ORAHOVICA

Kada si rođen za sport, ali ti je želja za pobjedom u drugom planu, onda ti tek počinje teći kroz vene i shvatiš njegovu pravu vrijednost. Tako se može opisati život sa sportom sjajne trkačice, maratonke Antonije Strilić (30) iz Orahovice. Kao članica URT NEXE Teama iz Našica službeno je nedavno postala maratonka istrčavši tih 42 kilometra, što ju je učinilo posebno ponosom.

Pokret je u meni

Antonija doista živi sport, sve je počelo još kada je bila djevojčica, kada se zaljubila ni manje ni više nego u nogomet. Nakon završene osnovne škole u Orahovici baš ju je taj nogometni put odveo u Osijek, u poznatog prvoligaša s Mačkamame, upisala je srednju školu i nastavila ga trenirati. No završetkom srednje škole, kako sama kaže, uvidjela je da u Hrvatskoj u ženskom nogometu ''nema kruha'' te se posvetila sebi i svom životnom usavršavanju, diplomirala je na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, postala magistrica agronomije i potom, kako je sport oduvijek u njoj, krenula trčati.

-Trčati sam zapravo počela odmah kada sam prestala igrati nogomet jer su trening i rad oduvijek bili u meni. Za vrijeme studiranja jednostavno me je vuklo da se krećem, pa sam prvo puno hodala, 10.000 koraka bio je minimum dnevno, a onda sam počela raditi preko Studentskog servisa i kupila si bicikl. Vozila sam 20-30 kilometara svaki dan i baš sam se dobro osjećala - započela je Antonija. Vrlo je brzo bicikl zamijenila trčanjem jednim slučajnim odlaskom na rekreaciju, ono što se kaže, baš zbog sebe.

Antonija Strilić na jednoj od utrka

- Otišla sam na tzv. zelenu stazu u Osijeku uz Dravu i krenula trčati. To je bilo čisto rekreativno, nisam imala ništa, ni sat koji prati otkucaje niti išta potrebno. Jednostavno sam otišla trčati i probudila se u meni želja da nastavim. Zatim sam otišla na Pampas, gdje sam trčala 3-4 puta tjedno po 10 km. Dogodila se potom nesretna korona. Došla sam kući, ali sam nastavila. Svaki sam dan biciklom od svoje Bjeljevine kod Orahovice otišla do sela Krajna, što je bilo 15-ak kilometara vožnje, ondje bih ostavila bicikli i nastavila trčati 10-ak kilometara po šumskim vlakama pa potom opet biciklom natrag kući. Bilo je malo naporno, ali uživala sam i tu je zapravo trčanje onako ušlo u mene – nastavlja. Prvi je polumaraton došao vrlo brzo, prijavila se 2024. na Vinkovački polumaraton i kaže da tada nije znala kako se pripremiti, kakva je prehrana potrebna da bi se normalno istrčao polumaraton, ali uz podršku prijateljica koje su uvijek bile uz nju, odlučila je pokušati:

- Krenula sam trčati, tada sam već imala sat i gledala sam da mi otkucaji srca budu u drugoj ili trećoj zoni i prije svega da se osjećam ugodno. Sve to uspijevalo mi je do nekog 16. kilometra, a onda je krenula nekakva nelagoda, umor, ali nisam se predala, nego sam završila utrku. To je bila prekretnica, tu sam se potpuno zaljubila u trčanje, odmah kada sam došla kući, tražila sam po internetu kada je novi polumaraton i gdje se mogu prijaviti – s osmijehom kaže Antonija, kojoj je odmah sljedeći polumaraton bio Ferivi cestovni polumaraton u Kopačevu, gdje ga je prvi put uspjela istrčati s vremenom ispod dva sata.

Članica URT NEXE-a

-Tada mi je to bio velik uspjeh. Vrlo sam se brzo prijavila na novi polumaraton, opet u Kopačevu, ali to je bio močvara trail, što je bilo potpuno drukčije, no završila sam ga. Onda je došao polumaraton u Feričancima, gdje sam prvi put došla u kontakt s trkačima URT NEXE-a, za mene onima u zelenim majicama koji sjajno trče i postižu uspjehe. Razgovarala sam s Božidarom Smokrovićem iz Čačinaca, koji me je uputio i javila sam se u NEXE klub i odmah počela informirati o uvjetima jer sam se bojala kako će to kod mene izgledati u budućnosti. Trčanje je jako teško, pa sam se brinula što ako u meni pukne pa poželim stati, kako će klub na to gledati – priča Antonija, koja je od URT NEXE teama dobila odgovor da samo uživa koliko želi:

