Dom mirovinske zaklade: Komora najmom stanova punila svoje fondove
Datum objave: 12. veljače, 2024.
Osijek je prvi grad u ugarskom dijelu Austro-Ugarske Monarhije u kojem je
sagrađena palača Trgovačko-obrtničke komore. O potrebi njezine gradnje
raspravljano je u proljeće 1892. Nakon procedure izbora gradilišta Komora je
naručila nacrte od arhitekta Huge Engelsratha, koji je nedugo nakon početka
gradnje umro, pa se nastavak izgradnje palače nastavio uz tehnički nadzor
osječkog graditelja Julija Hermanna, koji ju je i dovršio 1894.
godine.
Nakon Osijeka, palače komora za trgovinu i obrt sagrađene su
1895. u Pécsu, 1896. u Miskolczu, 1897. u Aradu i Szegedu, 1900. u Budapestu i
1904. godine u Zagrebu. Ta nevelika, ali vrlo reprezentativna samostojeća
jednokatna palača prva je kuća sagrađena u produžetku Kapucinske ulice na potezu
prema Tvrđi, koja je bila opasana baroknim zidinama, a nasuprot palači nalazila
se remiza konjskog tramvaja, koji je osječkim ulicama, prvi u Hrvatskoj, vozio
od 1884. do 1926., kada je elektrificiran. Osječka zgrada Komore bila je
sagrađena 1894. u stilu historicizma kao samostojeći reprezentativni objekt, a
zagrebačka Komora bila je dvokatna ugrađena kuća sagrađena 1904. u stilu
secesije.
Osječka
Komora za trgovinu i obrt, a poslije i industriju, bila je aktivni promotor
interesa osječkih i slavonskih poduzetnika, te su njezini članovi aktivno
sudjelovali ne samo na lokalnim i regionalnim nego i na europskim razinama.
Jedna od komorskih aktivnosti bila je i izgradnja zgrada za stanovanje od čijeg
su najma prihodi išli u fondove Komore. Tako je Mirovinski fond Komore za
trgovinu, obrt i industriju 1931. započeo pripreme za izgradnju dvokatne
stambene uglovnice s ulazima iz Zvonimirove i Krežmine ulice. Posao
projektiranja zgrade Komora je dodijelila svome istaknutom članu, Osječaninu,
arhitektu Vladoju Aksmanoviću, koji je tada djelovao s graditeljem Vladimirom
Malinom, koji je u Osijek došao iz Petrovaradina. Taj Dom Mirovinske zaklade
činovnika i namještenika Komore za trgovinu, obrt i industriju u Osijeku
monumentalna je dvokatnica koja ima dva odvojena ulaza i zajedničko neveliko
dvorište. U svakom ulazu su s lijeve i desne strane dva stana, s tom razlikom
što su u Zvonimirovoj ulici kombinacije dvosobnih stanova i garsonijera, a u
Krežminoj su kombinacije dvosobnih i trosobnih stanova. U cijeloj kući tako
postoje tri garsonijere, šest dvosobnih i tri trosobna stana. Garsonijere se
sastoje od velike sobe okrenute prema parku, malog predsoblja i kupaonice, čiji
prozori gledaju u dvorište. Dvosobni stanovi imaju po dvije sobe okrenute parku,
ili Krežminoj ulici, predsoblje, kupaonicu, kuhinju, djevojačku sobu, smočnicu i
zaseban toalet. Trosobni su stanovi smješteni na samome uglu, tako da sobe
gledaju na park i Krežminu ulicu, imaju lođe na samom uglu i ostale pripadajuće
nusprostorije. Kuća u cjelini ima dvanaest stanova s jednakim brojem kupaonica i
predsoblja, devet kuhinja, djevojačkih soba, smočnica i zasebnih toaleta te
dvadeset i četiri sobe, od kojih su neke, na primjer u garsonijerama, bile
multifunkcionalne, te su služile za spavanje, društveni život i pripremu i
konzumaciju hrane. Sve kuhinje dvosobnih stanova imaju balkon okrenut dvorištu.
Podrumi su služili kao drvarnice i veškuhinje, a u dvorišnom su uglu, prema
projektu, bile planirane zidane nastambe za držanje peradi i zečeva te obzidana
peć za loženje, koja je služila za spaljivanje otpada. Zidani kokošinjci nisu
neobična pojava po osječkim dvorištima kuća s više stanova u razdoblju između
dva svjetska rata jer se gotovo donedavno, prije 40-ak godina, perad na tržnici
još prodavala živa, pa ju se u košarama, mrežama ili držeći za špagu kojom su
joj bile zavezane noge nosilo kući, te ju do nedjeljnog ili svečanog obiteljskog
ručka držalo na životu još neko vrijeme u tom kokošinjcu. Za razliku od većine
osječkih najamnih kuća, stubišta u ovoj kući specifično su oblikovana, te su
ulazi u stanove također specifično pozicionirani. Dobro osvijetljena stubišta
bila su funkcionalno i estetski opremljena kovanim željeznim gelenderima i
popločani kvalitetnim materijalima. Duh vremena još čuvaju originalni
porculanski šalteri za paljenje stubišne rasvjete i još mnogi detalji, od
kaljevih peći do autentičnih prekrasnih ambijenata koji čuvaju uspomene na
obiteljske pretke.