Posljednjih tjedana svjedočimo plinskoj aferi u Ini i s tim u vezi iznova prozivanju korupcije kao glavnog krivca za takve i sve druge malverzacije i kriminalna djela u društvu. No korupcija je globalni, a ne samo hrvatski problem. Kad se promišlja o korupciji bez povišenih dnevnopolitičkih strasti, gledajući i u širem kontekstu, koji su zapravo glavni čimbenici koji generiraju korupciju kao fenomen koji razara mnoge vrijednosti u društvu? Na to i neka druga pitanja o korupciji za ovotjedni Magazin odgovara izv. prof. dr. sc. Ivor Altaras Penda sa Sveučilišta Libertas u Zagrebu.

- Bez imalo dvojbe smatram da je korupcija temeljni hrvatski problem i da je ona izvorište mnogih drugih većih hrvatskih problema, kao što su: devastirajuća demografska slika Hrvatske (izravna povezanost tih dvaju fenomena empirijski je dokazana u brojnim našim socijalnim istraživanjima), loši odnosi među ljudima i poslovnim partnerima te poglavito nefunkcionalnost političkih, ekonomskih, pravnih i socijalnih institucija u državi. Usudio bih se ustvrditi da, iako je korupcija, ono što se kaže, "rak-rana hrvatskog društva", postoji samo jedna (puno) gora stvar od toga, a to je spremnost naših sugrađana da na nju ne reagiraju ili da ta reakcija bude toliko mlaka da, sa strane gledajući, izgleda kao da korupcija ima javnu podršku. Ta je spoznaja za mene, kao građanina ove prelijepe zemlje, potpuno paralizirajuća. Mnogi su radije odabrali šutjeti, okrenuti glavu ili pak otići iz Hrvatske umjesto da i sami pokušaju korupciju poraziti u korijenu; u samom njezinu nastanku. Čak je i otići očito lakše nego pobijediti korupciju. Toliko je ona snažna i toliko je ušla u sve pore našeg socijalnog bića.

Razlozi njezina nastanka zapravo su već dobro znani. Korupcija omogućuje da se mimo društveno uređenog sustava dođe do izvjesnih roba, usluga, informacija, nekog drugog oblika imovine ili da se steknu određena prava za koje je izvjesno da ne bi bila tako distribuirana da korupcije nema. I zato nastaje korupcija. To da bi čovjek htio imati nešto što mu po pravu ne pripada možda nije sasvim etično, ali je vrlo ljudski. I vrlo je lako ne moći se othrvati tom milozvučnom zovu sirena koji ti pruža predodžbu potpune sreće i bogatstva, a zapravo ti zarobi duh i tijelo. I na kraju te ubije.



Korupcija nije samo "odlika" zapadnjačkog društva, napose kapitalističkog, nego se ta negativnost još i više izražava u nedemokratskim režimima. Koje su razlike između korupcije u demokratskim sustavima i korupcije u nedemokratskim, autoritativnim sustavnima, recimo, između korupcije u SAD-u i EU-u te korupcije u, recimo, Kini, u Japanu...?

- Ovako postavljeno pitanje je s jedne strane iznimno zanimljivo, ali je istovremeno i poprilično akademsko. Postoje, dakako, razlike u oblicima koruptivnog djelovanja u kapitalističkim društvima i onima koji imaju državno-plansku ekonomiju. Korupcija se na različite načine iskazuje i u demokratskim i nedemokratskim poredcima, s obzirom na razlike u njihovim institucijskim konstrukcijama, kao što postoji razlika u korupciji u zemljama zapada spram onih istočnih. U tom kolopletu razlika između zemalja veliku ulogu u oblicima korupcije ima i kulturološko nasljeđe te naročito prevladavajući sustav moralne predodžbe svijeta, čak i osobne odgovornosti pojedinca. Ta znanja nam uvelike mogu pomoći u razumijevanju nastanka korupcije i stilova njezina održavanja na životu. Ipak, dođe trenutak kada sva ta vrijedna znanja zanijeme i potrebna je velika građanska hrabrost, a često i gruba sila, da se razbije koruptivni lanac.

Po osobnom habitusu nisam osoba koja je sklona revolucionarnom načinu promišljanja, ali ako je sustav (ili pretežni njegov dio) postavljen tako da održava, "brani i potiče" koruptivna djelovanja, onda se samo velikom socijalnom transformacijom takav sustav može promijeniti ili dokinuti. Ali socijalnoj transformaciji nešto važno prethodi, a to je transformacija svijesti ljudi da trebaju i, što je još važnije, mogu promijeniti svoje socijalno okruženje. Da! Na tom putu imaju jako puno neprijatelja koje valja pobijediti: prvenstveno vlastite strahove, a ponekad i vlastite interese kojima korupcija odgovara, zatim represivni aparat države, pravni i politički sustav, brojne ekonomske odnose i loša prethodna iskustva. Ali pokazati i u praksi dokazati da se korupcija onima koji ju čine na kraju ipak ne isplati životno je važno! Kada to kažem, vrlo sam doslovan. To je razlika između mogućnosti da se opstane kao nacija ili nestane s karte svijeta. I to ne promatrano u nekom dugom razdoblju.

