Kako to da sam odabrala baš Zanzibar za svoje putovanje? Slučajno! Ništa nisam znala o toj zemlji osim da je u Africi. Ali gdje točno? Kao djeca znali smo se šaliti da idemo u "dupe na vašar" ili u "Zanzibar", znači negdje jako daleko, gdje nas nitko neće naći... U istom smo kontekstu govorili i da idemo i u "Tunguziju", ali mislim da ona ipak ne postoji.

Čarobna jutra

Dvije godine nisam bila na godišnjem i cilj mi je bio otići što dalje od kuće, posla, svega... Trebala mi je egzotika... i tako se dogodio Zanzibar! Bilo mi je jasno da idem u Afriku i da uvjeti ondje nisu kao u Europi, i na to sam se pripremila. Agencija s kojom smo putovale također nam je redovno slala mailove što možemo očekivati na destinaciji, što mi je uvelike pomoglo u planiranju. Prvi korak u Jambiani, mjesto u kojem smo bile smještene, na prvu mi je izazvao nevjericu, a onda, kada mi je to sjelo, dogodila se ljubav na drugi pogled. Mali raj. Jednostavan smještaj, krevet pod baldahinom, samo police, bez ormara, betonska klupa sa spužvom, nema klime, samo stropni ventilator, na prozorima nema stakla, samo mrežica, ali je osjećaj odličan. Jednostavnost življenja.

Taj je smještaj Hilton za ono kako žive u afričkim selima. Spavaju na podu, na običnoj spužvi, kuhaju ispred kuće, na podu, ali sve to rade s osmijehom i zajedno. TV gledaju svi zajedno negdje u centru sela, djeca se zajedno igraju, trče bosa, smiju se i viču. Svi te pozdravljaju. Plaža ispred smještaja plavo je prostranstvo s bijelim pijeskom. Jutra su čarobna. Ustanem ujutro i odem na plažu pa gledam kako u daljini afričke žene skupljaju alge, djeca školjke, uživam u bojama, mirisima i osjećaju.

Plima i oseka su čudo, izmjenjuju se zavisno od položaja Mjeseca. Kada je plima, ocean nam zamalo ulazi u smještaj, a kada je oseka, doslovno kilometrima hodamo kako bismo došli do vode u kojoj je moguće okupati se. Naša vodičica odmah nam je na aerodromu rekla da su Zanzibarci opušteni, da nisu baš najmarljiviji i da im je sve pole pole (polako, nap. a.) - i tako je doista. Na to se ili navikneš ili poludiš. Ja sam se odlučila za prvu mogućnost i bilo mi je super. Oni su takvi, i to je to. Hakuna Matata. Na toj je turističkoj destinaciji najviše Srba, Crnogoraca, Hrvata, nešto Talijana... Nema baš puno gostiju iz zapadnoeuropskih zemalja jer oni se ne mogu naviknuti na takav način odmora, bez pretjeranog luksuza. Najsmješnije mi je bilo kad sam čula na našem jeziku: "Ajmo, ljudi, požuri - polako!"

Mene je izulo iz cipela i zauvijek kupilo to što pozdravljaju svakoga koga sretnu. Svi ti viču: "Heloo, how are you? Goody, goody... Hakuna Matata!" Kažu kako mi zapadnjaci imamo satove, ali nemamo vremena, a oni nemaju satove, a imaju vremena. Nakon jako puno vremena osjetila sam i živjela pravu sebe, ono što ja zapravo jesam!

Ceste su im zakon (smijeh). Kilometrima nismo vidjeli ni jedan prometni znak. Vozi se lijevom stranom i redovito se na cesti s dva prometna traka nalaze tri vozila, biciklist i motor jedan pokraj drugog. Na pojedinim su dijelovima ceste imali jako puno prometnih, pa su nazidali punu crtu, u doslovnom smislu te riječi. Puna je crta zid po sredini. Imaju puno "ležećih policajaca", ceste su "sama jama", kažu naši vodiči -"afrička masaža". Inače, Zanzibarci pred svake izbore dobiju pokoju cestu (zvuči vam poznato?), no nije neobično da ona prođe i kroz nekoliko kuća?

