Diše! Ipak diše! - viknuo je netko uz, tako je izgledalo, beživotno tijelo dječačića na cesti u Erdutu. Samo koji tren prije taj je voljeni unuk nestrpljivo cupkao u autobusu kojim se vozio svojoj baki Katici. On i mama sišli su s autobusa i malac je izvukao ruku iz mamine želeći što prije pretrčati do bakine kuće. No u tom zlosretnom komadiću vremena Kolodvorskom je ulicom projurio BMW švicarskih registracijskih pločica i naletio na dječaka koji je iskoračio ispred autobusa, odbacivši ga preko vjetrobranskog stakla na cestu. Kako su tada pisale novine, vozač nije usporio obilazeći autobus i ostavio je trag na cesti dug 21 metar. Teško ozlijeđenog dječaka stavili su u automobil i na pola puta do osječke bolnice prebacili u vozilo Hitne pomoći, koje ga je onamo odvezlo.

U dubokoj komi

Prognoze su toga, 20. srpnja 2002. godine, zbog teže ozljede mozga, bile jako loše. Isprva je smješten na Odjel intenzivne njege, a 19 dana poslije bio je premješten na Odjel neurokirurgije, i dalje u dubokoj komi. Neurokirurg, dr. Ivan Hećimović rekao je tada novinarima kako su primili dječaka s teškim difuznim nagnječenjem mozga, što znači, pojasnio je, da su postojala točkasta krvarenja po cijelom mozgu. Usto, dječakovo se stanje kompliciralo upalama pluća, respiratornim infekcijama i epileptičnim napadajima. Sedmogodišnjem je Osječaninu Petru Kuni, koji je te jeseni trebao krenuti u prvi razred, život visio o koncu.

Petar s roditeljima 2003. godine

Dvadeset tri godine poslije sjedim s Petrom u kafiću Time na Feđiki, njegovu omiljenom, kamo svake nedjelje dolazi s tatom Zvonkom nakon mise u obližnjoj crkvi. U društvu je prijateljice Daniele Taslidžić Herman, koja je Petrovu priču smatrala vrijednom novinskog članka, pa mi je poslala poruku preko Facebooka. Ta nekadašnja novinarka, uvjerit ćete se kad stignete do posljednje rečenice, i danas ima nos za zanimljivu priču.

Petar nema iskustva s novinarima, no Daniela ga je uvjerila da će mu početna trema brzo proći. Iako su me upozorili da je stidljiv i ima govornih teškoća, već nakon nekoliko minuta razgovaramo kao da se znamo sto godina. Led razbijamo sportom, preciznije, trčanjem, koje je Petru i donijelo brojne dobrobiti. Prošao je školu trčanja i trči već deset godina. Kako bi bio u dobroj kondiciji, svakodnevno je u teretani, pa je teško povjerovati da je taj zgodni, visoki i mišićavi mladić koji fura sportsku eleganciju nekada bio žgoljavi momčić kojemu se, kako se to kaže, loše pisalo. Štoviše, Petar je odnedavno i zvijezda glazbenog videa koji je bend Kratak fitilj snimio za svoju pjesmu Ako je nada umrla zadnja.

“U obitelji Kuna nada nikada nije umrla. Dok je Petar bio u komi, što je potrajalo šest tjedana, svakodnevno su mu mama, tata i sestre dolazili u bolnicu, bili uz njega, pričali mu", kaže Daniela. "Puštali su mi na slušalice Dinamovu himnu", kaže vjerni navijač zagrebačkog nogometnog kluba. "I glazbu iz Pokemona, koje sam tada obožavao!" dodaje Petar smijući se, pa se onda uozbilji i kaže: "Znate, moja sestra nije otišla na maturalac u Španjolsku jer me nije željela ostaviti."

