promatrati samo kroz kratkoročnu profitabilnost. Europska unija toga je postala svjesna. Draghijevo izvješće o konkurentnosti vrlo jasno upozorava da Europa mora povećati ulaganja, ubrzati inovacije i razviti novu industrijsku strategiju za svijet u kojem su konkurenti znatno agresivniji u korištenju državnih potpora, javne nabave i tehnoloških programa. Europska komisija je kroz Clean Industrial Deal, predstavljen 2025., pokušala povezati dekarbonizaciju, niže troškove energije, konkurentnost i industrijsku proizvodnju u jedan okvir. To je važna promjena jer zelena tranzicija više ne smije biti samo regulatorni teret za europsku industriju, nego prostor za novu proizvodnju, nove tehnologije i kvalitetna radna mjesta.

Ključno pitanje bit će može li Europa istodobno ostvariti tri cilja: ostati klimatski ambiciozna, povećati industrijsku konkurentnost i smanjiti ovisnost o vanjskim dobavljačima. To neće biti lako. Europa ima visoke energetske troškove, složenu regulaciju, fragmentirano tržište kapitala i sporije donošenje odluka od glavnih konkurenata. S druge strane, ima veliko unutarnje tržište, snažne industrijske tradicije, znanstvenu bazu, kvalitetnu radnu snagu i sposobnost postavljanja standarda koji utječu na globalna tržišta. Zelena i digitalna tranzicija zato su za Europu istodobno rizik i prilika. Rizik nastaje ako industrija bude izložena visokim troškovima prilagodbe, a nova proizvodnja zelenih i digitalnih tehnologija završi izvan Europe. Prilika nastaje ako Europa uspije proizvoditi veći dio onoga što joj treba za energetsku tranziciju. Net-Zero Industry Act (NZIA) zato postavlja cilj da proizvodni kapacitet EU-a za strateške neto-nulte tehnologije do 2030. dosegne ili se približi 40 posto godišnjih potreba za njihovom implementacijom. Smanjenje ovisnosti o uvozu posebno je važno kod kritičnih sirovina, energije, digitalnih tehnologija, farmaceutike, obrambenih kapaciteta i ključnih industrijskih komponenti. Critical Raw Materials Act (CRMA) postavlja konkretne referentne vrijednosti do 2030.: najmanje 10 posto godišnjih potreba EU-a za strateškim sirovinama trebalo bi dolaziti iz europske ekstrakcije, 40 posto iz prerade u EU-u i 25 posto iz recikliranja. To pokazuje da se Europa pokušava pomaknuti prema realističnijem modelu otvorene strateške autonomije. Europa neće proizvoditi sve sama, ali mora znati u kojim područjima ovisnost postaje sigurnosni, tehnološki i razvojni rizik.

NAŠA VELIKA PRILIKA

Što sve to znači za Republiku Hrvatsku? Vaš završni komentar?

- Za Hrvatsku je to važna prilika. Mi ne možemo konkurirati kao velika industrijska sila, ali možemo pametno zauzeti mjesta u europskim lancima vrijednosti. To znači razvijati niše u kojima već postoje znanja i poduzeća. Naša prednost može biti u fleksibilnosti, inženjerskom znanju, geostrateškom položaju i mogućnosti povezivanja industrije s energetikom, lukama, prometnim pravcima, sveučilištima i europskim fondovima. Hrvatski nedostatak je u malom tržištu, nedovoljnoj gustoći dobavljačkih lanaca, manjku kvalificirane radne snage i relativno slaboj razini industrijskog istraživanja i razvoja. Zato se industrijska politika mora usmjeriti na nekoliko područja u kojima možemo stvarno napredovati, a ne na opće poruke o razvoju industrije.

Smatram kako budućnost industrije u Europi neće ovisiti samo o tome tko ima najjeftiniju proizvodnju, nego tko ima sigurnu energiju, tehnološko znanje, otpornost lanaca dobave, sposobnost inoviranja i državne institucije koje znaju provoditi industrijsku politiku. Hrvatska u tom procesu ne kreće od nule, ima ozbiljne industrijske primjere i određenu razinu ekonomske kompleksnosti. Sada je pitanje može li te pojedinačne sposobnosti pretvoriti u širi razvojni obrazac. Ako u tome uspijemo, zelena i digitalna tranzicija neće biti samo obveza koju preuzimamo iz Bruxellesa nego prilika da Hrvatska ponovno poveća proizvodnju, izvoz, tehnološku razinu i kvalitetu radnih mjesta.

(Na najnovijoj ljestvici Sveučilišta Stanford, koja svake godine prepoznaje 2 posto najutjecajnijih znanstvenika u svijetu, ponovno se našao i rektor Sveučilišta u Dubrovniku, prof. dr. sc. Nebojša Stojčić, objavio je Ekonomski fakultet Dubrovnik.)