Rođena u Zagrebu, u rujnu 1948., Marina Šur Puhlovski završila je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše romane, pripovijesti, putopise, pjesme u prozi, eseje te zapisničku prozu. Povod za ovotjedni intervju u Magazinu bila je njezina nova knjiga, roman "Virus, potres, brak" (V.B.Z., 2022.), ali i neke druge teme vezane uz pisanje, književnost, društvo, život napose...

Naslov Vašeg novog romana "Virus, potres, brak" vrlo je efektan, pa i referentan, s obzirom na zbivanja posljednjih godina. No budući da je i u njemu glavni lik Sofija Kralj, priča je mnogo kompleksnija i doima se poput freske, ako uzmemo u obzir da obuhvaća gotovo pola stoljeća života u Zagrebu. Koliko je bilo izazovno tako postaviti priču "Virus, potres, brak" koja će, koliko vidim, biti trilogija od nekih 900 stranica?

- Radni naslov romana bio je "Brak". Počela sam ga pisati nakon "Divljakuše", 2018. godine. I nastavlja se na "Divljakušu". Onda je KIC raspisao natječaj za stipendiju za roman o potresu u Zagrebu, pa sam napisala dva poglavlja o virusu i potresu. U prvotnoj verziji roman počinje 1976., kad se budući supružnici (Sofija i Maks), tek upoznaju. S dva dodatna poglavlja roman počinje 2020., dakle, nakon 45 godina bračnog života. Tek s njima sam uvidjela da tih 45 godina neću moći utrpati u jednu knjigu. Trebat će mi tri, prema likovima koji su dominirali pojedinim razdobljima života glavne junakinje. Jasno, radi se o muškarcima, muževima, ljubavnicima, jer oni su ženama glavni problem. Ne vidim tu ništa zahtjevno. Zahtjevno bi bilo da sam svijet gradila izvana. Kad ga gradite iznutra raste prirodno, poput drveta...



Kad smo kod Zagreba, Vi ste autentična Zagrepčanka, purgerica. Ima li to za Vas neko posebno, simbolično, identitetsko značenje..., biti rođena u Zagrebu?

- Jasno da ima. Ne radi se samo o tome da sam ja rođena u Zagrebu. Tu je rođena i moja majka te njezin otac i majka, tu se moj pradjed 1873. oženio za prabaku, tu je odrastao moj otac, tu su se majka i on oženili, itd… Ukratko, tu su se zbile sve one obiteljske, prijateljske i susjedske drame o kojima mi je pričala majka, a i one koje sam sama doživjela. Zagreb i njegovi stanovnici, unatrag stotinjak godina, poprište je svih mojih romana i priča, temelj svijeta kojeg sam izgradila, moja Yoknapatawpha (Faulkner), moj Macondo (Marquez), recimo - mitsko mjesto.

Sofija Kralj glavni je lik u više Vaših romana, uključujući i najnoviji "Virus, potres, brak". Koliko je zapravo teško (ili lako), izmisliti jaku i uvjerljivu protagonisticu koja bi bila konstanta, da se tako izrazim, u ciklusu koji se ne svodi na jednu priču, jedan aspekt, nego na više razina, razvojno, iako ne i linearno? Ima li, i koliko, Vas osobno u liku Sofije Kralj?

- Sama sam bila predložak za lik Sofije Kralj, ali do njega nisam došla odmah. Odgajali su me muški pisci. Moj prvi roman "Ništarija" je filozofski, drugi "Trojanska kobila" povijesni, i nisu tzv. žensko pismo. Lik Sofije Kralj stvorila sam tek u romanu "Zbogom djevojčice", oko pedesete godine. Nisam bila zadovoljna napisanim, pa sam roman zaboravila (objavljen je tek 2020.), ali napisala sam "Nesanicu" (objavljena 2007.), u kojoj je junakinja konačno postavljena na čvrste noge, kao lik sa svojim idejama i stavovima o životu. A da će se pristup pretvoriti u ciklus, shvatila sam pišući roman "Ljubav" s istim likom, u drugačijem kontekstu. Iduća tri romana ("Igrač", "Divljakuša", "Virus, potres, brak"), napisala sam sa svjesnom namjerom da obuhvatim razne aspekte života istog lika. A u kontekstu - i vrijeme u kojem je živjela.