Predivne plaže

Vrijeme nam je bilo idealno, temperature od 26 do 28 stupnjeva, s malo vjetra, ali O.K. Svi su izleti bili čarobni. Prvi je bio Tura začina, kada smo posjetili Hakuna Matata spice farm. Jedinstveni je doživljaj pogledati kako raste kurkuma, kava, papar, muškantni oraščić, vanilija (jeste li znali da je vanilija parazit?) Kušali smo svježi kokosov orah (meni osobno grozan), svježi ananas, voće za koje nikada nisam čula npr. jack fruit, castanja. Imaju biljku koja izgleda kao čičak, ali kada se rastvori, iznutra je narančasta i kremasta, a lokalci ju koriste za šminkanje usta i obraza. Što se tiče banana, one velike koriste za kuhanje i pohanje, a svježe se jedu samo male banane, koje mogu biti klasično žute ili crvene. Crvene su banane izrazito slatke i punog okusa, prepune kalcija.

Uslijedio je izlet na plažu Kendwa. Velika je to pješčana plaža iznad koje se nalaze resorti. Najmanje me se dojmila, bila mi je prenapučena, iako jako lijepa. Gdje god pogledaš, Masai ratnici prodaju svoje proizvode, obično nakit. Cjenkanje s njima, a i s ostalim trgovcima na Zanzibaru je obvezno. Cijene ispisujemo na pijesku, brišemo i ispisujemo nove. Oni se žale da ih "gulimo do kože", ali to govore s osmijehom. Primjerice, za bočicu vode tražio je 10.000 tanzanijskih šilinga (oko 3,5 eura), a na kraju sam ju platila 2000 šilinga, što je realna cijena, ali mi je cjenkanje oduzelo dobrih deset minuta. No to je tako šarmantno jer nisu napadni, ne ljute se, ne vuku te za rukav i obično prodaja završava s osmijehom i najljepšim željama.

Sutradan smo krenuli u obilazak našeg sela Jambiani. Jako mi se svidjelo što nismo bili smješteni u resortu, nego u samom selu. Kćerka i ja bile smo u malom butique hotelu Raha Lodge (moje preporuke), koji nas je osvojio na prvu i izgledom, i atmosferom, i osobljem. Znam da će vam čudno zvučati, ali na putu u hotel morali smo proći kroz groblje. No groblja su posvud, jer u Africi svoje pokojne pokapaju i u dvorištima. Nakon obilaska sela i druženja s lokalnom dječicom, krenuli smo u jednu školu. Posjet je bio humanitarnog karaktera. Kćerka i ja ponijele smo mali kofer pun bilježnica, olovaka, bombona, igračaka i obuće. Bojala sam se jako tog posjeta jer sam bila svjesna bijede u kojoj žive i na prvu kada su nas dočekali s pjesmom u prljavoj, prenapučenoj učionici, doista su mi krenule suze, ali onda sam vidjela koliko su ta djeca uistinu djeca i koliko su sretna. Igraju se granama, kamenčićima, bosa su, vijaju se, grle, ljube... Nešto što dugo vremena nisam vidjela. Podovi u školi su zemljani, sve je prašno, kuhinja je na podu ispred škole, ali to je ondje uobičajeno, Vozeći se tako s jednog na drugi kraj Zanzibara, primijetila sam da imaju jako puno škola. Neke su samo za dečke, neke samo za djevojčice, a neke i mješovite. Svi školarci nose jednake uniforme, koje su nevjerojatno čiste i izglačane. Školovanje je kod njih na tri jezika: engleskom, francuskom i svahiliju.

Nakon obilaska škole krenuli smo na plažu Dongwe, ili zanzibarske Maldive. Krasi ju restoran podignut iznad mora s divnom drvenom šetnicom. Iznad plaže su također resorti i plaže su većinom privatne. Lokalno stanovništvo koje ondje prodaje svoje proizvode ili usluge poštuje nevidljivu crtu i ne prelazi ju, ne ometajući turiste iza te crte. Plaža se čini praznom i bez turista, ali oni se nalaze u krugu svojih resorta, na bazenima i slično i samo povremeno odlaze okupati se u oceanu. Ondje mi je jedna lokalka ocrtala ruku kanom, a mojoj kćerki splela pletenice - sve to, naravno uz cjenkanje, za 20.000 šilinga, ili cca 7 eura. Fotografije s plaže Dongwe su nevjerojatne!

