Prvih je petnaest godina stanovala nadomak Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku. Je li to determiniralo njezin izbor profesije ili joj je teatar bio zapisan u zvijezdama, tko će znati, ali kada se sa svjedodžbom III. gimnazije trebalo odlučiti za studij, Petra Šarac nije dvojila ni trena – odabrala je studij glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu (tada Umjetničkoj akademiji, nap. a.) Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i nakon pet godina, u svojoj sjajnoj klasi, postala akademska glumica i lutkarica.

Bolna točka

Na Sve svete ove godine zaokružit će desetljeće otkako je u radnu knjižicu upisala svoj prvi stalni profesionalni angažman, onaj u Gradskom kazalištu lutaka u Rijeci, gdje od tada i živi. "Osječanka sam zauvijek, Osijek je moj grad, premda je svaki put drukčiji kad se vratim. Drago mi je vidjeti da ne stagnira, dapače! Živim u koferu jer volim doći kući kad god mogu. Kad idem u Osijek, kažem: - Idem doma. Kad se vraćam, govorim: - Idem u Rijeku. Nisam nezahvalna, Rijeka mi je puno toga pružila, ondje imam lijep život, dobre prijatelje i kolege, koji su mi s vremenom postali obitelj. Ondje sam izgradila neku novu sebe, bolje reći, nadogradila osječku verziju sebe", iskrena je.

PETAR FABIJAN

“Petra 2.0", kažem joj u šali. Dobro poznajem i Petru 1.0, zato znam da je već kao vrtićarka pokazivala glumački dar - prepričavala mi je njezina mama Mirna kako je Petra u vrtiću znala pred tetama i djecom izvesti duhovite obiteljske jednočinke, prizore iz života čiji su akteri u njezinoj intrerpretaciji bili urnebesno smiješni. Ipak, ne bi bilo čudno da je završila u profesionalnom sportu – tata Saša i danas je u košarci, brat Aljoša bio je profesionalni košarkaš prije nego što je stekao diplomu na Ekonomiji, a ona sama, visoka, okretna i neustrašiva, bila je perspektivna odbojkašica. No daske koje život znače bile su joj privlačnije od parketa sportskih dvorana.

Čezne za osječkim pozornicama, što nekako uspijeva potisnuti sve dok se na gostovanjima ne popne na njih. Bilo je tako i nedavno, na SLUK-u, kada se riječko Gradsko kazalište lutaka predstavilo hvaljenom predstavom Bomboniera Veriete. U publici je, uz Petrine roditelje, baku Lelu i nećakinju Bugu, sjedila i njezina učiteljica iz OŠ Jagode Truhelke.

“Ne znam hoću li to dovoljno dobro opisati, ali kad igram u Osijeku, kao da dajem još nešto što inače ne izlazi iz mene. Kazališna sam udarnica i nikad ne štedim emocije, gdje god da radim, ali u rodnom gradu kao da neka nevidljiva sila sve ono što znam i mogu umnoži. Zato mi je žao što nisam nikada u deset godina dobila priliku ostvariti se u rodnom gradu i pred osječkom publikom, ne kao gošća, nego kao domaća glumica i lutkarica. Priznajem, to mi je bolna točka, ali, Bože moj, sve se u životu događa s razlogom. Kad sam došla u Rijeku, s dvadest i kojom, morala sam izići iz zone komfora, što mi je pomoglo da brže sazrijem i kao glumica. Rijeku i moje Gradsko kazalište lutaka stoga ne želim ni u kojem smislu omalovažavati ili uzimati zdravo za gotovo, ondje sam dobila priliku kad mi ju nisu pružili kod kuće. S obzirom na to koliko volim svoje riječke kolege, bila bih najsretnija kada bih cijelu kazališnu zgradu sa svim ljudima u njoj mogla podići na ramena i prenijeti ih u Osijek", emotivna je Petra.

