Legenda osječkog i hrvatskog ženskog rukometa Kaja Ileš, po zvanju profesorica tjelesne i zdravstvene kulture, polovinom 80-ih godina proglašena je najboljom kružnom napadačicom svijeta svih vremena, a 2000. godine i sportašicom stoljeća u Hrvatskoj. Kao 13-godišnja djevojčica pojavila se na igralištu Rukometnog kluba "Grafičar" i zauvijek ostala privržena sportu u kojem je ostavila dubok trag, ne samo na osječkoj i hrvatskoj nego i na međunarodnoj sportskoj sceni. Između ostalog, osvojila je i srebrnu olimpijsku medalju.

Igračku ste 25-godišnju karijeru, izuzev jedne japanske godine, proveli u rodnom Osijeku. Je li vam danas možda žao što niste duže igrali u stranim klubovima?

- S nekih 18 ili 19 godina imala sam prvu priliku otići, htjeli su me, međutim, nisam htjela napustiti majku, grad, klub. Od samih sam početaka karijere imala poštovanje, svi su pratili naše utakmice, imala sam osjećaj da je cijeli grad moja obitelj. Svi su klubovi bili povezani, poznavali smo se, bili bliski, što ti više treba! Novac kod mene nikada nije bio presudan. Osjećaj povezanosti bio mi je dovoljan, tako da sada, kad malo razmislim, nije mi žao. Svojom sam sportskom pričom i više nego zadovoljna. Imala sam, doduše, predivno iskustvo boravka i treniranja u Japanu. Ni zbog toga se ne kajem, na početku je bilo teško, no na kraju predivno. Ja sam učila japanski jezik, one hrvatski, na kraju su savršeno pjevale O Marijana, ali ipak nisam imala želju ostati duže vani.

Osijeku ste sa suigračicama 1982. i 1983. donijeli titulu Kupa pobjednika kupova. Recite nam više o tim vremenima, atmosferi koja je u to vrijeme vladala.

- Prije svega moram reći da je Ante Kostelić zaslužan za sjaj te ekipe. Nakon što je on otišao, mi smo njegovom zaslugom, kao klapa, kao ekipa, osvojili taj kup. Ta je ekipa i dandanas ponos grada. Bliske smo bile i na terenu i izvan njega. Pomagale smo si kad god je trebalo. Ali još jednom, Kostelić je postavio te temelje. Što se atmosfere tiče, bila je fantastična. Danas, kad se sjetim tog razdoblja, sjećam ga se samo kroz pozitivne osjećaje. Sam je Grad Osijek s poštovanjem gledao na naš uspjeh, odnos prema nama tada je bio na vrhuncu, a i ulaganje u nas, u klub, u sport općenito, svi su bili uz nas, građani ponajviše...

Rekorderka ste i po broju reprezentativnih nastupa (201), osvajačica srebra na OI, zlata i srebra na svjetskim prvenstvima, osvajačica brojnih medalja, dobitnica priznanja i nagrada. Koliko je bilo potrebno osobnih odricanja kako biste to postigli?

- Bilo je teško, puno odricanja, u nekim sam trenutcima znala pomisliti: "Svi idu na more, a ja na pripreme, svi na ples, ja na trening." Međutim, u konačnici nisam požalila. Moram vam reći da nikada nisam osjetila bilo kakvo opterećenje, svi su mi ti treninzi i "odricanja" bili u krvi, nisam sve to doživljavala kao nekakav problem. S vremenom sam sve stigla, i otići na ples i imati dečka, družiti se, putovati. (smijeh) Iako, moram naglasiti, za sve je te vrhunske rezultate, ne samo u mom slučaju nego i kod svih drugih sportaša, potrebno puno discipline i želje.

Kada je riječ o nagradama i medaljama, izdvaja li se koja?

- Priželjkivala sam medalju na Svjetskom prvenstvu, potom medalju na Olimpijskim igrama, pa smo i to ostvarile. Olimpijskim igrama svaki sportaš teži. Išle smo na to natjecanje s velikom željom. Nadale smo se pobjedi, imale smo povjerenja u sebe, ali i veliku konkurenciju u Ruskinjama i Mađaricama. Kada smo pobijedile Mađarice s deset razlike, znale smo da je to to. Trebalo je zapeti, potruditi se i osvojiti što se da osvojiti. Ponosna sam i na priznanja koja sam dobila, stvarno ih je puno, i sve ih cijenim. Nisam, još, dobila Grb grada za životno djelo i Pečat grada. Nemojte me krivo shvatiti, ne kukam zbog toga, ima vremena. (smijeh)

Vaši prijatelji kažu da ste temperamentni po prirodi, snažni, vođa, prava kapetanica. Jeste li zbog te "snage" imali problema na "tekmama"?