Vaš književni opus doista je respektabilan. Što je inače za Vas pisanje? Anaïs Nin je jednom prigodom izjavila: "Pišemo kako bismo iskusili život dvaput, u trenutku i retrospektivi". Vrijedi li to, možda, i za Vaše stvaralaštvo?

- Znate kako je rekao Pessoa: Ptice ljepše pjevaju u knjigama, nego na grani. Kad su mi zapjevale ptice iz knjiga, a to se dogodilo još u ranom djetinjstvu, odmah sam znala da želim slušati samo pjev ptica iz knjiga. I pjevati kao te ptice u knjigama. Upecala me je ljepota koje nema u životu, koja je čista radost. Odnosno "put umjetnika k Bogu", kako je rekao Thomas Mann, u Toniu Krogeru.

Kad se već referiram na neke autore iz povijesti, evo još i F. Scotta Fitzgeralda, koji je rekao kako "ne pišete zato što želite nešto reći, pišete zato što imate nešto za reći". Što još Marina Šur Puhlovski ima za reći u godinama koje slijede? I još: Maya Angelou rekla je da "nema veće agonije od nošenja neispričane priče u sebi", koliko je u Vama još neispričanih priča?

- Jednom sam napisala da je u meni toliko priča da ih neću moći ispričati ni za tri života. I ako ih ne ispričaš, život će ti ostati promašen. Zna se dogoditi da se zaliha priča isprazni, da nastupi stvaralačka blokada. Meni se zasad nije dogodila, kao da stalno akumuliram. Ove godine izići će mi zbirka pjesama, "Neponovljiva", imam novu/staru zbirku priča, obiman dnevnik, pišem nastavka romana…

Neki književni, filozofski, društveni utjecaji koji su Vas kroz karijeru izgrađivali, da se tako izrazim? U jednom intervju prije šest godina rekli ste kako Vas je "pisanje izgradilo i da ste bili ateist, a sad ste religiozna"...

- Ne pripadam nijednoj religiji, sve su one u osnovi politika, a nisam ni praktični vjernik. Odgojena sam kao ateist-materijalist, po struci sam filozof, ali kroz čitanje, razmišljanje i pisanje, otvorila mi se mistična strana života koju nije riješila ni filozofija svojim raznim sustavima mišljenja, a ni religija svojom dogmom. Dakle, otvorio mi se jedan put, koji indijski mistik Osho naziva kvalitetom - put religioznosti bez religije. Pisanje je svojevrsna meditacija u kojoj je moguć i trenutak slučajnog prosvjetljenja, kad se odjednom ugleda čudesno jedinstvo svega, kao ljubav prema svemu, i takvo iskustvo čovjeka iznutra promijeni. Zato Osho govori o "kvaliteti". To se riječima ne da objasniti. A u vanjskom svijetu, kod mene konkretno, u umjetnosti, više se ne radi na gomilanju znanja, nego o traženju znanja znanja - što je put k mudrosti…



Vaš je suprug Milivoj Puhlovski, ugledni televizijski i filmski redatelj. Koliki je bio njegov utjecaj, ako se tako može reći, na Vašu spisateljsku karijeru? Općenito, koliko je filmska umjetnost, između ostaloga, imala utjecaja na Vaše autorsko sazrijevanje, profiliranje?

