Razočaranje u bijelo-plavim redovima. "Opet su nam to napravili." ili, još bolje, "Opet smo uspjeli sve usrati.", takva su bila razmišljanja navijačkih veterana nakon što je NK Osijek u povratku u Gradski vrt izgubio od Vukovara 1991 utakmicu koja mu je mogla donijeti konačni mir do kraja sezone.

Kao i toliko puta dosad ispalo je da se pravio ražanj dok je zec još bio u šumi. Navijači su svoj dio posla obavili kako se očekivalo. Napunili su istočnu tribinu, Kohorta je odabrala taj susret za proslavu 38. rođendana, nakon utakmice pripremila je humaniranu akciju za pomoć maloj Niki i rođendanski koncert. Trebao je to biti dan drukčiji od ostalih, ali nogometaši Osijeka su se opet pobrinuli da ispadne zapravo "običan dan u uredu" kada je NK Osijek u pitanju. Pun frustracija i razočaranja. Zapravo, svidjelo nam se ono drugo razmišljanje s početka teksta, u kojem je čovjek rekao "smo". Ne "oni" ili "mi", nego "smo". Taj "smo" znači pripadnost tom nesretnom klubu i kada je ovako loše i taj "smo" će NK Osijek ostaviti na životu. Sve drugo je prolazno. I ova otužna momčad i ova predsjednica koja se naslikava po Kanadi s visokim i neomiljenim nogometnim dužnosnicima, a kod kuće reže, kreše i ne nudi nikakvu budućnost ovom klubu. Bar zasad. Dobro, možda smo sad još uvijek pod dojmom još jednog razočaranja koje nam je NK Osijek priredio, ali najveća je tragedija što se osjećaj vrlo vjerojatno neće promijeniti ni nakon što se razočaranje slegne.

GOJKO MITIĆ

Opet zakazali

Iskreno, cijeli taj dan obuzimala nas je određena tjeskoba jer crv sumnje je stalno grizao umjetno stvoreni optimizam. Ova momčad jednostavno nije dovoljno dobra, većina tih igrača očito se nije sposobna nositi s visokim očekivanjima, a navijači su ti koji su najviše kažnjeni, jer to gledaju i trpe. Ne može biti slučajno što svaki put kada treba napraviti nešto ozbiljno, momčad - zakaže. Iako je "crv" radio svoj posao, kada smo vidjeli pun "istok" i sav taj kolorit koji su priredili navijači u ovakvoj sezoni, pomislili smo "pa možda to ipak pokrene momčad". Šipak, tu momčad ne može pokrenuti očito baš ništa. Osijek je odigrao onako kako igra cijelo vrijeme. Bez prave strasti, bez prave emocije. Pravo profesionalno. Fuj. To je bila utakmica u kojoj je možda trebalo "zanemariti taktiku i odigrati za raju". Pa neka se onda i izgubi, ali, ako ništa drugo, možda bi s takvim pristupom Osijek uspio zabiti bar pogodak, zbog kojeg bismo mogli čuti nešto što nam je uvijek bilo najomiljenije na njegovim utakmicama. Huk radosti s "istoka" kada padne pogodak. Bijelo-plavi su posljednji put u utakmicama koje su igrali na bilo kojem osječkom stadionu pogodak zabili još krajem veljače, baš u susretu s Vukovarom 1991. Tiha jeza, ali i nije čudno. Pričamo o promašajima, kojih je bilo i ovoj utakmici, ali uvijek na kraju ostane dojam kako Osijek nije bio pravi. Ostane i pitanje na koji način utječe sva emocija koju proizvedu navijači na "prave profesionalce" u Osijekovoj svlačionici. Ili smo svi mi samo prokleti sanjari koji žive u nekom paralelnom svemiru. Trener Tomislav Radotić je nakon susreta naoko bio miran. No u njemu je vrio vulkan jer ga je boljelo. Vjerojatno ne toliko sam poraz koliko način na koji je poražen.

- Nije mi jasno kako možemo izgubiti utakmicu u takvom ambijentu. Jako sam razočaran - utučeno je pričao Osijekov trener, pa dodao:

- Čestitke Vukovaru na pobjedi. Mislim da smo imali sasvim dovoljno prilika da postignemo bar jedan pogodak. U pripremi utakmice znali smo što nas otprilike čeka, da su jako opasni u toj tranziciji, zato smo pokušali biti nešto strpljiviji i pokušali im, pod navodnicima, pustiti nekakvu inicijativu da bi se nama otvorile šanse. Ispalo je preoprezno i prebojažljivo, ali opet mogu reći da su nas u prvom poluvremenu koštale stativa Omerovića, ona prilika Bukvića, zatim Akerea u dva navrata u nastavku, opet Omerovića, Teklića. Dosta je to izglednih situacija za pogodak, s kojim bismo sigurno narasli u svakom smislu, psihološki faktor prelazi na tvoju stranu i sve je to povezano. Mučimo se s realizacijom, ali to nije slučajno. To je pitanje kvalitete i ničega više.

GOJKO MITIĆ

Pukao je i on. Dosad je vješto izbjegavao govoriti o toj istini, o nedostatku kvalitete. No svatko ima "crvenu liniju", a nakon ovakvog poraza, u takvoj atmosferi, gdje momčad nije ispunila očekivanja, do ruba je stigao i Radotić. Mogli bismo sad diskutirati i o nekim njegovim odlukama. No to bi bila sporedna pitanja jer već smo utvrdili kako je to bio susret u kojem nije trebala dominirati taktika, nego srce i vruća, a ne hladna glava. To se zove rizik, pa ako u takvim okolnostima i izgubiš, manje bi se zamjeralo.

Začarani krug

To više što je Osijek uoči susreta zapravo bio u lagodnoj situaciji. Pobjeda bi značila točku na "i" ove grozne sezone, jer bi s njom ostanak bio i matematički riješen. Remi bi također bio dobar, jer bi tri kola prije kraja razlika ostala sedam bodova, a čak ni poraz, koji su na kraju Osječani doživjeli, s te, rezultatske, strane ne mijenja previše sliku. Vukovar 1991 jest se približio na četiri boda, ali Osijek i dalje ima potpunu kontrolu situacije. Dakle, u takvim okolnostima odigrati tako bezbojnu utakmicu potpuno je promašeno. No samo smo još jednom dobili podsjetnik što znači navijati za NK Osijek. Sto godina patnje za pet minuta radosti. I, eto, zbog tih pet minuta radosti isplati se živjeti. No ova momčad ima svoju posebnu "osobnost". Neće nam dati radost kada mi to poželimo, nego kad ona to hoće. I moramo se s time pomiriti, bar još neko, nadamo se, kratko vrijeme.

- Stalno nam se događa da napravimo jedan korak naprijed pa dva unatrag. Vrtimo se u nekom začaranom krugu i nemam objašnjenje zašto je to tako. Opet moramo preuzeti odgovornost na sebe u ova posljednja tri kola jer to za nas neće učiniti netko drugi. Ostaje nam izići na teren, biti frajeri i mangupi tamo gdje treba i kad treba. Ne znam što bih drugo mogao reći - zaključio je Radotić.

GOJKO MITIĆ

Ništa se tu nema reći. Slika uvijek govori više od tisuću riječi, pa treba samo pogledati kako je izgledala istočna tribina Gradskog vrta tijekom tog susreta s Vukovarom 1991.

Pogrešno bi bilo pitanje: Kako ste to mogli izgubiti? Pravo bi bilo: Kako ste mogli odigrati tako hladno u takvoj atmosferi?...