Objavljeno 17. studenog, 2023.
Đurić o životu u Vukovaru: Možda bih negdje drugdje materijalno imao više, ali duša mi ne bi bila mirna
U proljeće 1991. Siniša Đurić bio je sedmogodišnji dječak i pohađao prvi razred osnovne škole, koji je završio u Vukovaru.
Kada se danas prisjeća tih dana, kaže kako o najavama rata nije puno znao, no već je kao dijete osjetio da se atmosfera mijenja, posebice nakon ubojstva hrvatskih redarstvenika u Borovu.
Svega se sjećam
“Sjećam se kako smo pri povratku iz jednog od susjednih mjesta zaustavljeni na barikadama. Nešto su pitali roditelje, gledali sestru i mene na stražnjem sjedalu u automobilu i tada sam osjetio da nešto nije u redu. Ubrzo su se čule pucnjave u daljini, potom i zvuk eksplozija i više ništa nije bilo isto. Mama je radila u vukovarskoj bolnici i svakodnevno trčala s posla do našega stana, brinula se da granata nije pogodila zgradu, a kada se situacija jako zakomplicirala, dr. Vesna Bosanac rekla je zaposlenicima da dovedu obitelji u podrum bolnice", ispričao nam je Siniša, dodavši kako su dvije godine starija sestra i on smješteni u bolnički podrum, a otac je otišao braniti grad.
Naglasio je kako ni danas ne može objasniti to što se iz ratnoga razdoblja sjeća svega, a neke mu se uspomene vrate kada osjeti određene mirise u zraku. "I mama se čudi što se svega sjećam, to prije što nakon odlaska iz Vukovara nismo o tome pričali. Uvijek nas u jesen uhvati sjeta, pa se začudim kako neke stvari do detalja pamtim. Sjećam se osoba, lica i situacija koje su se dogodile u bolnici. Naše je djetinjstvo bilo nenormalno, ali je jedino za koje smo znali. Igrali smo se skrivača dok su oko nas ležali ranjenici i čuli se krici s operacija. Čitao sam stripove koje su mi donosili dok se moglo", naveo je.
Na upit kada se među ljudima osjetilo da se situacija u opkoljenom Vukovaru toliko promijenila da se mogao predosjetiti kraj obrane, odgovorio je kako su to od djece vjerojatno dobro skrivali, no nekoliko dana prije samoga pada u bolnici se atmosfera promijenila.
“Možda mi djeca nismo bili sposobni prepoznati sve emocije odraslih. Ne znam. Međutim, nekoliko dana prije pada i mi smo uočavali kako se događa nešto loše. Kada je pao Berak, rodno mjesto moje mame, njezini su roditelji ostali u selu i mami je to bio ogroman šok. Kako se obruč oko Vukovara stezao, ljudi su postajali sve svjesniji, ali u čovjeku postoji ono nešto što ga motivira da se nada do samoga kraja, sve dok postoji bilo kakva nada. U početku nismo oskudijevali, no s vremenom je bilo sve manje namirnica. Sjećam se kako sam nekoliko dana prije okupacije za obrok dobio pola kriške kruha, a otac, koji je bio ranjen prije samoga pada i ležao kao ranjenik u bolnici, dobio je krišku kruha i malo juhe. Rekao sam mu da sam gladan i dao mi je svoj obrok. Potom se rasplakao zato što mi ništa drugo nije mogao dati. Toga se danas kao roditelj često sjetim", rekao je Đurić.
Mjesto za život
Naveo je kako je nakon ulaska JNA u bolnicu nastala strka. Svi su morali doći u dvorište, gdje je, kako je rekao, "gospodin s brčićima", za kojega je poslije doznao da je Veselin Šljivančanin, raspoređivao kamo će tko ići. "Otac je s nogom u gipsu bio s nama djecom, a mama se brinula za ranjenike. Tatu su ubrzo udaljili od nas i odveli u neki autobus, a onda je mama molila Šljivančanina da ga vrate da bude s nama. Iako je stanje bilo kaotično, bila je jako uporna i uspjela ga je nagovoriti da puste tatu iz toga autobusa, pa smo sve četvero drugim autobusom otišli iz grada. Mislim kako mu je spasila život, jer bi, da je ostao u onom autobusu, vjerojatno završio na Ovčari. Noć smo proveli u Srijemskoj Mitrovici i potom se vratili u Hrvatsku", kazao nam je Siniša.
Kako nisu imali rodbine u drugim dijelovima Hrvatske, odnosno većina je bila u mjestima oko Vukovara, a bilo je upitno koliko je u njima sigurno biti, izišli su iz autobusa u Bjelovaru, gdje su ih prvo smjestili u sportsku dvoranu. Poslije ih je jedna starica pozvala da dođu živjeti kod nje dok se ne snađu, pa su ostali sve dok im nije osiguran smještaj u drugom stanu.
