Što nas uči povijest inflacije, gdje su paralele između današnjih poskupljenja i inflacije u sedamdesetim godinama, primjerice, što je sada drukčije - pitali smo izv. prof. dr. sc. Marka Tomljanovića s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Katedre za međunarodnu ekonomiju Chair Jean Monnet in European Integration.

- Kriza u sedamdesetim godinama bila je pokrenuta izraženim rastom cijena energenata, a što je dovelo do izrazitih povećanja cijena, nesigurnosti stanovništva, smanjenja životnog standarda te u konačnici rekordnih razina nezaposlenosti. Takva situacija zahtijevala je reakcije u području referentnih kamatnih stopa. Slična situacija prisutna je u EU-u, koji je posljednjih pet-šest godina ponovno izložen izraženim inflatornim pritiscima, čija se ishodišta ponovno nalaze u izraženom rastu cijena energenata, nastalih zbog globalnih gospodarskih i političkih kriza. Isto tako ECB je nedavno, u svrhu stabilizacije gospodarstva, izvršio najveće povećanje referentne kamatne stope u novije doba. Koja je razlika sadašnje krize i krize u sedamdesetim godinama? Rekao bih ponajprije u ključnim izazovima i razvojnim prioritetima. Situacija je slična, a okolnosti su različite. Naime, suvremeno gospodarstvo EU-a suočava se s demografskim promjenama i nedostatkom kvalificirane radne snage, što usporava povećanje produktivnosti i proizvodne efikasnosti, zbog nemogućnosti dugoročne implementacije promjena u poslovnom okruženju. Uz tradicionalnost industrijske strukture, zaostajanja u području ICT-a, starenje stanovništva te izraženu energetsku ovisnost, EU je limitiran u postizanju uvjeta za ostvarenje dugoročne međunarodne konkurentnosti. Upravo stvaranjem temelja za dugoročnu gospodarsku stabilnost, kroz orijentaciju na suvremene izvore rasta i konkurentnosti, europsko gospodarstvo stvorit će uvjete za oporavak, otpornost i unaprjeđenje životnog standarda te postati sposobno uspješno amortizirati učinke globalnih kriza.

izv. prof. dr. sc. Marko Tomljanović, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Katedra za međunarodnu ekonomiju Chair Jean Monnet in European Integration

Ustupljeno

Stoji li teza da je inflacija u osnovi zapravo konstanta u suvremenim ekonomijama, ali da njezina stopa (intenzitet) nije konstantna, već se mijenja ovisno o ekonomskim uvjetima?

- Inflacija se najčešće određuje kao pad vrijednosti novca i/ili povećanje razine cijena. Povijest nas upozorava kako je inflacija stalan i kontinuirani proces na globalnoj razini, koji je uvelike determiniran promjenama u globalnom gospodarskom i političkom sustavu. Teorijski pristupi pokazuju nam kako se inflacija najčešće pojavljuje kada domaća proizvodnja ne može zadovoljiti domaću potražnju te u situacijama povećanja troškova proizvodnje i poslovanja, npr. sirovina, radna snaga ili kroz povećanje poreza. Nadalje, pojava inflacije determinirana je i situacijom povećanja cijena zbog očekivanja da će cijene rasti u budućnosti, što se u konačnici i događa. Isto tako inflacija je izazvana i povećanjem novčane osnovice, tj. količine novca u gospodarstvu. Uz uzroke potrebno je istaknuti i najvažnije okolnosti pojave inflacije. Naprimjer, u situacijama rasta gospodarstva, stanovništvo zbog privida sigurnosti povećava svoje prihode i potrošnju. Također, povećana potrošnja može biti determinirana i nastojanjem potrošača da izbjegnu buduća povećanja cijena. Razvoj novih tehnologija te plasman proizvoda visoke dodane vrijednosti na tržište rezultira povećanjem potražnje za određenim proizvodima. Ako država provodi diskrecijsku fiskalnu politiku, moguće je povećati potražnju u određenim segmentima gospodarstva. Naravno, intenzitet inflacije u različitim vremenskim okvirima nije jednak. Recentni događaji upozoravaju nas kako inflacija nastaje u uvjetima pojačanih globalnih nestabilnosti, zbog npr. poremećaja lanaca razmjene, te se u pravilu prelijeva od najjačih aktera prema onim slabijima, koji su osjetljiviji na njezine učinke.

Kojim se i kakvim metodama najčešće mjeri inflacija, je li indeks potrošačkih cijena (IPC) najrelevantniji? Zašto se nekad brojke koje objavljuje DZS i Eurostat razlikuju?