- Uvijek se gledalo da se u reprezentaciju uguraju cure iz većih gradova, pa mi je samim tim bilo i teže postati dio "prvog" tima. Međutim, moji su se treneri uvijek znali izboriti za moje mjesto u timu. Ja se također nisam dala, inat je u meni radio, nisam se dala izbaciti… A kada sam se dokazala, nije bilo šanse da se išta bez mene događa. U konačnici sam bila i kapetan reprezentacije, isto doduše teško, na kraju sam tajnim glasanjem "nadglasala" konkurenciju. (smijeh) Što se tiče igre, grubo sam igrala, nije tajna. Bila sam vođa, primila sam i dosta batina, međutim, sve sam to i vratila. Moj su šiljati lakat svi dobro zapamtili. (smijeh) Nije to namjerno, štitiš se, postaviš se pa netko i nastrada. Ekipu sam pokretala snagom, vikom, da se probude, da pobijedimo. Poslije sam se u svlačionici ispričala curama, govorila im: "Cure moje, ja sam na terenu druga osoba, nemojte se ljutiti." I nitko se nije ljutio. Ali nikada nisam ni dala da se na moje cure netko istresa, viče.

S obzirom na vaše iskustvo, cijene li se danas nastupi na Olimpijskim igrama kao nekad?

- Bit ću iskrena i reći, ne. Nikako! U Hrvatskoj to poštovanje prema olimpijskim pobjednicima nije kvalitetno postavljeno. Nisu adekvatno nagrađeni, postoje razlike kod muških i ženskih sportaša, razlika je i u financijskim nagradama. Sportaše se brzo zaboravlja, zaboravljaju se uspjesi i doprinos koji smo dali u promociji države, grada, kluba… Trebalo bi osmisliti nekakvo obilježje, simbol na zidu ili pločniku za one koji su dali vrhunske rezultate, osigurati prostor gdje bi se moglo veličati uspjehe, zašto ne bi naše trofeje pohranili u te prostore, svojevrsni muzej ili nešto slično.

Nakon što ste aktivno prestali igrati rukomet, ostali ste u treningu i nastavili trenirati druge. Recite nam više o tom dijelu života?

- Radila sam s mladima, igrala za veteranke, nešto smo se natjecali… Imala sam predivnih ekipa, trenirala sam predivne talentirane djevojke. Imala sam generacije koje su mogle dati puno više, da je bilo više sluha na razinama na kojima je trebalo biti. Međutim, samo neke od njih su se uspjele koliko-toliko probiti. Radila sam i s juniorima, bilo je dobrih curica i uspijevali smo ih dugo zadržati u klubu. Veseliti se s njima i njihovim uspjesima. Dala sam maksimum i ponosna sam na sve i kao voditelj i kao trener.

A danas, može li vas se vidjeti u dvorani?

- Iskreno, rijetko. Odem pogledati dečke s vremena na vrijeme, bila sam na nekoliko rukometnih utakmica pogledati ženske ekipe, pa kad sam vidjela kako to sve izgleda, shvatila sam da sam previše emotivna i da to nije više za mene.

Sport u Osijeku općenito, kako stoje naši rukometni klubovi, koje su im mane i vrline? Vidite li svoju nasljednicu?

- U moje je vrijeme sve drukčije funkcioniralo, gledao se tim kao cjelina, slušalo se i poštovalo trenera. Treneri su bili karakterno jači, profesionalniji, imali su stav. Ekipa je cijenila mene kao vođu, na terenu smo sve težile rezultatu, manje individualnoj vidljivosti. Osobno nikada nisam blagonaklono gledala na sebičnost. Sada su neka druga vremena. Općenito sport u Osijeku ima dobrih rezultata. Grad daje, pomaže, ide se u ulaganja, infrastruktura je bolja, radi se i na pomlađivanju klubova. Međutim, ne može biti svatko trener. Žao mi je što se kvalitetnim trenerima ne daju veće prilike, ima ih koji razumiju osobu, problem, koji su pedagozi i vrhunski motivatori.

Čitate li i danas, kakve naslove volite?

- Danas putujem i družim se, imam svoje penziće i s njima sam cijelo vrijeme u nekom pokretu. Volim povijesne romane. Sportašica u meni uvijek se vraća sportu, volim sportske biografije, čitati o veličanstvenim uspjesima domaćih i stranih sportaša. Takve su knjige inspiracija i preporučila bih ih uvijek i svakome.