Oslonac u obitelji

Petrov je osmijeh, u zebnji kakvu možeš osjetiti samo pokraj bolesničke postelje svoga djeteta i brata, njegova obitelj ipak dočekala. Postupno se u bolnici oporavio i postao potpuno svjestan svega, no roditeljima je objašnjeno da je dijelom psihički promijenjen. Ipak, ispunjavao je osnovne naloge, a potom je, unatoč mišićnoj slabosti, počeo sjediti, samostalno se hraniti i ustajati. Dr. Hećimović rekao je tada da se nakon takvih težih ozljeda djeca oporavljaju godinama. Petar je morao učiti sve ispočetka, proći fizioterapiju i logopedske vježbe.

“Petar je, iako je osoba s invaliditetom, završio redovitu osnovnu školu i potom Ekonomsku. No zbog tjelesnih teškoća često je, nažalost, bio metom zločestih komentara nekih učenika. Zbog toga je postao povučen, nije imao puno prijatelja, oslanjao se na obitelj - mamu Jasnu, tatu Zvonka, sestre Anitu i Luciju, koji su mu uvijek bili, i jesu, bezrezervna podrška", kaže Daniela.

Nikog iz svoje obitelji nije zarazio trčanjem, ali zato često dolaze navijati. "Roditelji mi dođu i u Zadar kada trčimo Wings for life. Idemo Daniela i ja i ove godine, to nam je omiljena utrka", kaže Petar. Zajedno trče na svim osječkim utrkama, a trčali su i u Vinkovcima, Vukovaru, Baranji... "U Zadru je divno jer se trči uz more. Sviđa nam se humanitarna svrha utrke, ali i to što ondje trči po 8000 prijavljenih trkača, pa se Petar i ja osjećamo odlično kao dio te zajednice u kojoj se trkači međusobno podržavaju", dodaje Daniela.

Prijatelji i trkači

Podrškom je počelo i njihovo prijateljstvo. Novi se prijatelji, jednostavno, ponekad pojave kad ih najmanje očekuješ.

“Nekad sam, ranih 90-ih, živjela na Sjenjaku, gdje živi i obitelj Kuna, a Petrova sestra i ja bile smo ista školska generacija. No izgubile smo kontakt i nismo se uopće sretale dok me jedna naša zajednička prijateljica, kad sam počela trčati s Petrom, nije podsjetila na nju. Petar i ja zajedno trčimo nekoliko posljednjih godina, od jedne utrke koju je organizirao Centar za nestalu djecu. Petar zbog problema s motorikom nije mogao sam staviti startni broj na majicu, pa sam mu pomogla. Počeli smo razgovarati i nekako smo spontano nastavili trčati zajedno. Ja sam upoznala njegovu obitelj, on mog supruga i kćeri", prisjeća se Daniela.

To što je Daniela 11 godina starija od svog prijatelja nije nikakav problem, odlično se razumiju. Jedino je, priznaje Daniela, Petar u boljoj kondiciji od nje i može trčati brže i na duže pruge. "Svaki sam dan u teretani rano ujutro, čak i nedjeljom i praznikom. Dali su mi ključ, jer nitko osim mene ne dolazi tako rano. Ja sam ondje već oko 7 sati. Trčim redovito, nema veze je li jako vruće ili pada kiša", otkriva svoje navike Petar.

Kada su utrke, u dogovoru s Petrovim roditeljima Daniela dođe po njega autom, odvezu se na utrku, otrče, odu na cugu poslije i ona ga vrati kući. "Obično otrčim pet ili sedam kilometara, a Petar se, bome, zaleti i na polumaraton. Upornošću i predanošću nadvladao je svoje tjelesne teškoće, tako da može svima biti uzor. Unatoč motoričkim smetnjama i tremorima, Petar će, kad si zacrta neki cilj, do njega i doći. Vjerujem da mu ti sportski uspjesi pomažu i u svakodnevnom životu, da će s vremenom steći više samopuzdanja, pa i povjerenje u druge ljude. Ja najbolje znam koliko dobar prijatelj može biti", hvali svog prijatelja Daniela.

Ne iznenađuju njezina podrška i angažman. Daniela je, naime, dobitnica Povelje humanosti Osječko-baranjske županije, koja joj je uručena 2024. godine za, kako je navedeno u objašnjenju, skrb o bolesnima, tjelesno i društevno povrijeđenima i svima kojima je potrebna pomoć drugog čovjeka, odnosno za višegodišnji rad s osobom s invalidnosti, pomaganje djeci u SOS dječjem selu te stvaranje preventivnih programa i predstava radom u Gradskom kazalištu u Belom Manastiru.

Empatija je jedna od najljepših ljudskih osobina. Daniela bi voljela da je cijelo društvo empatično. Petar prima inkluzivni dodatak jer nema radnu sposobnost. Donedavno je primao samo 230 eura mjesečno, onda je taj iznos udvostručen. Živi s roditeljima, koje obožava, no volio bi kada bi mu se pružila prilika raditi nešto u skladu s mogućnostima, bar nekoliko sati na dan. "Mislim da bi se Petar snašao na nekom nezahtjevnijem i fleksibilnijem poslu, da bi to bilo dobro za njega. Nažalost, takvi se poslovi ne nude, pa bi se društvo moralo potruditi da se to promijeni, da ljudi poput Petra ne budu potpuno ovisni o roditeljima ili skrbnicima", smatra Daniela.

Dobrota vs. predrasude

U školskim danima Petar je često nailazio na predrasude. To je tog simpatičnog mladića učinilo introvertiranim, nepovjerljivim i nesigurnim u odnosima s ljudima. S trčanjem je, međutim, društveni segment njegova života dobio nove boje. "Dobro se slažem s roditeljima, tata je u mirovini, mama još radi, u KBC-u. Moram reći da tata puno radi na zemlji u Erdutu i priznati da mu ondje ne pomažem. Iako bih volio imati mačku, s nama žive dva psa, maltezera. Volim i njih. Imam li djevojku? Nemam", kaže Petar, na što mu Daniela uzvraća kako bi mogao privući pažnju neke djevojke sad kad se svako malo pojavljuje u medijima.

“Pa da, bio je prilog o meni na Slavonskoj televiziji, a pozvan sam i na Osječku televiziju, kod Saše Drinića. Rekao sam mami da bih morao kupiti nove rifle i patike, ali da bi ona to trebala platiti jer ću na televiziji predstavljati cijelu obitelj", otkriva dobar smisao za šalu Petar.

Kaže, sportski se hrani, pije proteine, ne jede kruh i grickalice, ne pije zaslađene sokove, tek ponekad Coca-Colu Zero. Obožava maminu kuhinju i tatine kobasice, a omiljeno su mu jelo tortilje. Sam nije vješt u kuhinji, "ali ne bih baš umro od gladi, znao bih si ispeći jaja ili skuhati hrenovke", kaže uz osmijeh.

Ima prijatelja iz osnovne škole kojeg ne viđa često koliko bi volio jer je zaposlen u vojsci, pa je često na terenima. "Uvijek mi se javi za cugu kad je u Osijeku", kaže. Sprijateljio se i s Kristijanom, koji je režirao videospot s njim u glavnoj ulozi, uskoro će zajedno na utakmicu. "Daniela mi je stvarno dobra prijateljica, ma najbolja, a poznajem i mnoge koji dolaze na utrke, ali dosta sam zatvoren i stidljiv, pokušavam i to promijeniti", kaže o sebi Petar.

Taj skromni, dobri, pristojni i ustrajni mladić, čini se, nije potpuno svjestan kolika je srca već dotaknuo. Bit će mu to jasnije kada danas, 6. ožujka, na svoj trideseti rođendan, pogleda sve videočestitke koje su mu u tajnosti snimili obitelj i prijatelji. Mi se pridružujemo ovim člankom, koji je, eto, objavljen baš na njegov rođendan. Nadamo se da su za ručak bile tortilje i da mu je Daniela ispekla tortu od čokolade i kokosa koju je poželio. Veseo ti rođendan, Petre! Sretni smo što je ova novinska priča počela kao tragedija, a završila kao heroika.