Zamislite veliki plavi vlak s udobnim sjedalima, stjuardesom i restoranom koji vas čeka na osječkom kolodvoru i do Zagreba odveze za 3 sata i 14 minuta. Pomalo nestvarno za današnje vrijeme, ali takav vlak, koji je vozio sto na sat, postojao je i u Osijeku, u promet je pušten 1984 godine. Nažalost, odavno više ne postoji, današnji do Zagreba, u najboljem slučaju, vozi pet sati, a noćni vlak gotovo devet sati.

Na sastanke i more

No vratimo se na 3. lipnja 1984., kada je uveden vlak Osijek express, koji je vozio na relaciji Osijek – Zagreb. Bio je zamišljen kao vlak za poslovne ljude, imao je 204 sjedeća mjesta, internu televiziju, na kojoj se program s videouređaja puštao na portabl-televizore. Imao je i bife, biblioteku, a za udobno je putovanje stalno bio uključen klimatizacijski uređaj. U Zagreb je kretao u pola šest ujutro.

Prva je, probna, vožnja bila u travnju i tada su brojni osječki poslovnjaci, kao i oni koji su se poslije tim vlakom vozili prema redovitom rasporedu, izrazili oduševljenje.

Kako je zapisao Glas Slavonije, Osijek express bio je suvremeni poslovni vlak koji se odlikovao brzinom, udobnošću i visokom kvalitetom prijevoza. Osječani su tada novi vlak ocijenili kao pun pogodak, a jedini je prigovor bio vrijeme polaska, koje je, kako su ocijenili, trebalo biti ipak nešot ranije, jer u Zagreb je vlak stizao u 8.44, pa se nije moglo stići na prve jutarnje sastanke.

No nije Osijek-express bio jedini vlak za Zagreb, bila je tu i Podravka, koja je kretala nešto ranije (4.50) i vozila nešto duže, te je u 8.43 bila u Zagrebu, no i to je bilo znatno brže nego danas. Osječani su se rado koristili vlakom, i to posebice ljeti, u sezoni godišnjih odmora kako bi stigli do mora. Koliko, dovoljno govori podatak da je na more željeznicom iz Osijeka prosječno putovalo 35 tisuća putnika. Zato su se putne karte često morale rezervirati i nekoliko tjedana prije putovanja.

Najpopularnija je destinacija bila Split, u koji se moglo stići za nešto manje od 12 sati (danas se do Splita vozimo od 14 do gotovo 17 sati).

Vlak za Split iz Osijeka je, kako je tada stajalo u voznom redu, kretao u 17.03, a u Split stizao u 4.38, i na raspolaganju je imao i vagon za spavanje. No sa sobom ste osim prtljage mogli povesti i automobil, jer je i za njega bio osiguran vagon.

Imao je ovaj vlak, kao i mnogi drugi koji su prometovali tadašnjim jugoslavenskim željeznicama, i mnogima omiljen vagon-restoran. U njemu su se uglavnom posluživala jednostavna jela, poput bečkog odreska, različitih omleta i sendviča. Posluživala se i kava, i to ne samo espresso nego i turska, kao i pivo i sokovi u staklenim bočicama. Vagon-restoran imao je tapecirana sjedala i stolove, uglavnom s bijelim stolnjacima, i u njemu se smjelo pušiti.

Početkom 80-ih osim unutar bivše Jugoslavije Osječani su mogli putovati i u inozemstvo, pa je tako, uz ostale, postojala i linija za Pečuh, München i Stuttgart.

Gradska željeznica

No postojale su i linije unutar samoga grada, primjerice od Gornjeg do Donjeg grada moglo se vlakom, ali uglavnom su služile za povezivanje Osijeka s prigradskim naseljima poput Josipovca ili Sarvaša.

I one su Osječanima bile omiljene, pa su se, kako je zapisano u Glasu Slavonije, itekako pobunili kada ih se 1987., zbog nedostatka sredstava, željelo ukinuti. Pisalo se tada iz Osijeka u Zagreb kako je potrebno poduzeti sve mjere da gradski prijevoz ostane jer su Željeznice prije tri godine uložile značajna sredstva te postoji i ekonomska i društvena opravdanost da gradski vlakovi i dalje voze.

Osječani su smatrali kako ne postoji ni jedan razlog da im se ta vrsta najjeftinijeg prijevoza - i koji im k tomu oduzima najmanje vremena - ukine, stoga su zaključili kako gradska željeznica mora ostati. Međutim, nestala je, kao i vlakovi koji su vozili na brojne druge lokacije u Hrvatskoj i izvan nje, vlak za prijevoz danas biraju samo rijetki, ali ostale su uspomene.

Moje su vezane uz samo nekoliko putovanja u Zagreb i Split te zanimljiva lica koja sam upoznala u kupeima, ali od svega mi je najdraže bilo gurnuti glavu kroz prozor i uživati u vjetru koji mi je pleo kosu, unatoč tome što me je majka uvijek grdila da to ne radim jer ću jednom zasigurno udariti glavom u banderu. n