Luka Pratljačić (28), mag. kineziologije i boksač: Navijači su moja snaga, u Liverpoolu je odjekivalo "U boj, dečki s Juga 2!"
Svi moramo raditi 500 %. I onda nema zapreka. Ne vrijedi se žaliti
Ako vratim fiilm u glavi, vidim novinarskog veterana Dragu Keržea kako nam u redakciji priča o boksačkim mečevima u Radničkom domu 60-ih godina prošlog stoljeća. Među tadašnjim osječkim junacima "plemenite vještine" bila su i petorica braće Kohler, ili Keler, dalji rođaci meni još jednog dragog kolege iz Glasove sportske redakcije.
Kohlerovi su odrasli u Divaltovoj, u istoj ulici gdje je danas, mnogo godina poslije, kuća obitelji Pratljačić, čiji je najmlađi član Luka ostvario i najveće rezultate osječkog boksa uopće, a srednji sin Marko u najmanju ruku stao uz bok slavnim boksačima iz Draginih mladenačkih dana. Najstariji brat Pratljačić - Ivan - završio je elektrotehniku, dugo je godina živio u Njemačkoj, ali se s obitelji vratio u Osijek procijenivši kako mu je kod kuće puno bolje okružje za odgajanje djece.
Prvo nogomet
Pratljačići su se u južne krajeve Osijeka doselili iz Vladislavaca kada su Luki bile tri godine.
- Obožavam i danas otići u Vladislavce, popiti kavu kod bake prije mise, ali odrastanje ovdje na Jugu za mene je bilo predivno i nezaboravno. Donijelo mi je prijateljstva za cijeli život. S nekima od dečki s kojima sam odrastao sada sam i kum - priča nam danas 28-godišnji hrvatski boksački reprezentativac i ponajbolji svjetski amaterski superteškaš dok za južine razgovaramo na terasi kafića u Opatijskoj ulici, na Jugu 2.
Odrastati na osječkom Jugu mnogima je bio razlog da ovladaju i nekom borilačkom vještinom. Je li to i s Lukom slučaj?
- Odrastati na Jugu bilo je predivno, ali i izazovno. Ne toliko zbog nekih tučnjava koliko zbog toga što kao još neformirana osoba možeš lako otići u pogrešnom smjeru. Hvala Bogu da sam se kroz sport naučio disciplini i uspio biti jači od svih tih kušnji.
Prije negoli je počeo baviti se boksom, Luka je trenirao nogomet.
- Svi zajedno iz moje ekipe počeli smo trenirati u Metalcu. Ja sam bio golman. Čak sam završio u Osijeku, ali ne zato što sam bio nešto posebno dobar, nego zato što sam već tada bio viši od drugih. Bratova je starija ekipa tada već počela trenirati boks. S njima su u društvu bila braća Zec, koja su već bila prvaci Hrvatske u mlađim uzrastima. Kad je Marko imao prvi meč, to me jako privuklo, ali mi je stariji brat u početku branio trenirati boks. Ali znate kako je to kod braće, posebice nas mlađih. Što ti više nešto brane, budi ti se veći inat. Prvo sam boks trenirao paralelno s nogometom, ali nakon što sam 2009., u dobi od 12 godina, odradio svoj prvi meč, potpuno sam se opredijelio za boks.
Sjajni nastupi
Prvi Lukin klub bio je Boksački klub Mladost iz Osijeka, no zbog boksa je čak i napustio grad. Bio je član BK Borovo i BK Sesvete, a nakon povratka iz Sesveta neko je vrijeme bio bez kluba, u razmišljanju da potpuno baci rukavice u trnje.
- Moj me tadašnji trener Vladimir Arlović trenirao u Borovu i Sesvetama. U to je vrijeme završio Pravni fakultet i odlučio je zbog toga živjeti u Zagrebu. Ja sam se vratio iz Sesveta u Osijek, upisao se na Kineziološki fakultet, bio sam prva generacija studenata toga fakulteta - priča Luka, koji je stekao diplomu magistra kineziologije.
Ključni trenutak zbog čega je ipak ostao u boksu dogodio se prvih dana 2019. godine.
- Nekoliko mjeseci bio sam bez kluba i onda me nazvao bivši trener Branko Klasić da se nađem na kavi s njim i mojim sadašnjim trenerom Matejom Matkovićem, da se priključim BK Osijek. U ožujku te godine u ruskom Vladikavkazu bilo je Europsko prvenstvo za boksače do 22 godine. Oni nisu bili sigurni da će me stići pripremiti, jer su do Prvenstva ostala dva mjeseca. Moja velika želja bila je nastupiti na tom Prvenstvu kako god završilo, pa sam im odlučio dati priliku - prisjeća se.
I tu je počelo. Da će biti dobro, pokazao je nastup na Strandja kupu u Bugarskoj, gdje je Luka bio jedini hrvatski boksač koji je, u vrlo jakoj konkurenciji, osvojio medalju. U četvrtfinalu je čak svladao Solomona Dacresa iz Velike Britanije, koji je u to vrijeme pobijedio čovjeka koji je pobijedio slavnog Anthonyja Joshuu. Danas je Dacres visokorangirani profesionalni superteškaš. Sjajnim se predstavio i na EP-u U22 u Vladikavkazu, gdje je osvojio broncu, što je već tada bio najveći uspjeh osječkog boksa u povijesti.
