Smrt pape Franje bar je donekle u drugi plan gurnula Trump show, pa se većina svjetskih medja (agencija, novina, portala...) iskazala odajući pokojnom poglavaru Katoličke Crkve priznanje i poštovanje, nazivajući ga "narodnim papom, reformatorom i dobrim čovjekom". Čak je i Trump zapisao da je Papa bio "dobar čovjek", ali je odmah zatim lupio kako se "veseli" dolasku na njegov pogreb...

Kako ocjenjuje taj medijski, komunikacijski aspekt s pokojnim Franjom u "glavnoj ulozi" - pitali smo Vladimira Milinovića, medijskog stručnjaka, političkog komentatora i konzultantnta iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija).

- Smrt pape Franje izazvala je snažan emocionalni odjek diljem svijeta, a način na koji su svjetski mediji pristupili toj temi pokazuje koliko je papa Franjo tijekom svog pontifikata ostavio dubok trag u globalnoj javnosti. Nazivati ga "reformatorom" nije bila puka formalnost, nego izraz priznanja za njegovu otvorenost marginaliziranima i nastojanje da Crkva bude relevantna u suvremenom svijetu.

U komunikacijskom smislu, smrt pape Franje ujedinila je brojne glasove - i medije i političare - u iskazivanju poštovanja, čak i među onima koji su inače bili kritični prema Katoličkoj Crkvi. Čak i Trumpov komentar, premda u njegovu stilu, nespretan i neuobičanjeno intoniran ("veseli se dolasku na pogreb"), govori o tome, o snazi imena i simbolike uloge Pape - čak i oni koji su skloni kontroverzi ne mogu ignorirati Papinu društvenu i političku težinu.

Taj trenutak pokazuje i jednu dublju istinu: u svijetu prepunom polarizacije i senzacionalizma, smrt Pape još uvijek ima moć nadvladati medijski kaos, makar nakratko.

POZITIVNA BAŠTINA

No osim jednoglasja bilo je i oprečnih tonova, pa i nekih napadnih kritika. I dok je, između ostaloga, Ezio Mauro u uvodniku dnevnika La Repubblica zapisao da je "Wojtyla duša, Ratzinger glava, Bergoglio srce", izraelska vlada prvo je na X-u izrazila sućut pa onda obrisala taj post, optužujući pokojnog papu jer nije podržao izraelski rat u Gazi. Objektivno i realno gledajući, kakvo je zapravo značenje pontifikata pape Franje, ne samo u vjerskom nego i u svjetovnom smislu, pa i onom političkom, što Franjo ostavlja kao svoju pozitivnu baštinu, a što kao negativnu?

- Pontifikat pape Franje bio je značajan i višeslojan, i to ne samo unutar Katoličke Crkve nego i u širem društveno-političkom kontekstu. Njegov pristup bio je obilježen naglašenom socijalnom osjetljivošću, brigom za siromašne, migrante, okoliš, ali i pokušajem decentralizacije crkvene moći, čime je često izazivao otpore unutar same Crkve. Time je postao simbol promjene, no i figura oko koje su se polarizirale emocije i stavovi - i među vjernicima i među političarima.

Maurova metafora - "Wojtyla duša, Ratzinger glava, Bergoglio srce" - u svojoj sažetosti precizno izražava temeljnu poruku Franjina pontifikata: povratak evanđeoskoj srži, suosjećanju, jednostavnosti. No upravo taj "emocionalni" pristup doveo je do kritika - neki su mu zamjerali manjak doktrinarne jasnoće, drugi pretjeranu otvorenost, a treći "miješanje u politiku", primjerice kad je otvoreno kritizirao ratne politike, kapitalizam bez lica ili nepravde globalnog poretka.

Izraelski primjer to dobro ilustrira - Franjo se držao evanđeoskog principa nenasilja i mira, što ga je, u kontekstu rata u Gazi, dovelo u sukob s onima koji očekuju bezrezervnu političku potporu. No takva pozicija nije slabost, nego izraz moralne konzistentnosti, čak i kad nije popularna.

Pozitivna baština pape Franje jest humanizacija i otvaranje Crkve svijetu, osobito prema ranjivima. Negativna strana njegova pontifikata mogla bi se tražiti u ponekad nejasnim porukama koje su u dijela vjernika izazvale konfuziju.

Ipak, ostaje činjenica da je papa Franjo bio jedan od rijetkih globalnih lidera koji je s moralnog stajališta mogao adresirati velike krize našeg vremena - klimatske promjene, migracije, ratove i nejednakosti - i pritom zadržati kredibilitet, čak i kod onih koji ne dijele njegovu vjeru.

Koja su zapravo ključna Franjina postignuća koja nikakve kritike ne mogu relativizirati i negirati...?

- Njegovi kritičari često upotrebljavaju vrlo teške riječi, sve do jednog našeg tjednika koji ga je čak prozvao "antikristom". Međutim, teško je negirati činjenicu da je papa Franjo:

- ponovno učinio Katoličku Crkvu relevatnom za mlade

- svjedočio neočekivano širokom povratku Katoličke Crkve u javni i politički život Velike Britanije

- svjedočio širenju Katoličke Crkve u Južnoj Koreji, do razmjera postizanja relativne većine u društvu

- svjedočio nevjerojatnom širenju Katoličke Crkve i ostalih kršćanskih crkava u Kini, gdje sad, prema nekim procjenama, ima 130 milijuna kršćana, čak do 9 % ukupnog stanovništva (što bi značilo da su, ako zanemarimo broj nevjerujućih i brojimo samo pripadnike religija, blizu relativnoj većini)

- svjedočio velikom povećanju broja aktivnih katolika na najvišim funkcijama u Sjedinjenim Američkim Državama.

