Kultura
SAMO M. STRELEC REDATELJ NOVE PREDSTAVE U HNK-U OSIJEK

Nastavljamo Lustigovu misiju osvještavanja o holokaustu
Objavljeno 13. ožujka, 2021.
Postavlja predstavu “Dječak koji je govorio Bogu”, prema romanu D. Mađarića

Nakon što je prije tri godine u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu režirao dramu "Emet", prema tekstu Ivane Šojat, slovenski redatelj Samo M. Strelec (Ptuj, 1966.) ponovno je stigao u grad na Dravi. Ovaj put na kazališne daske postavlja predstavu "Dječak koji je govorio Bogu", temeljenu na istoimenom romanu Damira Mađarića, koja će svoju premijeru doživjeti 9. travnja. Bio je to povod za kraći razgovor s ovim višestruko nagrađivanim redateljem koji nam je otkrio kako teku pripreme za predstavu, koji mu je najveći izazov u njezinu postavljanju i što od nje može očekivati publika, koliko mu znače nagrade struke, ali i negativne kritike te kako provodi slobodno vrijeme u Osijeku.

Kakav je osjećaj vratiti se u osječki HNK nakon 2018., kada ste radili "Emeta"? Kako ste sada, s određenim vremenskim odmakom, zadovoljni tom predstavom i po čemu vam je to gostovanje u Osijeku najviše ostalo u pamćenju?

- Najviše mi je u pamćenju ostala polovina ansambla Drame HNK-a; ljudi, koji su me brzo primili, prihvatili moj način rada, i to kako smo skupa krenuli prema premijeri. Tu mislim i na autoricu Ivanu Šojat, koja mi je dala slobodne ruke u obradi njezina romana.

U međuvremenu je "Emet" osvojio dva najprestižnija Marula - za najbolju predstavu u cjelini i onoga za najbolju režiju. Koliko vam znače ta priznanja? Koliko vam općenito znače nagrade struke i možete li izdvojiti najdražu od onih koje su završile u vašim rukama?

- Gledajte, svaka nagrada ti šapće: ‘Možeš ti to, dobar si, jesi, redatelj si, vidiš, drugi te cijene itd.‘, čemu jako rado povjeruješ. (smijeh) Kada, pak, dođu negativne kritike, one ti šapću: ‘Pojma nemaš. Blefiraš. Ne znaš.‘ Sam se već duže vrijeme pitam zašto zapravo vjerujem kad me se ‘satare‘, ‘isfašira‘, negativno iskritizira, a s druge strane pohvali ne vjerujem? Zašto sumnjam u pohvalu, a ozbiljno shvaćam negativnu kritiku? Dakle, nagrade za ‘Emeta‘ su mi jako puno značile. Kad sam saznao, bio sam u nekom jeftinom hotelu na doručku i zaplakao. Jer sam već polako počeo vjerovati da sam kao redatelj završio svoju karijeru, da nikome ne trebam i slično. A nagrada za najbolju predstavu u cjelini znači još više jer su je dobili glumci, ekipa, kazalište - mi svi skupa. Najdraža nagrada mi je uvijek posljednja, a to je upravo ova za ‘Emeta‘. (smijeh)

Čime vas je pridobila Mađarićeva knjiga "Dječak koji je govorio Bogu"? Zašto je važno u 2021. na kazališne daske postaviti ovakvo jedno djelo koje progovara o vremenu i temama o kojima progovara?

- Damir Mađarić smislio je zanimljivog Dječaka i upisao u roman Pisca, koji sumnja u sebe. A onda još Dječak govori Bogu. Više nego super trokut! Naš Pisac u komadu također traži kreatora u sebi, kao uostalom i svi mi koji se bavimo umjetnošću. A o holokaustu se mora i dalje govoriti. Rekao je to i vaš producent ‘Šindlerove liste‘, Branko Lustig. Kad sam pripremao dramatizaciju romana, umro je. Eto, pa tako mi dalje govorimo poslije njega i, nadam se, nastavljamo njegovu misiju osvještavanja o toj temi.

Što vam je najveći izazov u postavljanju predstave? Olakšava li vam pritom činjenica da ste u predstavi "Emet" ipak već radili s dijelom ove glumačke ekipe?

