Planina gradi karakter, ona je sinonim za život: kad pomisliš da nešto ne možeš, kad se već gotovo predaš, shvatiš da ipak možeš, govori nam naša sugrađanka Ivana Zuković (48), mjesec dana nakon što je osvojila najviši afrički i jedan od sedam summitsa, najviših vrhova na svakom od sedam kontinenata – Uhuru na Kilimandžaru u Tanzaniji, a uoči, kako nam je otkrila, prvog vikenda u "sto godina" koji će provesti u Osijeku.

U planine s tatom

Dakle, možemo se smatrati sretnima što smo ju "priveli" na razgovor, jer u međuvremenu je stigla i skijati u Francuskoj, i na feratu kod Mostara (ferate su planinske staze na vrlo visokim stijenama na kojima se planinari koriste čeličnom užadi, klinovima i drugim elementima za pomoć u kretanju i sprječavanju pada).

Prije nego što prijeđemo na njezin dosad najveći planinarski pothvat, kažimo kako su ga, kao i sve dotadašnje, predodredili mjesto rođenja - Sarajevo, i geni oca Crnogorca, s kojim je planinarila od sedme godine, u gradu gdje su planine dio svakodnevice, sve dok ju od njih, kao i od mnogočega drugog, kao 14-godišnjakinju nije otrgnuo vihor ratnih zbivanja te odveo u majčino mjesto rođenja, Osijek, grad koji joj je bio dobro poznat jer je u njemu provodila školske praznike.

“Mama i tata studirali su u Sarajevu, gdje sam se rodila i gdje smo živjeli do rata. Kada sam krenula u srednju školu, odlučila sam upisati se u planinare. Živo se sjećam da su me svi gledali kao da sam pala s Marsa: gdje ćeš u Slavoniji planinariti (smijeh)... Upisala sam se u HPD "Bršljan-Jankovac" i krenula na Papučke jaglace i druge aktivnosti", otkriva nam crtice iz života u kojima je utemeljen njezin planinarski put do mitskog Kilimadžara i tko zna kojih sve planina u budućnosti.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Prošle je godine bila u Maroku, na vrhu Atlasa (Toubkal, 4167 m), prije toga u Nepalu na trekingu (višednevne pješačke ture po planinama i surovijim terenima, često kombinirajući klasično planinarenje s dužim dionicama, nap.a.), no Kilimandžaro, s vrhom Uhuru (5895 m), bio je dosad najveći planinarski izazov, koji zahtijeva odličnu fizičku spremu, mentalnu snagu i aklimatizaciju na visinu koja je, pokazat će se i kroz ovu priču, često presudan faktor.

Coca-Cola ruta

Prije razgovora s Ivanom, koja nastavlja, koliko god to neobično zvučalo, dugu tradiciju osječkog planinarenja, o kojoj u posljednje vrijeme pišemo u "Glasu", prisjetili smo se pa ponovno pogledali dio dokumentarnog serijala Sedam vrhova, autora Stipe Božića, najpoznatijeg hrvatskog alpinista, iz kojeg doznajemo kako je ta planina današnje ime dobila od masajskih riječi kilima, što znači planina, i njaro, što znači izvor, a to se pak podudara s lokalnim vjerovanjem da je Kilimandžaro planina koja daje vodu. Sastoji se od tri glavna vulkanska vrha: Kibo, s najvišom točkom Uhuru (5895 m), Mawenzi (5149 m) i Shira (3962 m), a prema nekim procjenama godišnje se prema planini koja je bila inspiracija Ernestu Hemingwayu za Snjegove Kilimandžara, kao i mnogim drugim autorima za njihova djela (globalno je poznat i animirani film Kralj lavova), zaputi oko 35.000 ljudi, a prvi je do njezina vrha došao (nakon dva neuspješna pokušaja) 6. listopada 1889. iskusni njemački penjač Hans Meyer.

Koji su bili osnovni preduvjeti da isto učini i Ivana, bilo je naše prvo pitanje.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

“Poželjno je imati planinarsko iskustvo i znanje, i biti dobro fizički pripremljen, a podrazumijeva se i dobra oprema. Primjerice, naočale s visokom zaštitom od UV zračenja, vreća za spavanje na deset stupnjava ispod nule, jakna za jednako niske i niže temperature, grijači za ruke i noge, što svakako svima savjetujem", kaže Ivana.

Prema vrhu Uhuru s ostatkom 18-eročlane ekipe krenula je iz tanzanijskog gradića Arusha prema selu Marangu u samom podnožju Kilimandžara, tzv. Marangu rutom, koja nosi i jedan zanimljiv epitet. Put je tom rutom trajao šest dana.

