Neke destinacije teško stanu u riječi. Kenija je za mene upravo to – potpuno nerealna... ne, nadrealna! Možeš pogledati stotine dokumentaraca, prelistati putopisne knjige, pročitati tuđe priče, ali ništa te ne pripremi na trenutak kad sjediš u otvorenom vozilu i slušaš lava kako riče, a od tebe je udaljen samo nekoliko metara. To nije putovanje, to je iskustvo koje ti se ureže u kožu i srce.

Animal Planet uživo

Nešto se posebno dogodilo na samom početku putovanja, a to je bio walking safari na jezeru Naivasha, gdje smo – do tada nešto nezamislivo – slobodno hodali među zebrama, žirafama i impalama, dok su nam lokalni vodiči pričali o životinjama i njihovim navikama. A već idućeg dana hranili smo žirafe iz ruke. Animal Planet uživo!

Safari nije samo "vožnja i gledanje životinja". To je drama života koja se odvija pred tvojim očima: borba nosoroga, svađa majmuna, parenje lavova, gepard koji prolazi tik uz vozilo u potrazi za ručkom, nilski konji koji svojim glasnim upozorenjima štite ženke i mladunčad od uljeza poput nas. Još i sad zatvorim oči i vidim obitelj slonova kako dostojanstveno i mirno oplakuje jednog od svojih. Bar mislim da je tako bilo. Mirno su stajali jedan uz drugoga, kao da drže stražu. Jedan je ležao, i pomislila sam - vjerojatno je to njegov kraj. Taj me prizor shrvao, iako, naravno, znam, sve je to circle of life, ali ipak...

A onda – spektakl koji Keniju čini jedinstvenom: velika migracija. Milijuni gnuova prelaze ravnice u potrazi za ispašom i vodom. To je najveća kopnena migracija na Zemlji i privilegij je tomu svjedočiti. Čovjek se osjeća malen, ali i počašćen što mu je dopušteno promatrati taj prizor. Fotografije izgledaju impresivno, ali ni jedna ne može prenijeti osjećaj divljenja koji se u tebi javi.

U tom trenutku shvatiš da ondje vrijede neki drugi zakoni, puno stariji i jači od našeg.

Velika petorka i kralj životinja

Od "velike petorke" uspjeli smo vidjeti četiri vrste – lavove, slonove, nosoroge i bizone. Jedino nam se leopard sakrio. Big five je pojam koji je izvorno nastao među lovcima na krupnu divljač i označavao je pet najopasnijih i najtežih životinja za lov pješice. Danas se koristi u turizmu kao naziv za najatraktivnije životinje za promatranje na safariju. Kažu da je prava sreća i to što smo vidjeli četiri od pet jer, samo za usporedbu, Masai Mara, nacionalni park, proteže se na 1500 četvornih kilometara!

Na safari se kreće ranom zorom, dok sunce tek polako izlazi – tada su životinje najaktivnije. Upravo smo u zoru drugog dana safarija naišli na nestvaran prizor – lava na vrhu stijene. Iz National Geographica odmah sam se prebacila u Kralja lavova. Taj prizor nikada neću zaboraviti – vjerojatno najjača emocija na ovom putovanju bila je baš u tom trenutku. Za kraj nas je počastio rikom, a onda zaspao na vrhu stijene. Ma kažem vam, potpuno nestvarno!

Privatni album

Osim lavova, posebno su me se dojmili nilski konji. Iako sam i prije znala da su opasni, nisam znala da su toliko opasni. Afrički nilski konji usmrte više ljudi od bilo koje druge velike životinje na svijetu – čak 500 godišnje. Mužjaci najčešće ubijaju braneći svoj teritorij uz rijeke i jezera, a ženke postaju agresivne štiteći mladunčad. Možda izgledaju tromo i sporo, ali na kopnu trče brže od čovjeka, brzinom i do 40 km/h, a zagriz im je toliko jak da mogu prepoloviti krokodila. Gotovo da nemaju prirodnih neprijatelja – rendžeri su nam rekli da se ni jedna životinja ne usudi dirati im čak ni mlade jer zna da slijedi osveta. Danju su gotovo cijelo vrijeme u vodi, a obično im se vide samo uši, oči i nozdrve. Povremeno iziđu na 10–15 minuta da se ugriju – i pogodite što - mi smo naišli baš u tom trenutku i svjedočili tom rijetkom prizoru: njih desetak vani na obali pozira samo za nas.

Ima li straha?

Nakon ovog putovanja svi su me pitali za safari i jesam li se bojala u trenutcima kada su nam životinje bile tako blizu. Mi jesmo u vozilima, ali realno - nismo time i zaštićeni jer vozila imaju podignute krovove, pa to jednom lavu ili gepardu nije baš velika prepreka. Međutim, moj je odgovor jedno čvrsto – ne! Ni u jednom trenutku. Zapravo, životinje nas nisu uopće doživljavale. Na fotografijama se možda čini kao da idu prema nama, ali zapravo one idu svojim putem – mi se dovezemo vozilima i stanemo im na put da bismo ih bolje vidjeli.

Životinje su od malih nogu navikle na safari-vozila i ne reagiraju na njih jer im nisu prijetnja. Ne mirišemo im na hranu – mi smo za njih lim i benzin. Hrane imaju u izobilju, a mi smo u vozilima tihi i mirni i ne uznemiravamo ih, pa nemaju razloga krenuti prema nama. Naravno, možda najvažnije – vozači, koji su ujedno i vodiči, iskusni su i obučeni te pomno paze na distancu kako bi se životinje osjećale sigurno, bez prijetnje.