Ozljede, no
vratio se još jači
Još je ljepše stranice osječkog boksa ispisao prošle godine u Beogradu te krajem ovoga ljeta u Liverpoolu. No između Vladikavkaza i Liverpoola nije sve išlo glatko u Lukinoj karijeri. Dogodila se korona i nekoliko jako teških ozljeda. Prijelom čeljusti u polufinalu Prvenstva Hrvatske, potom puknuće križnog ligamenta, nekoliko puta puknula mu je šaka. U međuvremenu se i brat Marko vratio u ring, postavši prvak Hrvatske u teškoj kategoriji. Vratio se i Luka, još jači. Odradio je sjajne mečeve na Svjetskim kupovima u Mariboru i Marakešu, postao i sam prvak Hrvatske u elitnoj superteškoj kategoriji, a onda je na Europskom seniorskom prvenstvu u Beogradu osvojio brončanu medalju. U polufinalu ga je porazio njegov dobar prijatelj, Dušan Veletić. Priča o prijateljstvu hrvatskog i srbijanskog superteškaša u to vrijeme punila je medijske stupce.
- Moj je otac bio ranjen u vrijeme Domovinskog rata, ali kod kuće su me uvijek učili da volim svoje i poštujem druge. S Dušanom surađujem već pet-šest godina, dolazio je k meni na sparing u Osijek, ja sam išao u Beograd. I dandanas se čujemo. On je danas u Chicagu, pokušava graditi i profi karijeru, ali paralelno i neke svoje poslove - kaže Luka.
Početkom ove godine dva su se osječka boksača okitila naslovom prvaka Hrvatske, i to u najtežim kategorijama. Luka je obranio titulu u superteškoj kategoriji, a njegov je klupski kolega Zvonimir Rebolj postao prvak u teškoj kategoriji. Tim su naslovima obojica stekla status hrvatskih reprezentativaca koji su branili boje Lijepe Naše na Svjetskom prvenstvu u Liverpoolu. Nevjerojatno zvuči da Osječani predstavljaju Hrvatsku na Svjetskom boksačkom prvenstvu, i to u najjačim kategorijama. Lijepo je bilo čuti, makar i pogrešno, tijekom mečeva Luke i Zvoneta kako komentatori(ce) na Eurosportu kažu "boxer from Osiđek". A u pozadini s tribina M&S Bank Arene u Liverpoolu odjekuje "U boj, dečki s Juga 2!", čuvena ratna pjesma legendarnog Jadranka Lešine - Pante, inače nekadašnjeg košarkaša.
- Navijači su mi vjetar u leđa. Gdjegod boksam, oni me prate. Imam sad već lijepu navijačku bazu. Predvodi ih moj brat Marko, ako nije sa mnom u kutu ringa. Naravno, budu i ostali članovi obitelji. Dolaze mi dečki s Juga 2, ali i iz cijelog Osijeka. Dolaze i iz inozemstva, iz Austrije, Njemačke, dođe mi, na primjer, moja tetka...
Pratljačić i Rebolj ne samo što su nastupili u najjačoj svjetskoj amaterskoj konkurenciji nego su se i vrlo dobro predstavili. Rebolj je zaustavljen u osmini finala, a Pratljačić u četvrtfinalu. Ostao je korak do medalje.
- U prvom sam meču nokautirao dečka iz Samoe, u drugom sam imao za suparnika odličnog Grka, koji je bio drugi U23 u Europi. Što je on tu preživio, svaka mu čast! Tada sam od silnih udaraca upućenih njemu i ozlijedio šaku. Ta je ozljeda bila sigurno jedan od razloga poraza od Kazahstanca Oralbaya - kaže Pratljačić pokazujući na mobitelu sliku natečene šake.
Osječki Gunner
Prije Svjetskog prvenstva okušao se Luka i u profesionalnim vodama. Premijerni je meč, protiv Čeha Emila Zgyuge, okončao u svoju korist u prvoj rundi. Uoči ulaska u profesionalni ring kreiran mu je potpuno brendirani imidž. Nazvan je Gunner. Osječki Gunner ili Gunner s Juga 2?
- Osječki ili s Juga 2, stvarno svejedno. Gunner ili Topnik, jer mečeve često rješavam nokautima. Trebalo je osmisliti nekakav koncept gdje će se čuti za mene i kroz promociju, jer u profesionalnim je mečevima sve bitno, to je veliki business. Dolazim iz male zemlje i malog grada, što mi ne ide u prilog. Da sam iz nekoga grada koji ima stanovika kao Hrvatska, e onda bih bio sigurno zanimljiviji - iskren je.
Zato je dokazao da se u Osijeku može uspjeti, ali uz krvav rad i odricanje.
- Može se, vjerujem, uspjeti u Osijeku ne samo u sportu nego i u ostalim djelatnostima, ali moraš imati luđačku volju i ogromnu energiju. I ti sam i ljudi koji te okružuju, u mom slučaju moji treneri. Svi moramo raditi 500 posto. I onda nema nikakvih velikih zapreka. Ne vrijedi se žaliti.
