Dan žena, u 80-im godinama poznatiji kao 8. mart, slavio se puno glasnije i vidljivije nego danas, a na taj je dan bilo gotovo nemoguće vidjeti ženu bez cvijeća.

Masovno obilježavanje

Na 8. mart i nekoliko dana prije cvjećari su trljali ruke jer poslovali su bolje nego bilo kojeg drugog dana u godini. No to im nije bilo dovoljno, pa su, kako je tih godina pisao Glas Slavonije, cijene cvijeća dizali u nebo, ali to, iako uz gunđanje, brojne kupce, uglavnom muškog spola, nije spriječilo da ih kupuju.

Najprodavaniji su bili karanfili, no cvjećarnice su bile prepune i drugog cvijeća, od ruža i orhideja do tulipana i frezija, jedino se zbog nepoznatog razloga zumbula 1982. godine nije moglo dobiti u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Za razliku od danas, cvijeće se nije uvozilo, nego je u Osijek stizalo iz svih krajeva tadašnje države.

Ipak, nije samo cvijeće bilo simbol proslave 8. marta. Iz priča naših mama ili baka bio je to nezaboravan dan, a ženama su posebno draga bila putovanja koja su plaćala poduzeća. Žene su dobivale i prigodne darove, a samo za njih organizirane su i zabave, na kojima nije nedostajalo pjesme i plesa, kao i večere u restoranima u kojima je na Dan žena bilo nemoguće pronaći slobodno mjesto.

Naravno, bile su tu i priredbe, izložbe rukotvorina, predstave, uglavnom po tadašnjim mjesnim zajednicama i osnovnim školama. Organizirane su humanitarne akcije i, nezaobilazno, posjećivale majke palih boraca.

Svakako treba napomenuti da se masovnost obilježavanja Dana žena 80-ih godina može pripisati i tome što se u to vrijeme nije slavilo Valentinovo kao ni Majčin dana, ali i tome da je tada u Osijeku bilo puno više radnica nego danas. Naime, u gradu je tada poslovalo čak 25 velikih tvornica i poduzeća.

Uz zabave i veselje svake godine na Dan žena u Domu JNA organizirane su svečane akademije, na kojima se uz ostalo moglo čuti kako je obilježavanje Dana žena prilika da se istakne i potvrdi činjenica da “jugoslavenska žena u ovom društvu ima mjesto uistinu dostojno čovjeka”.

Same žene, u nekoliko anketa koje je tih 80-ih proveo Glas Slavonije, uglavnom su isticale da im je važan znak pažnje, a ne cijena dara. Kao glavne probleme tada su isticale da nije lako biti žena, jer rade i na poslu i kod kuće, a muškarci su uvijek bolje plaćeni i na višim položajima od njih. Poručile su i kako bi bilo bolje da na važnim mjestima ima više žena jer su one ipak osjećajnije i spremnije na opraštanje, kao i da žene imaju samo formalno prava kao i muškarci.

U 80-ima su željele da se društvo više angažira kada je u pitanju smještaj djece u vrtiće i jaslice te bolje organizira društvena prehrana. Ono što su dobile bilo je još malo ravnopravnosti, tako je 1983. uoči Dana žena objavljeno kako od sada sve žene koje to žele mogu služiti vojni rok u trajanju od tri mjeseca.

Koliko su i u drugim stvarima ravnopravne i koliko su sretne što su žene otkrile su neke od radnica novinarima Glasa Slavonije. Uz ostale povjerile su se novinarima da se često dižu u 5 ujutro, a liježu tek nakon ponoći, kako su umorne i zbog djece bi voljele ostati kod kuće, ali to si ne mogu priuštiti jer se od jedne plaće ne može živjeti. Požalile su se i na to kako je u tvornicama gdje rade temperatura viša od 40 Celzijevih stupnjeva, gdje su im ruke i noge stalno u vodi. Kuverte koje dobiju za svoj rad su tanke, a mjesec predug.

I za kraj, kako je u svom tekstu zaključila tadašnja novinarka Glasa Slavonije Verica Sikora, tražimo ravnopravnost, a zaboravljamo da se ona ne dobiva izjednačavanjem staža s muškarcima, jednakim omjerom žena i muškaraca u biračkim spiskovima i svim tim formalnim izjednačavanjem, nego drukčije, dublje i korjenitije. No čini se da ni tada, a ni danas za to društvo nije potpuno spremno.