- U ‘Emetu‘ je bilo pola ansambla, sad je tu čitav, plus i gosti - studenti. Najveći izazov mi je da je na kraju to što pogleda gledatelj bude bolje od onoga što sam zamišljao ja kući. I jedan moj, baš osobni izazov koji ovaj put želim ostvariti prvi put u životu i to baš u Osijeku sa svim tim divnim suradnicima: premijera će nam biti doslovno prvi ‘progon‘, prvo druženje u cjelini, za sve drage ljude koji će biti u dvorani.

Jeste li zadovoljni kako teku pripreme za premijernu izvedbu? Kakva je atmosfera na probama?

- Ah... Baš sam ovih dana, srećom lažno, bio pozitivan na brzi test za koronavirus. Svaki tjedan se moram testirati, da mogu ići u Sloveniju, gdje svaki petak predajem u gimnaziji. Atmosfera je dakle: ‘nobody knows‘ i to je zapravo - super. Moramo se predati, odustati od toga da ‘znamo‘. Glumci razvijaju svoje uloge i tko zna do kuda ćemo stići do trenutka kad se budemo družili s publikom.

Na koji način, po vama, nesretni događaji iz romana "Dječak koji je govorio Bogu" korespondiraju s današnjim vremenom?

- Bojim se da je miris po mržnji prisutan i danas. Ne znam je li to onaj iz prošlosti ili ‘svježi‘. Bojim se da je domišljatost jednih da su bolji, vrjedniji, da zaslužuju više nego drugi i danas tu. Bojim se da je povijesno pitanje iz ‘Dječaka koji je govorio Bogu‘: ‘Zašto ljudi rade zlo drugim ljudima?‘ premoderno. Bojim se, također, da je mišljenje da je ‘moj Bog pravi, a tvoj nije‘ još uvijek tu. Dakle, priča o Dječaku je pogled u prošlost, a Piščeva priča, koji želi na osnovi Dječakova dnevnika, koji se u nekom trenu prekida, ispisati taj dnevnik, roman do kraja, priča je iz današnjosti. On bi želio pisati, stvarati, unositi riječima u svoj svijet smisao. Tako naš komad preispituje ono u čemu je bit svake umjetnosti, koji je smisao svega toga što izvode, u ovom slučaju, glumci Drame HNK-a u Osijeku. Zašto ti ljudi dolaze svaki dan na neke bezvezne ogoljene daske i zašto tu nešto glume u nekim smišljenim pričama? Što sve to znači? Znači li uopće ikome išta? Čemu to rade? I o tome govori naša predstava, ako ne čak i ponajprije o tome.

U kojoj vam mjeri pomaže to što je u rad na predstavi u svojstvu stručnih suradnika uključena Židovska općina Osijek? Početkom prošloga tjedna na probi su vas posjetile gospođe Nives Beissmann i Miriam Goll…

- U golemoj mjeri pomaže. Gledajte, osobno sam u smislu poznavanja judaizma potpuni analfabet. Zbog posjeta gospođa Beissmann i Goll bit ćemo bar malo mirniji u smislu informirali smo se, naučili vers-dva iz molitve te poneku gestu. Zahvaljujući tome razumijemo više.

Što od predstave "Dječak koji je govorio Bogu" može očekivati osječka publika? Hoće li se iz kazališta izlaziti s knedlom u grlu?

- Volio bih da se ne izlazi. Ako već i bude knedla, neka bude u mozgu. Znači, da publika promišlja o tome što se dogodilo u prošlosti. A ako bi nam do kraja uspjelo, publika bi izlazila iz kazališta s radošću u srcu te mišlju da možemo birati misli, odnose, poštovati razlike, možemo se boriti protiv zla. Svaki dan. Možemo biti bolji. Zajednica je napravljena od mene, tebe, nas… Nema ‘onih groznih‘. Mi generiramo, biramo te ‘one‘… Vanjski svijet presjek je naših unutrašnjih svjetova.

Kako provodite slobodno vrijeme u Osijeku i kako vam se sviđa grad?

- Znate, prvi tjedni za mene kao redatelja znače put iz Slovenije u Osijek - proba - hotel Central - proba - hotel - novi dan - nova proba - odlazak kući. Ostao sam samo za jedan vikend i obišao sve prelijepe kutke u Baranji, na koje me je uputila najljubaznija šefica u hotelu Osijek, gospođa Sandra. A sad će polako valjda doći i vrijeme za poslijepodnevno trčanje - zavidim vam na novoj stazi! (smijeh) - i za ‘fotošuting‘ s gradom, koji je jako, jako fotogeničan.

Danijel Miklić
Osijek
ZAVIDIM VAM

NA STAZI ZA

TRČANJE
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike