Svojevremeno je Walter Benjamin pisao i o tome kako čak i naša želja da prosvjedujemo protiv nepravde, recimo nekim kazališnim komadom, zapravo podržava odnose koji omogućuju tu nepravdu. Penjemo se na scenu, ali istovremeno postajemo dio stroja… U sličnoj su situaciji danas svi koji pokušavaju kroz medije plasirati kritiku društva kojim vladaju korupcija, nepotizam, ulični diskurs i nesloboda medija. Pišemo i stvaramo privid dijaloga u prividu javnosti… naglašava prof. dr. sc. Sead Alić, hrvatski filozof i književnik, predavač na Sveučilištu Sjever u Varaždinu, te u nastavku piše:

- Svaki je, naime, pisani odgovor neka vrsta pristajanja uz tezu da živimo u pravno uređenom, razumnom društvu, u uljuđenoj zajednici koja bi se, eto, nekim malim intervencijama mogla učiniti još boljom. Svojim suradničkim prilogom, svojim imenom i svakom rečenicom koju izgovorimo mi na neki način potvrđujemo logičnost, razumnost, dakle prihvatljivost stanja kakvo zatječu naše riječi. No suvremena su društva kronično bolesna, pa je pitanje sudjelovanja u toj ‘lakirovki‘ među ostalim i moralno pitanje svakom potencijalnom suradniku u proizvodnji tog privida. Kako se sačuvati pada u stupicu?

Brechtovo je nearistotelovsko kazalište nudilo kazališni odgovor: neprihvaćanje stereotipa emocionalnog uživljavanja i praćenja (u pravilu ideološki obojene) radnje. Odgovor koji bi priličio novinskom tekstu vjerojatno bi bio na tragu otklona prema humoru, cinizmu, skepsi, ironiji. Arhimedov antiideološki zakon: Svaka ideologija uronjena u takav koktel trebala bi izgubiti od svoje težine upravo onoliko koliko je teška…

Na pitanja o optimizmu i pesimizmu evo, dakle, nekoliko arhimedovsko-brechtovsko-benjaminovskih crtica, zabilježenih i mišljenih na način na koji je Edmond Rostand, inspiriran Cyranom de Bergeracom, pjevao jednom - velikom nosu. Zamislimo dakle jedan pinokijevski politički nos i skicirajmo ljepotu koju bi neki nadobudni pjesnik budućnosti mogao pokušati opjevati. Evo tema koje bi u toj pjesmi bile nezaobilazne:

Društveno je vlasništvo konačno uništeno i sad s optimizmom pratimo što nam radi privatni kapital.

Ugledajmo se na stranku koja, kada je uhvate s prstima u pekmezu, uredno plati kaznu za mito i korupciju i - nastavi raditi.

Sva vlast političarima na koje se možemo samo ugledati, kako kad je riječ o njihovu poštenju, njihovu zalaganju, njihovu iskrenom licemjerju, tako i kada je riječ o njihovoj sposobnosti izgradnje vlastitih "operativnih" mreža posredovanjem kojih se informacije pretvaraju u zlata vrijedne nekretnine i pokretnine.

Stvorili smo društvo u kojemu običan "vojnik partije" za nekoliko godina vjernosti toj istoj partiji može zaraditi onoliko koliko se za tih nekoliko godina legalno može samo ukrasti.

Malo gdje na svijetu može se doći na neku visoku funkciju bez odgovarajućeg obrazovanja i znanja. U nas ne samo da je to izvedivo nego je to uobičajena praksa. Fotelja se oblikuje prema guzici koja na njoj sjedi.

Kad već dođete na neku funkciju - ne morate više paziti što govorite. Za svoje riječi odgovaraju samo novinari. Ako ste član biblioteke - možete u medijima blejati, blebetati, kokodakati, rikati, cijukati, lajati, roktati, siktati...

Svaku će vam glupost opravdati vaša voljena partija. Svaku će aferu građani zaboraviti. A ako imate dobrog odvjetnika, svoje gluposti možete i naplatiti od nekog neopreznog novinara...

Treba osvijestiti i prvi zakon političke mehanike: Kad vas toliko ima u voljenoj partiji, ne mogu vam ništa ni istina, ni moral, ni zakon, ni javnost, ni afere. Srušiti vas može samo vaša vlastita pohlepa (ako kradete više nego što je to normalno).

Istina se ravna po partiji. Ona je nešto poput partijske sjene. Uglavnom pripito baulja, ali pazi da ne skrene s partijske linije.

Ljudi na funkcijama ponašaju se spontano. Gotovo kao djeca. Kao da se igraju na ulici. Šire sjećanja na naša djetinjstva. Kad smo pjevali i psovali gdje god smo stigli...

Optimistično je živjeti u društvu u kojemu nitko ne uzima za ozbiljno činjenicu da vaša imovina višestruko nadilazi sve što ste mogli zaraditi radom. Nos nikome ne raste jer se političari igraju Pinocchijevim paradoksom.

Poseban optimizam ulijeva nam šarenilo proturječnih informacija o COVID-19 i o tome kako se trebamo ponašati. Čujem da se otvaraju nove kladionice koje nude pogađanje odluka stožera. Maske da - ne? Kolika udaljenost među osobama? Do koliko sati za koju manifestaciju?

Sve je više pozitivnih oko nas. Neko ozračje koje označavaju riječju ‘pozitiva‘ svakodnevno prakticiraju sljedbenici marketinških poruka o zdravlju. Propaganda je skinula masku da bi je navukla na naša lica.

Kad shvatimo da nas je sve manje, osnujemo ured za taj problem. Ured ima svoje povjerenstvo, članove i predsjednika povjerenstva koji je ujedno i predsjednik ureda... Nadamo se skorom osnivanju Stožera za optimizam. On bi pesimiste etiketirao antioptimistima. U razloge ne bih ulazio (jer istraživanja još nisu dovršena).

Tko god je pao dovoljno duboko, zna da može i dublje, ali da ima nade da bi se moglo, možda, pod nekim okolnostima, ipak, unatoč svemu - krenuti prema gore.

Definicija optimizma ovisi o sredini koja ga definira. U Hrvatskoj i okolnim državama vlada mišljenje da je optimističan svaki pogled na život koji nije do kraja pesimističan.

Piše: prof. dr. sc. Sead Alić Hrvatski filozof i književnik, predavač na Sveučilištu Sjever u Varaždinu