JOANA PACIOREK

Emocije je, iz tog svog famoznog kofera glumice lutalice, prosula početkom lipnja i pred prepunim gledalištem donjogradskog teatra. Kako i ne bi kada je redatelj od njih tražio da za predstavu napišu neka svoja sjećanja, odnosno slike iz ranog djetinjstva. "Moj je flešbek tata u uniformi Hrvatske vojske i mama u strahu za sve nas. Ja sam, naime, rođena u kasno proljeće 1991. I sad ja, koja sam živjela prekoputa Dječjeg kazališta, na njegovoj pozornici 30 godina poslije pričam publici svoju životnu priču, praktično na mjestu njezina događanja. Kakav je to potres emocija bio! I to s obje strane rampe. Univerzalna je ta moja priča o ratu kao zlu koje razdvaja obitelji, koja nije razumljiva samo u Osijeku nego i svagdje gdje ju igramo. Uvjerila sam se u to i nedavno u Kragujevcu, gdje su ljudi moje sjećanje na mamine kolače kao utjehu i bijeg od rata razumjeli na onoj ljudskoj razini, kao poruku mira u svijetu u kojem i u ovom trenutku, nažalost, negdje padaju bombe", govori o efektu koje dobro kazalište ima na svoju publiku.

Glumac uvijek iznova gradi svoje svjetove na pozornici, gdje god se ona nalazila, pa na taj način, kaže Petra, pripada cijelom svemiru. "Igrala sam u Teheranu, Ankari, Bruxellesu..., svaka je tamošnja pozornica bila naše mjesto na koje smo donijeli priču koju smo željeli ispričati. Naš je poziv i lutalački, za glumca nije dobro da glumi uvijek pred istom publikom", dodaje.

Razvoj publike

Njezina se generacija, otkriva, raspršila po cijeloj Hrvatskoj, zato svi vole susrete poput SLUK-a, jer su oni prigoda da se vide, ali i pogledaju što tko radi. "Osječki je SLUK divan jer počiva na ideji susreta lutkara koji se svih pet dana druže i gledaju sve predstave, pa na kraju nagrade nisu cilj, nego samo lijep začin svoj toj kolegijalnosti i razmjeni ideja i osjećaja kojoj svjedočimo. Zato mi je žao, unatoč tome što se danas više rade koprodukcije, što još više ne surađujemo, što nema razmjena... Potrebno ti je da širiš vidike kako ne bi usahnuo, bilo bi lijepo sudjelovati u nečem novom, drukčijem, prodisati na drugom mjestu... Jer kad se vratiš u matično kazalište, više ćeš cijeniti svoje, a istodobno ćeš znati gdje možeš nešto unaprijediti jer si negdje drugdje naučio nešto novo. To nije izdaja, nego cjeloživotno učenje", smatra Petra.

PETAR FABIJAN

Međutim, budući da u kulturi nikada nema dovoljno novca, glumci si najčešće osiguravaju egzistenciju stalnim angažmanom u nekom komunalnom kazalištu. S druge strane, to zna biti i ograničavajuće. "Imam sreću što ravnateljica Gradskog kazališta lutaka Rijeka, Magdalena Lupi Alvir, uistinu razumije kazalište, razumije lutkarstvo, jako je dobar umjetnički ravnatelj, koji dovodi sjajne redatelje i druge suradnike. Neke predstave budu jako uspješne, neke manje, ali ti u radu na svakoj predstavi narasteš. Osobno svaku vrstu stagnacije doživljavam kao nazadovanje, kao da idem u rikverc", promišlja Petra.

S tim su ciljem – stalnog napredovanja i istraživanja još neistraženih područja – Petra i njezini kolege osnovali udrugu, kako bi svoju glad nahranili i vanjskim projektima. "Srećom, naša nam je ravnateljica to omogućila, znala je da je takav rad izvan kazališta dobar i za njega samog. U udruzi smo počeli raditi neke svoje izbore, a istodobno su se neke nove stvari počele događati i u kazalištu, primjerice, Bomboniera Variete", otkriva.