“Inače, postoji sedam ruta, a mi smo išli najkomercijalnijom Marangu rutom, koju još zovu i Coca-Cola ruta, iako nigdje nisam vidjela Coca-Colu (smijeh), ali navodno se može kupiti. Zapravo, tako ju nazivaju jer jedina ima čvrste objekte, a na drugim se rutama spava u šatorima. Navodno je i najkraća, no zbog toga je i najveći rizik od visinske bolesti, jer se svladava 1000 metara dnevno, i sve se vrijeme na putu prema vrhu izmjenjuje klima; krećeš iz vlažne tropske šume, pa dolazi tzv. alpska pustinja, gdje nema nikakvog raslinja. Visinska je razlika najveći izazov za organizam, jer ideš s 1879 m na 2700 m, pa dalje do koliba na 3700 metara te na 4700, ali tu ne staješ, nego nastavljaš s noćnim usponom. Taj je dio rute bio najteži, izračunala sam da smo od posljednjih 30 sati hodali 24 sata", opisuje najpopularniju rutu na Kilimandžaru.

Idi visoko, spavaj nisko

Penjanje po Kilimandžaru iznimno je naporno i kada su dobri vremenski uvjeti, a Ivaninoj je ekipi bilo još teže jer pratili su je teški vremenski uvjeti za koje su im vodiči rekli da ih ne pamte u posljednje tri godine. Tu opet dolazimo do iskustva i mentalne snage koja se pokazala ključnom.

“Nismo imali sreće, kiša četiri dana nije stala, sve mi je pokislo, a u domu nemaš gdje upaliti vatru i osušiti stvari. Od nas 18, koliko nas je bilo u grupi, popelo nas se samo osmero. Obično je dobra prolaznost, ljudi se popnu, i naš vodič Emanuel rekao je da su bili normalni uvjeti kakvi su inače, popeli bi se gotovo svi, ali baš smo imali peh. Za ilustraciju, postoji taj Gilmans Point na 5681 metara do kojeg obično uopće nema snijega, a mi smo se ubili dok smo došli do njega, prtili smo put u snijegu gotovo do koljena. Nešto što je trebalo trajati najviše osam sati, nama je trajalo 11-12 sati, baš je bilo 'veselo', ljudi su samo otpadali, neki zbog kondicije, dosta njih zbog visine. Jeziv je taj osjećaj noćnog hodanja s naglavnim lampama, gdje se osvrćeš i iza ramena vidiš sve manje i manje lampi, a na kraju ih više uopće nema. U takvim je uvjetima, ističe, najvažnija glava.

“Kilimandžaro se zapravo najviše i penje glavom, mentalna je snaga najvažnija. Ključno je neprestano si zadavati male ciljeve, jer glava ti se jako poigrava na toj visini i dolaze trenuci kada više ne vidiš smisao. Prijateljicu i sebe ohrabrivala sam ponavljajući da se moramo popeti; kad nas uhvati kriza, ti guraj mene, ja ću tebe, jer slava je vječna! Da bih ju u jednom trenutku pogledala, a ona onako neispavana povraća i govori j.... te tvoja slava! (smijeh)", govori te nastavlja:

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

“Važno je piti dovoljno vode, znala sam popiti i pet litara dnevno. Neki su uzimali Diamox, lijek koji, između ostalog, olakšava simptome brze promjene nadmorske visine, i od nas osmero koji smo se popeli, sedmero je uzimalo taj lijek, i to na način kako su nam savjetovali vodiči: pola ujutro, pola navečer. Jednostavno, kako bih si povećala šanse za dolazak do vrha, htjela sam svakako izbjeći visinsku bolest, jer to je grozan osjećaj koji ne bih poželjela nikome: nemaš apetit, povraća ti se, glava te boli, jedna opća slabost... I dobro je dok se sve zadrži u tim okvirima, jer bude i onih koji zbog velike slabosti ne mogu nastaviti penjanje. Kako bismo si olakšali, jedan smo dan imali aklimatizacijski uspon, po principu go high, sleep low, to je njihovo pravilo, da ideš visoko, a spavaš što niže možeš, čime se smanjuje vjerojatnost za visinsku bolest. Pa smo išli na Zebra rocks, gdje su stijene u bojama zebrinih šara, što nam je podiglo raspoloženje, kao i pjesma Hakuna Matata iz Kralja lavova koju su nam pjevali naši vodiči. Stvarno da se naježiš, bili su baš slatki, podigne te to. Impresivne su i divovske senecije, biljke koje su razvile jedinstvene karakteristike koje im omogućuju da uspijevaju u drastičnim temperaturnim promjenama", opisuje krajolik i borbu s visinom koja će kulminirati pred kraj uspona.

“Najgori je dan bio kada smo ujutro krenuli s 3700 na 4700 metara, u smještaj došli oko pet poslijepodne, a već u ponoć krenuo je summit day ili završni uspon prema vrhu. Tu nisam oka sklopila, neki su osjećali simptome visinske bolesti te zbog toga nisu krenuli dalje", prisjeća se Ivana.

Gdje je taj pogled?

“Ne može se zamisliti ljepši prizor od onog kada smo piljili u večernje oblake koji su se uzdizali dok je planina stajala u savršenoj spokojnosti", dojmovi su s vrha Kilimandžara ranije spomenutog njemačkog penjača Meyera, no Ivanini su bili ponešto drukčiji.

