Ovim bi se putem skromno i ponizno htio ispričati hrvatskim birokratima prema kojima sam bio bezobrazan, govoreći im da bi se trebali ugledati na zapadnu Europu. Majke mi, to se više nikada neće dogoditi. Ni-ka-da! Naime, već prvog dana boravka u Njemačkoj UEFA-ina birokracija me, onako, mučki, bez ikakve najave, nemilosrdno zakucala u crnu zemlju dijakritičkim znakovima. No, ajmo redom. Nakon cjelonoćne vožnje do Berlina, u srijedu ujutro krenuli smo podignuti akreditacije do kompleksa na kojem se nalazi Olimpijski stadion. Tamo smo stigli nekoliko minuta poslije osam sati, prošli rutinsku provjeru osobnih dokumenata od strane njemačke policije i zaputili se prema pultovima za izdavanje akreditacija. I sve je išlo gotovo savršeno. Kao u banci, na velikom ekranu bi se pojavilo ime i prezime onoga tko je na redu i broj pulta gdje ga čeka akreditacija. Baš prava zapadna Europa. Zatim bi UEFA-ini volonteri pročitali ime i prezime, čisto da provjere, i pružili prozvanom akreditaciju u ruke. Vedran Karuza? Može! Dalibor Keler? Nego što nego može. Davor Petrović? Nećeš majci. A dječački naivno vjerovao sam da će i mene, baš kao i Karuzu i Kelera, dočekati srdačan osmijeh i lijepe želje za EURO. Kad ono, dobio sam kvačicom u čelo. Tutta forza.

- Das ist nicht korrekt. Das ist nicht korrekt – nervozno je govorila zrelija volonterka, mašući mojom osobnom kartom.

Budući da ju imam već deset godina i pouzdano znam da je to "korrekt", jer sam u tom razdoblju legitimiran više od nekoliko puta i nikada nije bilo baš nikakvih problema, samouvjereno sam se nasmiješio i lagano raširio dlanove. Onako, na rubu bahatosti, ali, opet, vrlo suzdržano, kako bi sve bilo u granicama dobrog odgoja. Ali, ona prstom neumorno kucka po osobnoj karti i pokazuje na dio gdje piše moje ime.

Pri tome je njezin engleski za nijansu bolji od mog paštua, a izgovor joj je mekan poput bloka armiranog betona i nema te sile koja može donijeti napredak u toj rudimentarnoj komunikaciji. Pokušavam shvatiti, doista se trudim, ali ne mogu jer ona uporno pokazuje moje ime, a ja već dosta dugo znam kako se zovem.

Hvala nebesima, nakon što je shvatila da je dvadeseti put ponovila da "das ist nicht korrekt", gospođa je odustala i odvela me u drugu prostoriju, gdje su mi drugi volonteri konačno objasnili da je problem u kvačici. Na osobnoj karti piše Petrović, a na akreditaciji, rađenoj prema mom medijskom profilu u UEFA-u, koji sam davno ispunjavao online, piše Petrovic. I nema dalje. Iako su svi podaci na osobnim dokumentima točni i podudaraju se, a njemačkoj policiji nisam ni najmanje sumnjiv, nema kvačice. A to ti, moj dragi Davore, znači da možeš plesati gol oko vatre, ali akreditaciju nećeš dobiti.

Očajnički pokušaj čupanja, u obliku objašnjavanja da prije četrnaest godina, kada sam ispunjavao spomenuti medijski profil, portal UEFA-e nije prihvaćao dijakritičke znakove, pa sam morao napisati slovo c, završio je kao Dinamovi snovi o finalu Konferencijske lige. Poražavajuće, ponižavajuće i bolno. Da me utješi, druga volonterka mi je rekla će sve biti sređeno za dan-dva, uz napomenu da isti problem ima puno predstavnika medija iz slavenskih zemalja. Opet, vrlo brzo sam se uvjerio da nije svako zlo za zlo. Ako ni zbog čega drugog, nakon vožnje od preko tisuću kilometara, bilo mi je drago zbog utjecaja te kvačice na raspoloženje Karuze i Kelera. Da nemaju uši, smijali bi se oko cijele glave.