Iako je Hrvatska proteklih godina povlačila milijarde eura iz EU fondova, industrijska proizvodnja teško se oporavljala od tranzicijskih dubioza iz 1990-ih i, osim časnih iznimaka (Đuro Đaković, Končar...), bila je više u padu nego u razvoju. Zašto, koji su uzroci - pojasnio je prof. dr. sc. Ljubo Jurčić, professor emeritus s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

PROF. DR. SC. LJUBO JURČIĆ Professor emeritus sa Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Igor Kralj/PIxsell

- EU fondovi nisu ni namijenjeni za povećanje domaće proizvodnje. Opće je poznato da u Hrvatskoj poljoprivredna i industrijska proizvodnja, kao temelji svakog nacionalnog gospodarstva, u najmanju ruku stagniraju, pa onda političari koristeći sliku velikog novca iz EU-a stvaraju nadu kod ljudi da će to ići za povećanje domaće proizvodnje. To je stvaranje iluzija i to nije korektno prema vlastitom narodu. Naime, isključiva nadležnost Europske unije je izgradnje jedinstvenog europskog tržišta (i carinske unije), a ne europskog gospodarstva. Čijim će se proizvodima i u kojoj mjeri trgovati na tom tržištu ovisi o efikasnosti ekonomske politike svake zemlje članice. Ekonomska politika isključiva je nadležnost nacionalnih vlada, a ne EU-a. Zbog toga za ekonomsku politiku izvlačiti se na EU nije korektno. Ona je isključiva odgovornost nacionalnih vlada. Kao drugo, vladajuće politike od samog osamostaljenja Hrvatske prihvatile su (neo)liberalizam u gospodarskoj politici, "pametno" objašnjavajući narodu da će samo slobodno tržište sve dovesti u najbolji red. Zbog toga se nisu radile nikakve strategije ni planovi za razvoj Hrvatske u novim okolnostima. Uz to, svjesno ili slučajno, instrumenti ekonomske politike bili su protiv razvoja hrvatske proizvodnje i hrvatskog gospodarstava u korist uvoza stranih proizvoda. Zbog toga se u Hrvatskoj ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti. Hrvatska je još uvijek talac takve politike. Novac iz EU-a dobro dođe da možemo trenutno malo više trošiti, ali uglavnom na uvozne proizvode. Hrvatski proizvodni kapaciteti za budućnost nisu se povećali.

Mnogi su stručnjaci upozoravali da se država proteklih 30 i više godina ponašala kao kompanija koja ulaže u sve osim u proizvodnju. Stoji li takva teza?

- Ta teza stoji. Puno je se lakše igrati s poreznim stopama i raspoređivanjem proračunskog novca (populistički) i takve poteze proglašavati vrhuncem političke sposobnosti, ekonomskog znanja nego organizirati proizvodnju. Proizvodnja traži puno više napora, znanja, organizacijskih sposobnosti i upornosti nego populističko vođenje ekonomske politike. Prebrzo i nepripremljeni otvorili smo se prema svijetu. Takvo otvaranje dovodi do dva efekta: efekt trgovine i efekt specijalizacije u proizvodnji. Efekt trgovine u najvećoj mjeri kroz uvoz se ostvario, a efekt specijalizacije u proizvodnji i povećanje proizvodnje događa se samo ako se država organizira i kreira ekonomsku politiku na temelju znanosti i struke. To se nije dogodilo. Hrvatska ekonomska politika prekinula je vezu s hrvatskom ekonomskom znanošću. Taj je potez uništio i samu ekonomsku znanost i time dugoročno onemogućio kreiranje iole sustavne hrvatske razvojne gospodarske strategije i politike. To je i sada najveći problem kod izrade industrijske strategije. Nema kritičnog broja znanstvenika koji bi mogli napraviti kvalitetnu strategiju. Jednostavno Hrvatska ih nije trebala, pa su nestali.

Vaš komentar o novom Nacionalnom planu razvoja industrije od RH 2027. do 2034. godine​...?

- Taj dokument još nismo vidjeli. Predsjednik Vlade i ministar gospodarstva prezentirali su nacrt, odnosno ciljeve tog dokumenta. Bez uvida u taj dokument ne može se ništa detaljnije reći. Dobra je namjera da se pristupilo izradi tog dokumenta. Samo bih napomenuo da smo sličan dokument bili izradili kao uvjet za pristupanje EU-u (Industrial policy). To je sličilo na studentski seminarski rad kao uvjet pristupanja ispitu. Nakon pristupanja EU-u, nitko se više nije obazirao na taj dokument. Nakon toga, čini mi se 2012. godine, tadašnja vlada je napravila također dokument Industrijska politika, koji je počela promovirati, ali je nakon nekoliko mjeseci potpuno nestao iz javnosti. Nadam se da će ovaj put biti više uspjeha. Ono što je neki dan prezentirano, to su bili opći ciljevi koji vrijede za sve zemlje, ili opći ciljevi suvremene makroekonomije koji se nalaze u udžbenicima.

Koliko je spomenuti Nacionalni plan sukladan s politikom industrijalizacije EU-a, odnosno s industrijskom strategijom kakvu zagovara Unija?

- Ekonomska politika se ne vodi na razini EU-a. EU nakon krize iz 2008/9 proizvodi dokumente koji upućuju na važnost industrijske politike i daje neke opće okvire i daleko su od primjenjivog dokumenta. Jedino što je konkretno jest to što za takve opće ciljeve i dokumente daju novac. U odnosu prema Americi, Kini pa i ostatku svijeta, Europa stagnira, zaostaje u produktivnosti i konkurentnosti, iz čega se vidi efikasnost takvog pristupa. Ako se Hrvatska bude držala samo preporuke EU-a za industrijsku politike, neće biti značajnijih pozitivnih efekata. Hrvatska treba napraviti industrijsku politiku u skladu sa svojim specifičnostima i ciljevima poštujući okvire EU-a.

Zaključno, kad se sve uzme u obzir, uključujući i sadašnje izazove (sukobi, ratovi, energetska kriza...), kakva je budućnost industrije Europske unije?

- Europska unija za sada nema ideju kako restrukturirati i pokrenuti europsku industriju. Izgleda da im je najbliža ideja povećavanje proizvodnje za vojsku. To opravdavaju opasnošću koja navodno dolazi od Rusije. Međutim, u geopolitičkom prestrojavanju svijeta, dugoročni razvoj Europe teško će biti ostvariv bez suradnje s Rusijom. Rat s Ukrajinom nije se ni smio dogoditi, a sad kad se dogodio, treba ga što prije završiti i dogovoriti mir i suradnju europskih zemalja i Rusije. Ako se nastavi proizvodnja rusofobije i pripremanje rata s Rusijom, a ne započinju razgovori pa i pregovori o miru i budućim koristima od suradnje i mira, nikakva industrijska ili bilo kakva druga politika neće pomoći razvoju Europe. (Portret snimio: Igor Kralj/PIxsell) (D.J.) n