Uza sve probleme s pandemijom, koronakrizom, migracijama i dr., EU ostaje bez Angele Merkel, od svih europskih lidera svakako najvažnijeg zagovaratelja europskog zajedništva i politike Europske unije. Može li EU bez Merkel - pitali smo Božu Kovačevića, bivšeg ministra i veleposlanika RH u Moskvi?

- Angela Merkel je svoju odluku da se više neće kandidirati za kancelarku obznanila poslije izbora 2017. godine. Ostavila je dovoljno vremena svojoj stranci CDU da se pripremi za rad bez nje, ali je i Europi ostavila potrebno vrijeme za privikavanje na pomisao da njezina odlučnog, ali taktički usavršenog vodstva više neće biti. No pokazalo se da se CDU u međuvremenu nije dovoljno dobro pripremio za nacionalne izbore. Hoće li doći i do poremećaja u funkcioniranju EU-a, to tek trebamo vidjeti. S obzirom na jasnu proeuropsku orijentaciju svih četiriju njemačkih stranaka koje pregovaraju o budućoj tročlanoj vladajućoj koaliciji, može se pretpostaviti da sadržajno neće doći do promjena, ali moglo bi ih biti u stilu rada. Povlačenje vojske iz Afganistana s talibanima je dogovorio još predsjednik Trump, ali kad ga je trebalo provesti u djelo, pokazalo se da ni Amerikanci ni njihovi saveznici nisu bili spremni za to. Nadam se da su Njemačka i EU naučili nešto i na tom primjeru i da tranzicijskih šokova neće biti.

Bili ste dugo godina veleposlanik RH u Moskvi. S obzirom na Vaše iskustvo, kako biste ocijenili sadašnje stanje odnosa između EU-a i Rusije? Koji se glavni problemi i mogu li se oni uopće nadići kako bi se uspostavio bar donekle kvalitetan obostrani odnos? Merkelica se bila pozdraviti s Putinom prije odlaska u mirovinu...

- Odnosi između Ruske Federacije i EU-a su napeti. Glavni uzrok tome je ruska aneksija Krima i ruski vojni angažman u Ukrajini. Time je Rusija potpuno odbacila načela na kojima je zasnovana europska sigurnost. No zbivanja u Ukrajini nemoguće je razumjeti ako se u obzir ne uzme rusko stajalište da svako daljnje širenje NATO saveza na istok predstavlja ugrožavanje ruske nacionalne sigurnosti. To znači da je Rusije očekivala da se o sudbini Ukrajine ne odlučuje bez njezina sudjelovanja. Kako su ponajprije SAD, a s njim i EU, podržali izvedbu državnog udara u Ukrajini unatoč prethodno postignutom sporazumu o mirnoj predaju vlasti, Rusija je poduzela korake kojima je odbacila načelo o nemijenjanju granica silom, dovela se u političku i ekonomsku izolaciju Zapada i izazvala trajne napetosti u odnosima s Amerikom i EU-om. Kancelarka Merkel je - slijedeći ponajprije njemačke ekonomske interese - otvorila vrata gospodarskoj suradnji s Rusijom unatoč neprevladanim problemima i, prema svemu sudeći, neprevladivim političkim razilaženjima s Rusijom. Time je demonstrirala sposobnost za poduzimanje diplomatskih inicijativa i dala primjer kako se na međunarodnoj sceni treba razgovarati i surađivati i s onima s kojima se u mnogo čemu ne slažete.

Zaključno, kakva je budućnost EU-a kao zajednice ravnopravnih članica? Vremena su danas teška, ali se čini da će u budućnosti biti još teža... Vaš komentar?

- Budućnost EU-a je neizvjesna. Postojeći ustavnopravni okvir, Lisabonski sporazum, ne pruža osnovu za daljnju transformaciju EU-a od saveza država prema saveznoj državi, nekoj vrsti europske federacije ili konfederacije. Bez jasne nadležnosti središnjih europskih institucija da izravno djeluju na cijelom području EU-a, bez jedinstvene vanjske politike kao i bez jasno definirane europske sigurnosne politike, EU ne može postati globalno relevantan igrač koji bi se ravnopravno nadmetao (i na ravnopravnoj osnovi surađivao) sa SAD-om, Kinom, pa čak i s Rusijom. Vidjeli smo kako je ministar Lavrov tretirao europskog povjerenika za vanjsku i sigurnosnu politiku Borella. Vidjeli smo, napokon, i to kako su se predsjednik Europskog vijeća Michel i predsjednica Europske komisije Layen osramotili pred turskim predsjednikom Erdoganom. Postignuća EU-a su fascinantna. Ponajprije, to je najduže razdoblje mira u europskoj povijesti. Tu je i neosporivo blagostanje koje su europske države, ponajprije "stare" članice, ali i novopridošle, osigurale svojim građanima. Euro je druga najvažnija valuta u međunarodnom platnom prometu. Ali rastući osjećaj velikog broja građana da su središnje europske institucije izvan dosega njihova utjecaja dovodi u pitanje daljnje ostvarivanje europskog projekta. Tu je i poslovična tromost europskih institucija, a zbivanja u suvremenom svijetu sve su nepredvidljivija i traže daleko veću prilagodljivost.

Do koje mjere čak i najbliži partneri - što Sjedinjene Američke Države nedvojbeno jesu - zaobilaze EU u važnim geostrateškim pitanjima pokazuje sklapanje pakta AUKUS između SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Australije. Budućnost EU-a je neizvjesna, ali to ne znači da treba odustati od europskog projekta. Treba intenzivirati napore u pronalaženju načina za njegovo osnaživanje i osposobljavanje ponajprije na međunarodnom i sigurnosnom planu. Sposobnost, predanost i ugled Angele Merkel u tom su pogledu nenadoknadivi. Ali tim je veći izazov za istinske Europljane da pokažu da mogu i više i bolje nego što je to postigla kancelarka Merkel. (D.J.)