Sljedeća nam je postaja bila plaža Pingwe, dom legendarnog restorana The Rock. Restoran izgrađen na stijeni usred oceana, ali s obzirom na plime i oseke, može vam se dogoditi da u njega odete pješice, a morate se vratiti čamcem. Ondje sam prvi put uživo vidjela mangrove, jedino drvo koje podnosi i slatku i slanu vodu. U restoranu sam pojela najskuplji i najgori obrok na Zanzibaru. Naručila sam kozice i dobila tri komadića. Naučila sam da se na Zanzibaru ne treba hraniti u razvikanim restoranima, jer smo najbolje jeli u našem smještaju i u lokalnim restorančićima koji nude autohtona jela u golemim količinama i po uistinu pristupačnim cijenama. Primjerice, u Jambianiju smo u lokalnom restoranu večeru od šest sljedova lokalnih specijaliteta platili 20.000 šilinga, ili 7 eura.

Plaža Kae, s nevjerojatnim zalaskom sunca, bila je naša iduća destinacija. Bar na plaži drži Rumunjka i većinom se sluša reegae glazba. Odličan spoj. Čudan je ondje osjećaj - isprepleće se doza mističnosti, ludosti, umjetnosti, zabave, opuštenosti.... i slobode. Oduševio me je lik koji je plesao na štulama, nisam mogla skinuti pogled s njega. Toliko ritma, ljepote pokreta, prava umjetnost. Posebni su. I onda za kraj na jugu Afrike, Dino Dvornik i njegova Afrika. Naplesala sam se kako dugo već nisam.

Freddie Mercury? Tko?

Sljedeći smo dan posjetili Stone Town. Stari dio Zanzibar Cityja. Njihovu tržnicu ribe i začina. Mene je najviše zanimala rodna kuća Freddieja Mercuryja, frontmena grupe Queen. Iako još postoji, u njoj je hotel. Pokraj nje je muzej posvećen slavnom pjevaču, ali u njemu nema ništa zanimljivo, samo gomila slika. Za Freddieja na Zanzibaru malo tko zna. Ako i znaju, ne znaju što je pjevao ili što je radio. To me je jako iznenadilo, ali onda su nam objasnili, da nije izvodio glazbu koju oni slušaju. Kada ih pitate za Boba Marleyja ili Shakiru, svi znaju tko su oni.

Stone Town je povijesno jezgro Zanzibara, ulice su uske i isprepletene, iza svakog ugla čekaju te neka drvena vrata s rezbarijama, kolonijalne zgrade koje se ljušte, širi se miris cimeta. Stone Town je UNESCO-ov spomenik kulture i čaroban grad, koji je dobio naziv po građevinama izrađenim od koraljnog kamena. Iz agencije su nam rekli da ako ih imamo, ponesemo stare mobitele, koji nam više ne služe i trampimo ih za neku dobru sliku. Tako je i bilo. Zamijenile smo četiri stara mobitela (ciglice, čak ni smartphone) za dvije velike slike Masai muškarca i žene uz nadoplatu od 40.000 šilinga, tj. oko 14 eura, ali uz jako naporno cjenkanje.

Potom smo se uputili na Prison Island - otok kornjača. Na početku su otok koristili Arapi kao zatvor, poslije je postao svojevrsna karantena za ljude oboljele od različitih bolesti, a najviše od žute groznice. Danas je to utočište jedne od najvećih kornjača na svijetu - Aldebra kornjače. Kada im je prijetilo istrebljenje, smještene su na ovaj otok i ondje se razmnožavaju. Najstarija ima 194 godine.

Na otoku se nalazi i Muzej tanzanita. Rijedak je to dragi kamen koji se može naći samo na jednom mjestu, i to u Tanzaniji, u podnožju planine Kilimandžaro. Najčešće je plave boje, ali može biti i ljubičast ili ljubičastoplav. Ako niste znali, Zanzibar je dio države Tanzanije, i to onaj otočni. Tanzanija je nastala ujedinjenjem Tanganjike i Zanzibara, te je kombinacijom ta dva ime nastala Tanzanija.