Masai – srce Kenije

Ako Kenija ima srce, onda ga čine ljudi. U selu Masai dočekali su nas u dojmljivim crvenim ogrtačima, s nakitom koji svjetluca na suncu i plesom koji uključuje skokove toliko visoke da pomisliš kako prkose gravitaciji. To nije bila turistička predstava – to je njihov život. Vidjeli smo dječake na pragu preobrazbe u ratnike, stoku koja im život znači i djecu željnu svega. Ponijeli smo iz Hrvatske ono što stane u kofere i ono što najviše vole – igračke i slatkiše. Njihova je radost bila iskrena, a način na koji su čekali u redu, strpljivo i bez gurkanja, dirnuo me više nego što sam očekivala.

Privatni album

U razgovoru s Masai vodičem saznali smo da njihova djeca često pješače kilometrima do škole i natrag, da im stoka znači bogatstvo i status, te da se plesovima i skokovima dokazuju pred zajednicom. Gledala sam ih i pitala se kako bi izgledao naš svijet kad bismo ga mjerili ne onim što posjedujemo, nego onim što jesmo.

Najiskreniji susret

Najiskreniji se susret ipak dogodio u vlaku koji vozi od Mombase do Nairobija, kroz Nacionalni park Tsavo. Dok smo promatrali pejzaže koje su tu i tamo obogatile zebra ili žirafa, vlakom se orio dječji smijeh – povratak s ekskurzije. U početku sramežljiva, djeca su ubrzo sjedila u našem krilu, plela nam pletenice i tražila selfije. Koliko su ona nama bili zanimljiva, toliko smo i mi njoj bili egzotika. Jedna mi je djevojčica stidljivo dodirnula kosu, a onda se nasmijala i pobjegla. To je bogatstvo putovanja koje ne možeš kupiti – to je dar.

Gradovi – između gužve i osmijeha

Gradovi me, priznajem, nisu osvojili. Nairobi i Mombasa imaju svoju priču, svoju gužvu i buku, ali uvijek sam nekako više bila od doživljaja, a ne od zgrada. Ipak, u gradovima me fasciniraju ljudi – njihova spontanost i činjenica da te i u užurbanom danu pozdrave, pitaju kako si i nasmiješe se.

Prošli smo i kraj Kibere, najvećeg slama u Africi. Slam je gusto naseljeno urbano područje u kojem ljudi žive u jako lošim uvjetima, često bez osnovne infrastrukture i usluga. Prema UN-HABITAT-u, naselje se smatra slamom ako većina stanovnika nema ispunjen bar jedan od osnovnih kriterija: sigurno vlasništvo, trajna građevinska struktura, dovoljno prostora, pitka voda i sanitarni uvjeti. Službeni popis bilježi oko 170.000 stanovnika Kibere, no neslužbene procjene govore o čak pola milijuna do milijun ljudi. A govorimo o površini od približno samo dva četvorna kilometra. Većina stanovnika nema pravni status vlasništva – zemljište je državno, a samo je mali postotak baraka u privatnom posjedu. Unatoč tome, unutar zajednice vlada svojevrsni red i neformalna pravila. Kibera je more limenih krovova i uskih prolaza, ali i mjesto gdje se život odvija punom snagom. Taj kontrast između safarija, luksuznih resorta i brutalne stvarnosti ostavio je dubok dojam i podsjetio me na to koliko je život nejednak, a ljudski duh snažan.

Privatni album

Okusi Kenije

Kenija se osjeti i na tanjuru. Spoj afričkih namirnica i indijskih začina donosi jela poput ugalija (kukuruzne kaše), samosa (punjenog peciva) i nyama choma (mesa pečenog na žaru). Ulične su tržnice "namirisane" kardamomom, cimetom i korijandrom, a zrakom se širi miris pečenih banana i svježeg manga. Jeli smo i meso krokodila – okusom podsjeća na piletinu, ali strukturom lagano vuče na ribu. Iskreno, ukusno, ali nije hrana ono čega ću se najviše sjećati. Više sam tip koji može deset dana živjeti na sendvičima iz "Seven Eleven" – samo da se putuje, vidi i doživi.

Ipak, jedno je gastronomsko iskustvo bilo posebno: večera u restoranu Ali Barbour's Cave, smještenom u špilji staroj između 120 i 180 tisuća godina. Zamislite jelo ispod otvorenog neba, u prostoru koji odiše tisućljećima.

Suveniri – galerija uspomena

Kad suvenirima dođe kraj, a kod mene je došao jer su police i ormarići odavno puni beskorisnih "sitnica" koje samo skupljaju prašinu, pronašla sam novo pravilo – s putovanja donosim slike. Na zidovima još ima mjesta i to je moja osobna galerija uspomena. Iz Kenije sam ponijela lava. Velikog lava na platnu. I, naravno, nezaobilazne magnetiće za obitelj i prijatelje, a i jedan bookmark za Đelu od GISKO.

Privatni album

Što ostaje nakon povratka?

Kenija nije destinacija koja te ostavi ravnodušnim. Ona te prodrma, natjera da se diviš, da se smiješ, da se zapitaš koliko nam zapravo treba da budemo sretni. Mene su osvojili ljudi – njihova toplina i osmijeh – i priroda, u svojoj punoj snazi i ljepoti. Kad se vratim mislima onamo, još čujem pjesmu Masaija, riku lava u savani i smijeh djece u vlaku.

Kenija je jedno od onih putovanja za koje znaš da se s njega ne vraćaš isti. Putovanja se inače pamte po datumima, udaljenostima i kilometrima. Ovo ću pamtiti po osjećajima – po poniznosti pred prirodom, po osmijesima nepoznate djece i po osjećaju slobode koji ne blijedi ni dugo nakon povratka kući.