Antonija Strilić veliku potporu ima u suprugu Josipu i prijateljicama

- Od predsjednika Tomislava Galla do svih ostalih ljudi u klubu dobila sam nevjerojatnu podršku, odmah sam se uključila u klub i vidjela da je riječ o vrhunskoj ekipi. Vrlo sam brzo trčala Vukovarski polumaraton, moj prvi za URT NEXE, i odmah sam istrčala svoj rekord od 1 sat i 43 minute. Tada je krenula priprema za najtežu utrku Nexe Croatia Backyard Ultra, a kako nisam imala vrhunske uvjete za tu utrku, došla sam i vidjela veliko zajedništvo, podršku, organizacija je bila vrhunska i uz tako nešto jednostavno moraš dati i više nego što u tom trenutku možeš. Uvijek sam nekako gledala takve utrke samo u Americi, a sada je to u Našicama, osjećaš se kao da si u Teksasu, osjećaj neopisiv – prenosi dojmove Antonija, koja kaže da je ta utrka zbližila sve na poseban način, i trkače i ljude koji su oko njih. Istrčala je na kraju sedam krugova, što je 47,5 kilometara, a kada je došla do predsjednika Tomislava Galla i rekla da više ne može, kaže kako je mislila da će dobiti nekakvu kritiku, no upravo suprotno, dobila je veliku pohvalu i čestitke:

- Predsjednik Gall mi je rekao: "Pa istrčala si ultramaraton jer je sve preko 42 kilometra ultramaraton, budi sretna i ponosna na sebe.'' To je bilo za mene nešto neopisivo, dobila sam takav motiv da je teško opisati. Znam da se od trkača očekuje da svake godine na ovoj utrci pojačaju rezultat bar za krug-dva, što mi i jest cilj. Na toj sam utrci razgovarala s kolegicama, s dvije Dubravke koje redovito idu na Vukovarski Hamburg maraton i pozvale su me da idem s njima - priča te ističe kako je brzo pristala jer su joj kolegice rekle da tu nema pritiska nekakvih ostvarenja jer je to bio njezin prvi maraton u životu:

- Bio je to 50. Vukovarski Hamburg maraton na kojem je sa mnom bilo ukupno 16 trkača. Specifičan je to maraton koji se trči od točke do točke, u krug, i mi smo radili 14 krugova. Željela sam samu sebe testirati koliko mogu i uspjela sam, istrčala sam svoj prvi službeni maraton i sreća je bila golema – ponosna je na sebe Antonija koja, naravno, već ima novi cilj, prijavila se za novi maraton, i to u Ljubljani, u Sloveniji.

Suprug uvijek uz nju

- Maraton je 19. listopada ujutro i pripremam se koliko kod mogu, preda mnom je 12 tjedana priprema. Moji su treninzi za ovu utrku u drugoj zoni pulsa, znači od 135 do 145 otkucaja u minuti, te izgradnja kardiovaskularnog kapaciteta. Osamdeset je posto treninga lagano trčanje, gdje skupljam volumen na nogama. Još sam početnica i meni je, recimo, za takav maraton cilj istrčati ga u 3 sata i 50 minuta – poručuje Antonija, koja naglašava kako nakon Ljubljane želi trčati Polojsku utrku, ultramaraton u Slavonskom Brodu, gdje joj je cilj istrčati 50 kilometara. Antonija naglašava kako sve ovo ne bi uspjela bez velike podrške supruga Josipa, koji je uvijek uz nju, u svakoj utrci.

- U ovom hobiju bez takve podrške jednostavno ne možeš. Moj je Josip moj motiv, snaga i uvijek je uz mene. Isto tako tu je i moja majka, koja mi je životni oslonac, s takvim ljudima oko osobe možeš sve - kaže Antonija, posebna djevojka koja je kao 17-godišnjakinja ostala bez oca, ona i majka svojski su se borile kroz život i zato želi nešto poručiti mladima:

- Meni je trčanje ljubav, uživanje i punjenje životnih baterija, nešto što me ispunjava i, prije svega, donosi zdravlje. Zato, kada bi se bar jedno dijete gledajući mene kako trčim odlučilo posvetiti trčanju ili sportu općenito, tada mogu reći da sam uspjela i ostvarila cilj – zaključila je Antonija.