Zvijezde, kornjače, majmuni

Posljednja je tura organiziranih izleta bila opet morska. Otišli smo tradicionalnom brodicom do još jedne plave lagune usred oceana, gdje je voda jako plitka. Pješčani sprud u kojem, kada se dobro zagledaš, vidiš rupice u kojima se skrivaju, i od nas bježe, mali rakovi. Divno mjesto za fotografiranje. Fotografije su nestvarne! Nakon kratke vožnje brodicom došli smo na mjesto gdje ima brdo morskih zvijezda, ali svih mogućih boja. Crvene, narančaste, crne, plave, sive, crne sa žutim i još puno, puno raznih kombinacija. I tako se šetaš kroz ocean, koji ti je do koljena ili nešto dublji i vadiš zvijezde, koje nakon 10-ak sekundi vraćaš u more, na pravu stranu, da ne bi uginule.

Nakon povratka na kopno vozili smo se do Salam Cave. To je nestvarno mjesto, prava pećina s čijih stijena vise šišmiši, ispunjena morskom vodom i prepuna kornjača. Na ulazu se dobije posudica s algama i kupajući se s kornjačama, hranimo ih. Te kornjače ondje rastu i kada dođu do željene veličine, puštaju ih u prirodu. Moram priznati, premda nevoljko, malo sam se bojala. Bilo je puno kornjača, sve krenu prema tebi, znaju ponekad i gricnuti, tako da na 90 slika, od njih stotinjak koje smo okinule u pećini, imam izbezumljeni izraz lica.

Nakon nezaboravnog druškanja s kornjačama, krenuli smo na plažu Mtende, i to kroz plantaže banana. Iako Afrikanci i nasad od deset banana nazivaju plantažom, ove su doista bile velike i lijepe. Banana je jednogodišnja biljka i kada rodi, trebaju ju odrezati te iz nje niče nova. Mtende je skrivena plaža, kao u nekom kanjonu s prekrasnim morem. No stigli smo dosta kasno i bila je plima, tako da se nismo uspjeli okupati. Pretposljednji dan, željni još avantura i novih znanja, sami smo si organizirali posjet Nacionalnom parku Jozana, jedinom na Zanzibaru, ali ih u Tanzaniji ima još puno, uključujući Kilimandžaro, najviši vrh Afrike. U Jozaniju smo prolazili kroz golemu šumu mahagonija, ali ono što je nas najviše zanimalo bili su majmuni, koji su nam poželjeli dobrodošlicu mokreći s drveta po nama. To je posebna vrsta majmuna crvene dlake na leđima, s četiri prsta (nemaju palac). Alergični su na ugljikohidrate i ne smije ih se hraniti. U parku s vremena na vrijeme zapale dio šume kako bi bilo što više ugljena, koje onda majmuni jedu i tako si čiste probavu. Zanimljivo mi je bilo to što hodamo kroz nacionalni park i, eto, odjednom, nečije polje... netko sadi kupus, netko salatu i sl. Na kraju posjeta prošli smo drvenom šetnicom kroz šumu mangrova.

Upoznala sam divne ljude, neke iz grupe, neke od vodiča i posebno ljude koji su radili u našem smještaju. Super smo se slagali s njima i kliknuli smo na prvu. Moja je kćerka imala rođendan, nas smo dvije večerale, a njih je šestero došlo s kolačićem pjevati kćerki. Kada smo se spremali za odlazak, pokucali su nam i došli se oprostiti od nas. Srce mi je bilo kao kuća i nedostaje mi već sada njihova toplina.

Sada kada je ovo divno putovanje iza mene, imam osjećaj da sam otišla na Zanzibar ispražnjenog srca, a vratila se punog. Samo želim da mi taj osjećaj potraje što duže i da nikada ne zaboravim što sam ondje vidjela i što sam naučila. Svatko tko ode u Afriku, a ne vrati se promijenjen, promašio je putovanje. Imamo sve, a nemamo ništa, oni posjeduju puno manje, a imaju puuuuno više, u sebi, u srcu, u životu i pogledu na njega. Voljela bih se vratiti na mjesto gdje mogu s lakoćom biti ono što jesam!