To su objektivni pokazatelji revitalizacije Katoličke Crkve, koliko god se s desne strane govorilo o njezinoj "propasti" i napadalo papu Franju.

Mnogi mediji poput, britanskog Daily Maila, postavljaju pitanje koje se čini ključnim: Hoće li Franjine reforme nastaviti i njegov nasljednik? "Katolici se moraju zamisliti nad Franjinim složenim nasljeđem, nad njegovim liberalnim pristupom LGBTQ+ pravima, izbjeglicama i klimatskim promjenama", piše spomenuti britanski dnevni list... Vaš komentar?

- Pitanje kontinuiteta Franjinih reformi zaista jest ključno i za Katoličku Crkvu i za njezinu percepciju u globalnom društvu. Papa Franjo otvorio je procese, a ne samo teme: pokušao je pokrenuti Crkvu da razmišlja sinodalno, sluša rubne, bude među onima koji su često isključeni - bilo da je riječ o LGBTQ+ osobama, migrantima ili žrtvama klimatskih promjena. Njegov pristup nije značio mijenjanje doktrine, nego otvaranje prostora za pastoralnu bliskost, dijalog i suosjećanje.

No upravo zbog toga njegovo nasljeđe ostaje "složeno", kako piše Daily Mail. Neki su njegove poteze doživjeli kao previše liberalne, drugi kao nedovoljno odlučne. U stvarnosti Franjo je vjerojatno bio najradikalniji u načinu na koji je promijenio ton i prioritete Crkve, više nego same strukture.

Hoće li njegov nasljednik nastaviti tim putem, ovisit će o ravnoteži između dviju tendencija unutar Crkve: one koja traži čuvanje identiteta kroz kontinuitet i one koja prepoznaje potrebu za prilagodbom svijetu koji se mijenja. Franjo je, bez sumnje, naglasio tu drugu stranu, ali ne bih rekao da je time odbacio vjeru i tradiciju, nego ih je pokušao interpretirati na način koji govori suvremenom čovjeku.

Nasljednik koji bi to ignorirao riskirao bi gubitak dijaloga s mnogima koji su upravo zahvaljujući Franji ponovno pogledali prema Crkvi s nadom i povjerenjem. No nasljednik koji bi bez zrelosti i razboritosti gurao dalje "reformski smjer" također bi mogao izazvati polarizaciju. Dakle, pitanje koje ostaje jest: Može li Crkva zadržati Franjin duh otvorenosti a da pritom ne izgubi svoj temelj? U tome je izazov. Ali već i sama činjenica da Daily Mail problematizira stav Katoličke Crkve - u državi u kojoj je doskora ta crkva bila marginalizirana na razinu povijesne fusnote - govori o promjeni globalnog statusa koji je donio papa Franjo.

GLOBALNI KONTEKST

Sad je na redu tradicionalna konklava, pa je iznova aktualan i istoimeni film nagrađen Oscarom. Thomas Schüller, njemački stručnjak za kanonsko pravo sa Sveučilišta u Münsteru, izjavio je kako će ovo biti duža i složenija konklava od prethodne jer je glasačka skupina heterogena... Vaš komentar? S obzirom na okolonsti u Europi i svijetu, može li se zaključiti da ovo neće biti samo izbor pape (možda je red na papu iz Afrike?) nego i izbor smjera kojim će ići Vatikan u idućem desetljeću...?      

- Ova konklava doista neće biti samo izbor nove glave Katoličke Crkve nego i izbor smjera - duhovnog, ideološkog i geopolitičkog - kojim će Crkva kročiti u sljedećem desetljeću. U tom smislu, ona nosi značaj koji nadilazi crkvene zidove. Heterogenost glasačke skupine, na koju upozorava Thomas Schüller, rezultat je upravo Franjine politike - on je u Kardinalski zbor unio veću raznolikost birajući kardinale iz "rubnih" dijelova svijeta, uključujući Aziju, Afriku i Latinsku Ameriku. Time je otvorio prostor da u konklavi sudjeluju glasovi koji donose drukčije pastoralne i životne perspektive.

Schüllerova primjedba o heterogenosti glasačke skupine točna je - Franjina imenovanja kardinala iz Afrike, Azije i Latinske Amerike učinila su konklavu raznolikijom nego ikad prije. To nije samo izbor pape nego i smjera: Hoće li Crkva biti globalna i inkluzivna ili više fokusirana na obranu tradicije? Papa iz Afrike (npr. kardinal Peter Turkson ili Robert Sarah) bio bi simboličan i praktičan odgovor na rast Crkve u tom dijelu svijeta, ali izbor će ovisiti o viziji, a ne samo o geografiji.

Globalni kontekst - ratovi, klimatska kriza, polarizacija - čini ovu konklavu geopolitički značajnom. Novi papa bit će ne samo duhovni vođa nego i glas u svjetskim krizama. Ova konklava mogla bi definirati ulogu Vatikana u idućem desetljeću: nastavak Franjinih reformi ili povratak konzervativnijem pristupu.

Franjin pontifikat bio je prekretnica, a njegova smrt i nadolazeća konklava bacaju svjetlo na ključno pitanje: Može li Crkva biti i vjerna svojoj tradiciji i relevantna u svijetu koji se brzo mijenja? Odluka kardinala u konklavi neće biti samo o imenu rimskog biskupa nego i o viziji Crkve u 21. stoljeću.