- Moj muž utjecao je na moje pisanje na taj način da je postao uzor za lik Maksa iz mojih knjiga. A čime je to zaslužio, vidjet će svatko tko ih pročita. Roman "Igrač" je o njemu, a i prvi dio ove trilogije "Virus, potres, brak". Što se tiče književne karijere, ne znam da sam je ostvarila. Nisam joj ni težila. Samo sam htjela napisati svoje knjige. Imala sam devet napisanih knjiga prije nego mi je uspjelo objaviti prvu, toliko mi je to bilo nevažno. Do svoje 70. bila sam takoreći marginalizirana na našoj književnoj sceni. Nisam dobila nijednu književnu nagradu, i izvan uskih književnih krugova nitko za mene nije ni čuo. Dobila sam samo jednu nagradu - za eseje - i to 2015. Situacija se promijenila s nagradom za "Divljakušu" (2017.), a tu sam dobila jer je anonimna. Tada sam konačno našla i urednika - Dragu Glamuzinu - i izdavača (V.B.Z.), koji je stao iza mog pisanja, pa je sad ova posljednja knjiga, peta od 2017,. koju sam objavila kod tog izdavača. Dvije od njih napisane su mnogo godina ranije. Što se tiče filma, obožavam gledati filmove od djetinjstva, i sigurno je to utjecalo na moje pisanje, ali na koji način nisam nikad razmišljala, niti istraživala, pa ne znam.

Nagrađivana ste spisateljica. Što nagrade za Vas znače, osim novčane potpore?

- Već sam rekla da sam jako slabo nagrađivana spisateljica, s obzirom na broj knjiga koje sam objavila (dvadeset i jednu, od toga dvadeset proznih), a jedina nagrada koju sam dobila izvukla me je iz književne anonimnosti i konačno približila čitateljima. Eto, koliko znače nagrade. I na njoj sam zaradila kao da sam objavila deset romana.

Hrvatska književna scena jučer, danas i sutra - da budemo malo retro, aktualni i "vidoviti"? Čitate li i koje domaće autore/autorice?

- Čitam domaće autore, osobito autorice, osobito pjesnikinje/pjesnike, s kojima se najviše i družim, a i pjesništvo je oduvijek bilo najbolji dio hrvatske književnosti. Mnogo jače od proze. Međutim, u ovoj inflaciji naslova ne mogu pročitati ni sve relevantno, pa nije fer isticati neke autore, jer druge nisi pročitao. Pogotovo jer smo mala sredina, nespomenuti bi se uvrijedili.



Malo o sadašnjosti i budućnosti. Živimo u dramatičnim kriznim vremenima (pandemija, ukrajinski rat, inflacija, recesija...), kako to sve utječe na Vas? Reagirate li na sve što se zbiva hladne glave, ili i Vas, kao i mnoge druge, pomalo (ili previše) hvata strah od neizvjesne sutrašnjice?

- Jasno da me sve što se događa pogađa, pandemija, potresi, ratovi, osiromašenje, imam kćer, imam unuku, sustiže me starost bez mira, i ona kletva: Daj ti Bože da živiš u zanimljivim vremenima! Ali kad je život uopće bio izvjestan? Kao stalna promjena ovaj to niti ne može biti, osim ako se zavaravamo. Odavno se ne zavaravam.

Za kraj nekoliko relaksirajućih pitanja. Marina Šur Puhlovski u ovo digitalno doba? Koliko ste IN s društvenim mrežama, virtualnom stvarnosti?

- Aktivna sam na Facebooku. U mojim mlađim danima nije bilo mjesta gdje si mogao prezentirati svoj rad, tako da mi je ovo dragocjeno. Također, upoznala sam više divnih književnika upravo preko Facebooka, iz raznih dijelova ove sadašnje, ali i naše bivše zemlje. Stekla sam književne prijatelje, kojih inače ne bi bilo...

U nekom CV smislu, što bi još bilo zanimljivo znati o Marini Šur Puhlovski, a da to još nitko nije pitao i dobio odgovor?

- Nitko me nije pitao koje je moje najveće razočarenje kao književnice. Odgovor: kad sam objavila roman "Nesanica", najbolje što sam ikad napisala, i doživjela da u javnosti bude gurnut pod tepih…

Marina Šur Puhlovski u tri-četiri-pet..., deset riječi?

- Pisanje za ženu (pisca) mora biti najvažnije, zato jer je od pisanja uvijek sve važnije.