Moja je prva Barbie stigla iz Kanade još tamo daleke 1982. ili 1983. godine, kada smo sestra i ja dobile dvije lutkice od naših kumova. Obje su bile tako lijepe da su sigurno već tada i nama nametnule imperativ ljepote koji nikada nitko, pa ni nas dvije, nije uspio dosegnuti. Sjećam se da su imale krasne plisirane bijele suknjice, ružičasti top, predivnu dugu kosu i tako tanak struk da si ga mogao obujmiti i malim prstom. Noge su im bile tako duge i vitke da u životu nisam nikoga vidjela s takvima uživo.

U jednoj sam svojoj ranijoj kolumni već bila spomenula kako nijedna ovozemaljska žena ne može imati tako duge noge jer je netko izračunao da bi na svoj torzo, visinu i ostale proporcije, uključujući i dužinu noge, stvarna žena, da bi izgledala kao Barbie, trebala biti visoka oko 280 cm. Kad je o struku riječ, jedino ako izvadimo koje rebro imamo šansu približiti se idealu te lutkice.

Svoju sam drugu originalnu lutku Barbie kupila za vrijeme školovanja u Americi, i to limitirano božićno izdanje kakva uglavnom kupuju kolekcionari. Barbie je odavno postala predmetom kolekcionarskih žudnja, međutim, osobno sam ju kupila kao uspomenu na taj dio mog života. Osim toga, seka i ja već smo do tada imale prilično dobru kolekciju različitih lutkica, koje su uglavnom bile pomalo debeljuškaste, s pjegicama, istaknutim trbuščićem, nepravilnih ili često i krivih nogu, kovrčave i neuredne kose... U biti, bile su to lutkice koje su sličile stvarnosti oko nas i koje smo radije uzimale za igru nego famoznu Barbie. Ona se čuvala po strani, u nju se samo gledalo, pa je i danas kod mene "zapakirana" i čeka moju unučicu jednog dana.

Barbie je odavno postala više od lutkice, primarno zbog njezina presavršenog izgleda, ali i poruke koja je svima nama "nesavršenim" ženama znala započeti brojne komplekse jer je ideal ljepote bio poput djevojaka koje i danas imamo priliku gledati u reprizama Baywatcha. Platinasta kosa, uzak struk, kristalnobijeli i zdravi zubi, naglašene ispupčene grudi, duge vitke noge, tanke ruke vretenastih mišića i lice koje stalno ima sretan izraz. Snažna poruka i imperativ na ionako opterećene žene koje su godinama nastojale postići takav izgled i uklopiti se u Barbie look, a pri tome ne birajući način, što ih je, nažalost, često koštao života i osobne sreće. Zanimljivo je da je prvo nastala Barbie, tek poslije Ken, koji nikada nije imao takav utjecaj na muškarce kao Barbie na žene. Zašto? Upravo zbog toga što imperativ savršenog izgleda uglavnom pogađa žene, pretjerano zgodan ili pretjerano sređen muškarac u vrijeme kada se pojavila Barbie lutka imao je neku drugu konotaciju.

Barbie nije obična lutka, utjecaj ovog fenomena s godinama se mijenjao kako se mijenjao i pogled na ulogu žene, tako da su i samu lutku nastojali prilagoditi tome, uključujući druge rase, uz davanje i određenih uloga koje žene imaju u životu. Nastojalo se ublažiti taj fenomen savršenog izgleda, pa je Barbie i kuhala, spremala i išla po dijete u vrtić, usisavala je, sjedila u vrtu i pila kavu, a bila je i u drugom stanju, s tim da joj je djevojčica koja se s njom igrala mogla ukloniti trbuh i ponovno ga zamijeniti savršeno ravnim. Možda nikada i nećemo doznati koliko je mladih djevojaka posegnulo za čudnim i opasnim načinima suočavanja s vlastitim strahovima od nesavršenstva, dovodeći sebe čak i do izgladnjivanja nasmrt. Nikada nećemo saznati koliko je djevojčica nakon što je uzelo Barbie u ruke u svojoj glavici zaključilo kako nisu ni blizu tog savršenstvu i da su zbog toga - bezvrijedne.

Ako se osvrnemo na svoje djetinjstvo, shvatit ćemo koliko smo već od najranije životne dobi kroz igru i igračke zapravo bile usmjerene na ono što danas najčešće i jesmo: brižne mame, požrtvovne supruge, odane prijateljice, dobre kćerke, vrijedne radnice, kućanice, kuharice, slastičarke..., a opet se očekuje da smo uz sve to i - savršene, vitke, dotjerane i nasmiješene. Fenomen Barbie odavno potiče mlade žene na potragu za savršenstvom, a u novije su se vrijeme tome pridružili "diktatori" s društvenih mreža.

Nisam još stigla pogledati film o Barbie, no, čitam, ocjenjuju ga kao parodiju na muško-ženske odnose, konzumerizam i kapitalizam, pa čak i instantni feminizam. Puno se govori o monologu koji glumica Ameriea Ferrera izgovara pred kraj filma, tješeći Barbie: "Nemoguće je biti žena. Tako si lijepa i tako pametna, ali ubija me što ne misliš da si dovoljno dobra. Kao, uvijek moramo biti izvanredne, ali nekako to uvijek pogrešno radimo. Moramo biti mršave, ali ne premršave. I nikada ne smijemo reći da želimo biti mršave. Moramo reći da želimo biti zdrave, ali moramo biti i mršave. Moramo imati novac, ali ga ne smijemo tražiti jer to je vulgarno. Moramo biti šefice, ali ne smijemo biti zle. Moramo biti vođe, ali ne smijemo gušiti tuđe ideje. Trebamo voljeti biti majke, ali ne smijemo cijelo vrijeme govoriti o svojoj djeci. Moramo biti žene od karijere, ali uvijek paziti i na druge ljude. Moramo odgovarati za loše ponašanje muškaraca, što je suludo, ali ako to nekome spomenemo, optužit će nas da se žalimo.Trebale bismo biti lijepe za muškarce, ali ne pretjerano lijepe da ih ne dovodimo u iskušenje ili da ne prijetimo drugim ženama jer bismo sve trebale biti dio istog sestrinstva. Uvijek se moramo istaknuti i biti zahvalne, ali nikad ne smijemo zaboraviti da je sustav namješten. Zato treba naći način da to priznamo, ali da istovremeno budemo zahvalne. Nikad ne smijemo ostarjeti, biti nepristojne, razmetati se niti biti sebične. Ne smijemo pasti niti izgubiti, ne smijemo pokazati strah, nikada zastraniti. Preteško je! Previše je sve kontradiktorno i nitko nam neće dati medalju niti reći hvala! I zapravo ispada da ne samo da sve radimo krivo nego je i sve naša krivnja. Tako sam umorna od gledanje sebe i svake druge žene kako se ubijamo u pojam da bismo se svidjele drugima. Ako sve to vrijedi i za lutku koja predstavlja žene, izgubljena sam."