S doniranim plućima popela se na impresivnih 5100 metara Aconcague
Pulmolog Feđa Džubur i transplantirana pacijentica Monika Gvardijan o svom pohodu na najviši vrh Južne Amerike
U međunarodnoj ekspediciji na vrh Aconcagua (6962 m), najviši vrh Južne Amerike i južne hemisfere, u kojoj je sudjelovalo 11-ero transplantiranih pacijenata iz više europskih zemalja, na tu su se planinu ove godine popeli Monika Gvardijan, pacijentica s transplantiranim plućima, i Feđa Džubur, pulmolog iz zagrebačke Klinike za plućne bolesti Jordanovac. Dr. Džubur se popeo na sam vrh Aconcague, a Monika je dosegnula impresivnih 5100 metara nadmorske visine, odavši time zahvalnost donorima i njihovim obiteljima, koji su njoj i ostalim sudionicima ekspedicije pružili šansu za novi život.
- Ideja o ovako zahtjevnim ekspedicijama nastala je prije 15 godina, kada je, nakon što su mu u Klinici AKH u Beču transplantirana pluća, austrijski alpinist prvi postavio pitanje svom liječniku može li se ponovo baviti alpinizmom. Na to pitanje nije bilo nikakvog odgovora u literaturi. Do tada su transplantirani istrčavali polumaraton, a tada su njih dvojica počela osvajati vrhunce - Grossglockner, Mont Blanc, Kilimandžaro, Tupkal Atlas... - objasnio je Džubur na predstavljanju ovog iznimnog pothvata u KBC-u Zagreb.
Dvije godine priprema
Aconcagua, dodao je, tehnički nije toliko zahtjevna, ali hipoksija i izrazito suh zrak u Andama bili su izazov. U ekspediciji je sudjelovalo ukupno 40 osoba, odnosno pet ustanova, iz Beča, Kopenhagena, Zuericha, Graza i Zagreba, a jedan je transplantirani pacijent, Helmut Steigersdorfer iz Austrije, uspio osvojiti sami vrh, na gotovo 7000 metara nadmorske visine.
Priprema je trajala čak dvije godine, a posljednjih šest do osam tjedna bili su u hipoksijskom šatoru kod kuće, kako bi se pripremili za uvjete kakvi ih čekaju pri usponu. Imali su, kažu, i dosta sreće, jer je uspješnost svih ekspedicija zbog vremenskih uvjeta samo 30-ak posto.
- Mi smo, na sreću, imali dobre vremenske uvjete, tako da smo uspjeli zapravo doći do vrha, a na dan kad smo se spustili u logor, na 6000 metara, počela je oluja i sljedećih sedam dana nije bilo uspona - veli Džubur, kojem je najstresniji trenutak bio odustanak transplantiranih, jer bez njih ekspedicija ne bi imala smisla. "Kad smo vidjeli Helmuta pri vrhu, bilo nam je psihički lakše", otkriva. Ekipa je imala kompletnu medicinsku opremu, od respiratora, kisika, do lijekova i osiguranog helikopterskog prijevoza do visine od 6000 metara, a prilikom uspona provodili su i znanstvenoistraživački dio - plinsku analizu, laboratorijske nalaze, uzimanje mikrobioma... Iako su transplantirani u nešto lošijoj tjelesnoj formi od prosjeka, s hipoksijom se nose lakše, jer su na nju naviknuli.
- Zapravo su svi bolesnici došli do nekog osobnog rekorda, a njihovi rezultati pokazuju da nema nekakvog limita za transplantirane ljude. Nastavit ćemo s ekspedicijama, sljedeće godine na Grossglockner, a planova ima još. Time želimo podići svijest o transplantaciji, važnosti darovanja organa jer donor je pomogao iznijeti drugog bolesnika na vrh visok gotovo 7000 metara 25 godina nakon transplantacije. To pokazuje snagu današnje medicine i snagu volje pojedinca, koji sve to može podnijeti - ustvrdio je dr. Džubur.
Monika Gvardijan ekspediciji se priključila deset godina nakon što su joj transplantirana pluća, a iznimno je zahvalna svom donoru i liječnicima iz transplantacijskog tima, koji su joj omogućili kvalitetan život nakon duge bolesti i potpune nemoći.
Težak uspon
- Prije deset godina ja nisam mogla normalno hodati, normalno disati, a čak i male stvari bile su mi itekako teške. Danas živim kvalitetnim i aktivnim životom, a na tome sam zahvalna donorima, liječnicima i transplantacijskom programu koji mi je omogućio da danas dosegnem tako velike visine kao što je 5100 metara na Aconcagui - istaknula je Gvardijan te poručila kako je izuzetno važno da sami pacijenti nakon transplantacije budu aktivni, jer time, neovisno o lijekovima, itekako pridonose kvalitetnom životu.
Najemotivnije joj je prilikom uspona, kaže, bilo odustajanje od daljnjeg uspona. "Srce želi dalje, ali su vjetar i kašalj stvarali probleme, trebali su mi antibiotici i bilo je pametnije spustiti se u bazni kamp", ističe. Najtežeg se dijela gotovo i ne sjeća jer je, veli, adrenalin bio poprilično visok, no uspon je bio težak, posebno druga aklimatizacija, na 5000 metara nadmorske visine.
Kad je u Hrvatskoj pokrenut program transplantacije pluća, prije 25 godina, liječnici su bili sretni što im se pacijenti mogu vratiti na radno mjesto, a nisu ni sanjali da će se uspinjati na nekoliko tisuća metara nadmorske visine, ustvrdio je Miroslav Samaržija, predstojnik Klinike za plućne bolesti Jordanovac.
- Danas smo razvojem transplantacijskog programa došli do toga da je petogodišnje preživljenje oko 70 posto, da ti ljudi imaju odličnu kondiciju, žive desetljećima i mogu obavljati sve aktivnosti. Ova ekspedicija bila je i znanstveni pothvat, potvrda ispravnosti cijelog puta transplantacije pluća - zaključio je Samaržija. Posebna je zahvala jučer upućena obiteljima donora, bez kojih transplantacijski program kojim se Hrvatska ističe u EU-u ne bi bio moguć, a mnogi životi bili bi izgubljeni.