“Ljudi su me zaustavljali kako bi fotograrali moju kosu jer je sva bila zaleđena! Gledala sam na internetu snimke tog prekrasnog pogleda, no mi baš ništa od toga nismo vidjeli jer smo bili okruženi maglom i oblacima! Još se ne možeš ni raspričati na toj visini, podijeliti dojmove, jer gubiš zrak. Snimila sam jedva nekoliko fotografija jer sam na rukama imala po dvoje rukavica i nisam mogla vaditi mobitel, a, iskreno, nije mi, zbog velike iscrpljenosti, bilo ni do čega (smijeh). S druge strane, bilo mi je drago što sam se uspjela popeti baš u takvim uvjetima i pokazati samoj sebi koliko mogu biti jaka i što znači volja. Nisam mogla vjerovati da je kraj", ističe.

Ako ste pomislili da je nakon ovakvog uspona uslijedio lakši dio posla - silazak, prevarili ste se, kao i mi. Drugo je poluvrijeme također energetski vrlo zahtjevno, ali i opasno. Kažu da pametan i mudar alpinist veliku pažnju mora posvetiti silasku s planine.

“Silazak je trajao sedam sati, ali je i on bio vrlo naporan. Prenoćili smo na 3700 metara i sutradan se spustili do izlaza iz parka. Noge su nam bile mrtve, snijeg koji je napadao preko noći zaledio se, vjetar i inje toliko su nam udarali u lice da su nam se danima poslije gulile kraste s obraza... Netko je u tom očaju došao na ideju da naručimo helikopter (smijeh), što je, naravno, iznimno skupo, ali i neizvedivo, nitko ti neće doći gore, nije to taksi. Samoj se sebi čudim što sam uspjela. Najgore je bilo putem gledati ljude iz grupe, koji su ti dragi, kako se muče. Recimo, kada smo se popeli na vrh, jedan tip nije nosio naočale i dobio je privremeno sljepilo, pa ga je vodič za ruku vodio dolje", opisuje silazak s vrha.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

I povratak u Osijek bio je prava, ali neplanirana pustolovina za Ivanu i društvo. Naime, bio je zakazan u trenutku kada je počeo napad SAD-a i Izraela na Iran, što je imalo reperkusije za cijeli Perzijski zaljev, uključujući Dohu, preko koje su se trebali vratiti u Europu.

Muke na povratku

“Nakon izlaska iz Nacionalnog parka Kilimandžaro zaputili smo se u Arushu, a zatim na dvodnevni safari. I, kao, idemo kući. U 13 sati krećemo iz Arushe u zračnu luku, koja je udaljena oko sat i pol. Tada mi kolegica koja je bila sa mnom u sobi kaže da su joj roditelji javili da je izbio ratni sukob u Iranu. Najprije sam pomislila kakve to veze ima s našim povratkom, nisam u tom trenutku znala da je i u Dohi preko koje smo se trebali vratiti također bilo raketiranja. Nakon dolaska na aerodrom postalo je jasno da je situacija dosta loša, vozač našeg busa i djelatnik aerodroma razgovarali su dugo na svahiliju, a mi se zbunjeni pogledavali. Vidjelo se po njihovim licima da nije dobro, a uskoro smo i doznali da je otkazan let", opisuje iskustvo koje je tih dana snašlo tisuće putnika, te dodaje kako je u tim trenucima najviše mislila na mamu, koja je bila vrlo zabrinuta.

Ipak, cijela je ta priča na kraju dobro prošla, jer su nakon četiri dana put do Europe pronašli preko Etiopije i Turske, a u međuvremenu se društvo dobro zabavilo.

“S aerodroma smo se vratili u hotel u Arushi, koji nam je osigurao Qatar Airways, kojim smo doputovali u Tanzaniju, i bio je to vrlo dobar hotel. Zabavljali smo se u našem kafiću Fifi's, a morali smo se i dobro nasmijati kada su nas roditelji savjetovali da vrijeme prikratimo šetnjom po tom gradu. Vjerujte, Arusha baš i nije za bezbrižnu šetnju, moraš čvrsto držati mobitel i druge osobne stvari. Čovjek iz agencije preko koje smo putovali bio je po cijele dane na telefonu. Bio je 1. ožujka kada su nam rekli da su uspjeli riješiti karte iz Addis Abebe za Istanbul, za 4. ožujka. Nakon toga smo se opustili i uživali, no prvoga mi dana nije bilo ni do čega jer sam sa plašila da bismo mogli zaglaviti dva-tri tjedna u Tanzaniji. Posljednjeg smo se dana baš dobro zabavili, plesali smo i pjevali i nakon toga zaputili kući. Prijateljica iz Osijeka tada me zezala: mi ovdje umiremo od brige, a ti se zezaš, plešeš (smijeh)", završava priču o Kilimandžaru i već planira buduću, jer, kako ističe, planinarenje joj je u krvi.

“Za iduću godinu planiram Južnu Ameriku, Ekvador, Cotopaxi, koji je dva metra viši od Kilimandžara, a za dalje ćemo vidjeti, to ti dolazi jedno po jedno", zaključuje.