- Dva su osnovna načina iskazivanja razine inflacije na europskom području indeks potrošačkih cijena (CPI) te harmonizirani indeks potrošačkih cijena (HICP). DZS se u iskazivanju inflacije koristi CPI pristupom, pri čemu se inflacija odnosi na promjenu cijena koje plaća ili koristi stanovništvo za proizvode i usluge u određenom razdoblju, na temelju definirane potrošačke košarice. Nadalje, DZS navodi kako reprezentativnu košaricu za praćenje potrošačkih cijena čini oko 900 proizvoda, a svakog mjeseca prikupi se oko 38.000 cijena na unaprijed definiranim prodajnim mjestima. S druge strane EU nastoji postići ujednačene načine iskazivanja inflacije te se stoga koristi HICP, koji podrazumijeva harmonizirane nacionalne indekse prema obuhvatu, stanovništvu, definiciji cijena te klasifikaciji proizvoda. Isto tako Europska središnja banka navodi kako se HICP košarica sastoji od 295 dobara i usluga iz svih država Eurozone.

Na temelju svega navedenog vidljivo je kako se nacionalni i europski izračuni inflacije temelje na različitim metodologijama, što rezultira i različitim izvještavanim vrijednostima. Ipak, razlike među vrijednostima u većini su slučajeva minimalne, tj. nisu moguća drastična odstupanja. Također, potrebno je istaknuti i temeljnu inflaciju te ukupnu inflaciju. Temeljna inflacija označava razinu inflaciju iskazanu bez utjecaja hrane i energije, a ukupna inflacija uračunava utjecaje hrane i energije. Isto tako za praćenje i predviđanje dugoročnih trendova inflacije moguće je sagledati indeks proizvođačkih cijena, a koji pokazuje koliki su troškovni pritisci na proizvođače te pomaže u razumijevanju nominalnih kretanja prihoda u realnim terminima. Konačno, na razini SAD-a iskazivanje inflacije uobičajeno je kroz Personal Consumption Expenditures Price Indeks (PCE Indeks), koji isključuje volatilne kategorije hrane i energije te koristi dinamičku košaricu dobara i usluga, čime odražava promjene u potrošačkim navikama. Uz to uključuje i određene usluge koje stanovništvo ne plaća izravno, ali ih koristi.

FREDERICK FLORIN/AFP

Upozorenje iz MMF-a navodi da bi daljnja eskalacija rata u Iranu mogla potaknuti globalnu recesiju, prouzročiti veći rast inflacije i izazvati oštar pad na financijskim tržištima! Zvuči podosta dramatično...?

- Recentna povijest naučila nas je kako upozorenja i predviđanja globalnih aktera svakako moramo uvažavati, ali uz određenu dozu opreza i zdravog razuma. Također, vidimo kako se učinci ratnog sukoba SAD-a i Irana ubrzano prelijevaju na cijeli svijet te ih nije moguće izbjeći. Činjenica je da je ovaj sukob u kratkom roku dodatno uzburkao svjetska gospodarska kretanja, ponajprije kroz ograničenje protoka energenata i osjetni rast njihovih cijena, a što je dodatno produbilo gospodarsku krizu i ubrzalo inflatorna kretanja. Trenutačno, cjelokupan svjetski sustav prati razvoj događaja u trokutu SAD, Rusije i Irana i njihovih suradnika. Pritom, važna je uloga EU-a, a koja u cijeloj situaciji pokušava zauzeti ulogu globalnog stabilizatora, premda je suočena s vlastitim unutarnjim previranjima. Jedna od važnijih stvari za stabilizaciju EU-a trebala bi proizići i iz promjene vlasti u Mađarskoj. Do tada prisiljeni smo čekati i kontinuirano se prilagođavati promjenama u globalnom okruženju. EU posjeduje instrumente kojima se može suočiti s trenutačnim i potencijalnim budućim izazovima na tržištu energenata, financijskim tržištima i cjelokupnom gospodarskom okruženju. Ipak, postavlja se pitanje kontinuiteta, tj. koliko dugo možemo održavati (relativnu) stabilnost i ostati izvan (djelomično ili potpuno) globalnih sukoba?

Može li se i kako naučiti živjeti s inflacijom, postoje li neke strategije? Govori se o prilagodbi kućnog budžeta, pametnijoj kupnji, upravljanju dugovima i štednjom, povećanju prihoda, rastu plaća... Vaš završni komentar?

- Prethodno razdoblje u kojem nam je inflacija postala svakodnevnica svakako nas je potaknulo na razvoj raznovrsnih metoda suočavanja i borbe s njezinim izazovima. Koji su najefikasniji načini? Teško je na to odgovoriti jer svatko se od nas s poskupljenima i smanjenjem vrijednosti novca nosi na svoj način. Pritom veliko značenje ima takozvana percepcija inflacije, tj. situacija u kojoj negativne učinke inflacije teže podnose i percipiraju stanovnici s nižim razinama dohotka, a ona je blaže percipirana kod dijela stanovništva s višim razinama dohotka. Nadalje, poskupljenja svakako utječu na promjene navika potrošača, izbor jeftinijih (i ponekad) manje kvalitetnijih proizvoda, rezanje tzv. nepotrebnih troškova, promjene potrošačkih i životnih prioriteta, itd. Općenito, velika poskupljenja svakako utječu na pogoršanje uvjeta života i životnog standarda stanovništva. Do kada će to sve potrajati? Teško je reći s obzirom na otvorenost hrvatskog gospodarstva i njegovu osjetljivost na globalne gospodarske i političke šokove.