“Mama se vratila u Vukovar početkom mirne reintegracije, mi smo došli 2000. Dolazak iz grada kakav je Bjelovar u poluprazan razrušeni grad s malo sadržaja za mlade bio je novi šok. Međutim, još tada sam znao kako ću ovdje ostati živjeti. Možda bih negdje drugdje materijalno imao više, ali duša mi ne bi bila mirna. Kako su godine prolazile, valjda je netko u državi shvatio da je Vukovar dao što je trebao dati i počela su ulaganja kako bi danas bio pristojno i lijepo mjesto za život”, zaključio je Siniša.
Dragana Korpoš
IMAM DOVOLJNO ZA OBITELJ, VIŠE NE TREBAM
Budući da je studirao novinarstvo, Đurić je prvo radio u Hrvatskom radiju Vukovar, a potom se zaposlio u Muzeju vučedolske kulture, gdje i danas radi kao vodič. Ističe kako mu riječi onih koji u grad dolaze povremeno ili turista iz dalekih zemalja koji gotovo ništa ne znaju o stradanju grada dodatno potvrđuju koliko se vizura Vukovara poboljšala. “Radim u turizmu i kulturi i doista se ne vidim nigdje drugdje. Volim svoj posao, posebno kada turiste provedem kroz grad i budu oduševljeni onim što sam im ispričao, jer je riječ o svjedočanstvu nekoga tko je ratni pakao preživio, a ne o nabiflanim podatcima iz povijesti.
Moja su djeca malena, imaju 11 i šest godina, i nadam se kako će, kao i ja, u Vukovaru ili Slavoniji naći svoj životni put. Nisam bogat, imam dovoljno za obitelj i normalan život i više od toga ne trebam”, rekao je Siniša, koji često organizira humanitarne akcije za pomoć potrebitima, uključujući i socijalnu samoposlugu u Vukovaru. Ističe kako mu je strašno čuti da se ljudi nakon 40 godina rada od svojih mirovina ne mogu ni prehraniti. “Bio sam gladan 1991. i znam što je to. Ne gladan zato što želiš skinuti koji kilogram, već gladan jer doslovno nemaš što jesti. Posebno sam slab na djecu i kada čujem da nekom nešto treba, uskočim kako bi se pomoglo. Ljudima u potrebi treba pokazati da nisu sami. Neki od njih su ili preponosni da pitaju ili ne znaju komu se obratiti za pomoć”, naglasio je.
MALO NAS JE I ČEMU BILO KAKVE PODJELE
Upitan što ga “izbaci iz kolosijeka”, rekao je kako ga živciraju ljudi koji izvana govore Vukovarcima kako bi trebali živjeti i što raditi da bi im bilo bolje, kao i oni koji Vukovar vole s figom u džepu. “Gnusno mi je čuti da se neki svađaju kojim će redom položiti vijenac u nekom protokolu. Nisam moralni autoritet niti se tako postavljam, no ovdje ima puno lijepih stvari i ljudi koji se trude, a njihov trud teško izlazi na vidjelo. U javnost se probijaju krive priče, krivi se ljudi busaju u prsa i hvataju mikrofona. Dojma sam kako imamo više odbora nego problema i neshvatljivo mi je što, umjesto da svi dođu u Kolonu sjećanja i koračaju s pijetetom, danima slušamo prepucavanja oko plakata. Jasno je kako u prvim redovima trebaju biti oni koji su branili grad i njihova djeca. Malo nas je i čemu bilo kakve podjele”, upitao je Đurić, dodavši kako stradanja treba obilježiti bez prepucavanja i političkih svađa.
BORIT ĆU SE ZA
DJECU OVOGA GRADA
Prema njegovoj ocjeni, Vukovar nije podijeljen grad, no oni koji su u Domovinskom ratu izgubili svoje najmilije osjećaju neizmjernu bol koju protok vremena ne smanjuje. “Najgore je kad političari prije izbora gledaju tko je s kim sjeo na kavu. Apolitičan sam i to ne razumijem, ali sam siguran kako se svaka podjela inicira iz interesa. Volio bih da se zajedno više okrenemo budućnosti i djeci. Imamo puno darovite djece i treba joj osigurati uvjete da svoj talent mogu razvijati. Stoga ću se, koliko je u mojoj moći, boriti za svu djecu ovoga grada, odnosno za otvaranje škole izvrsnosti ili centra za darovitu djecu. Ako ih ima u Zagrebu, treba ih biti i u Vukovaru i djeca nam moraju biti prioritet. Dovoljno smo mi ispaštali što smo iz Vukovara, ne trebaju sada naša djeca za bilo što biti uskraćena. Hoćemo li ulagati u spomenike ili u djecu, koja to mogu stostruko vratiti? Za mene je odgovor posve jasan”, rekao je.