Zašto je borba protiv korupcije dugoročan proces? Koliko ta borba ovisi o efikasnosti neovisnog pravosudnog sustava (uključujući i represivni aparat) i može li se odvijati izvan utjecaja politike? Koliko je to objektivno moguće...?

- Borba protiv korupcije kontinuirani je posao koji zapravo nikada ne prestaje, baš kao što je ovisnik o opijatima ili alkoholu svaki dan u potencijalnom iskušenju. I svaki završeni dan bez konzumacije toga je dan osobne pobjede. Tako je i kod korupcije. Dugo i mukotrpno nam se valja nositi s izazovima da ne pokleknemo pred tim "prečacem" koji nas prividno vodi do nekog pretpostavljenog oblika blagostanja, a zapravo nas kao pojedince i kao društvo devastira. Jer do stanja "imati" može se doći kreacijom, stvaralaštvom i poslovnom izvrsnošću ili pak lopovlukom ili otimačinom. Posljedica i jednog i drugog je da mi nešto "imamo", ali je put do toga kvalitativno bitno različit.

U jednom od prethodnih pitanja naveli ste nedavni primjer trgovanja plinom u Ini. Zar nije famozno da, s jedne strane, imate oca umirovljenika jednog od Ininih direktora kojem je na račun sjelo više od pola milijarde kuna, a istovremeno, s druge strane, imate izjavu tog istog direktora: "To se tako u Ini radi!" U normalnim okolnostima to bi svakog tko ima imalo više svijesti od amebe ostavilo bez teksta. I, naravno, potaknulo na neki oblik (socijalne) akcije. Ali kod nas takve izjave prođu - i nikome ništa. Uključit će se, naravno, pravosudni sustav, više zato što to ne može izbjeći nego što aktivno želi zaustaviti nakaradnost naše svakodnevnice, i dogodit će se neki sudski proces koji će trajati desetljećima i čiji će rezultat također biti slaba utjeha onima koji sve to gledaju. I žive u takvoj zemlji.

Znate, postoji anegdota koja kaže: Kada klijent neke banke banci duguje milijun kuna, to je problem tog klijenta, ali kada joj on duguje stotine milijuna kuna, onda to više nije samo problem klijenta, nego to postaje problem banke. Iznosi o kojima govorimo više nisu tisuće ili nekoliko milijuna ili desetaka milijuna kuna. Došli smo do faze kada su u igri doslovno milijarde. Pitam sebe i naše čitatelje što misle, jesu li potrebni neki posebni dokazi da je pronevjeru ovakvih razmjera nemoguće izvesti bez znanja uprave tvrtke. A upravu Ine zajedno postavljaju (biraju) Vlada Republike Hrvatske kao njezin drugi najveći dioničar i grupacija MOL, koja je najveći pojedinačni vlasnik Ine, a istovremeno je najveći pojedinačni vlasnik MOL-a upravo mađarska država. U tom kontekstu rečenica direktora "To se tako u Ini radi!" posebno je znakovita, vjerojatno je ubojito točna, a po svojim posljedicama je i neopisivo opasna.



Može li se korupcija uopće iskorijeniti? Postoji li za to neki efikasan način ili sve ostaje na deklarativnoj razini, uz s vremena na vrijeme otkrivanje novih afera, ne samo kod nas nego i općenito u svijetu? Ovisi li borba protiv korupcije i o stupnju zrelosti demokracije, stupnju odgovornosti, provedbi zakona i propisa...?

- Ne, korupcija se ne može iskorijeniti! Postaviti sebi cilj iskorijeniti korupciju je jednako, oprostite mi na izrazu, glupo kao što je glupo i nakaradno u ovoj recentnoj pandemiji SARS-CoV-2 imati strategiju "borbe do posljednjeg virusa". Ako tako postavite svari, odmah možete proglasiti svoj poraz. Stoga nam to niti može niti treba biti cilj. Ono što nam treba biti cilj jest stvoriti sinergiju dviju velikih sila. S jedne strane imate snagu vlasti, kojoj je sveta dužnost, prvenstveno kroz pravni i pravosudni sustav, korupciju učiniti neisplativom. To se radi tako da postoje jasne, brze i trajne sankcije za one koji se upuste u koruptivna djela. Na žalost, a sada iznosim svoj osobni stav, u tome vlasti u proteklih tridesetak godina postojanja hrvatske države nisu uspjele. Dapače, postojeći model dodatno daje vjetar u leđa postojanju korupcije.

S druge strane, imate snagu čovjeka pojedinca, svakog od nas, koji može vlastitom sviješću, osobnim primjerom i odabirom ponašanja, i to na razini svakodnevnice, dati do znanja svakoj vlasti da korupciji nema mjesta u njegovoj mjesnoj zajednici, općini, gradu, županiji ni državi. To je ono što nam treba. To je ono što korupciji ne daje "force" da se razmaše. Možda je upravo i o tome pjevao Goran Bare u svojoj višeslojnoj pjesmi "Put ka sreći", kada nas je u svom prvom stihu pitao: "Gdje je nestao čovjek? Gdje se skrivao?" (D.J.)