Voljela bi, iskrena je, da se u Hrvatskoj više radi na razvoju publike. "Kazališta moraju nuditi publici kvalitetne predstave i naći način da odgoje svoju publiku, pri čemu, u slučaju kazališta za djecu i mlade, mislim i na odrasle (dakle, roditelje i nastavnike) i na djecu. Pritom treba biti uporan, jer uvijek pred nas dolazi nova publika. Zato sam protiv toga da se rade samo poznati naslovi, primjerice, lektirni, iako se takve predstave najbolje prodaju, nego smatram da moramo dovesti i avangardnije redatelje, dramaturge i ostale, ne plašiti se eksperimenta, novuma... Dobar su primjer za to naše Zamrznute pjesme, redateljice Tamare Kučinović, najnagrađivanija predstava u Hrvatskoj uopće" ili Oh la la, Mateje Bizjak Petit", pojašnjava Petra.

Nikad ne bježim od sebe

Iako se afirmirala kao glumica lutkarica, Petra ne voli kada se gluma dijeli od lutkarstva. "Ako si dobar glumac i ako poznaješ svoj emotivni aparat i vladaš njime, onda je lutkar to isto samo level up, jer to što posjeduješ samo (!) preneseš na lutku. Za mene je to nemoguće odijeliti, jer ne možeš lutki udahnuti život ako ti taj život ne znaš sebi prizvati. Naime, na sceni uglavnom igraš situacije koje si preživio, moraš naći alate kojima ćeš to prizvati iz emotivnog pamćenja pa onda sve to preneseš na taj drveni materijal. Osobno bih samu sebe prije deklarirala kao glumicu zbog toga što se ugodnije osjećam sa svojim tijelom i sa sobom na sceni, a s lutkom nerijetko imam osjećaj da mi je teško doći do kraja, teže mi je dati joj maksimum tog života, osjećam se kao da ne dišem do kraja za tu lutku. S druge strane, kad sam sama sa sobom na sceni, imam osjećaj da mi nema kraja, tada sam ne na 100 posto, nego na 120 posto", iskrena je Petra, priznajući - na opasku da je nanizala nagrade i za svoj lutkarski rad – da je možda ponekad prekritična prema sebi.

PETAR FABIJAN

Smatra da u kazalištu za odrasle ne bi bila drukčija glumica. "Imam dosta dramskih predstava iza sebe u svom kazalištu, a igram i predstavu u kabareu u Zorinu domu u Karlovcu, te na temelju tih iskustava mogu reći da sam na sceni uvijek ja, Petra Šarac, da nikad ne bježim od sebe. Djecu u publici ne podcjenujem, ona su, uostalom, zahtjevnija. Klinci će u trenutku dok nešto radiš na sceni prokomentirati je li to dobro ili loše, a odrasli znaju što je kurtoazija i često su neiskreni. Volim čuti kritiku, ona je za mene sugestivna ako je kompetentna i dobronamjerna, pa ako je i loša, prespavat ću ju, razmisliti, preispitati se..." kaže.

Svoj ansambl uspoređuje sa sportskom momčadi, u kojoj svatko svakom čuva leđa. "Gledamo se međusobno i iskreno se ocjenjujemo. Važno je da se čujemo, da smo asertivni, ne bezobrazni, da si možemo reći što mislimo..., sve što je bitno i u općenitim ljudskim odnosima", ističe.

Kada je o novim iskustvima riječ, Petra se nedavno prvi put okušala na filmu. Riječ je o dugometražnom igranom filmu redateljskog dvojca David Petrović i Artem Duškin, koji je sada u postprodukciji. "Dakle, ulogu u filmu sam prekrižila s bucket liste, a zasad su neostvareni stalni angažmani u dramskim kazalištima. Kažem u množini jer bih voljela raditi i u nezavisnim kazalištima, i u udrugama, i u nacionalnim teatrima. Željela bih vidjeti imam li tu glumačku kondiciju, iako mi u kazalištima za djecu često odradimo i tri 45-minutne predstave u danu. Četiristo izvedbi godišnje, u što ne uračunavam probe! No voljela bih se uvjeriti da mogu i znam držati ulogu dva ili tri sata na sceni, jesam li u stanju vokalno ispuniti prostor, primjerice, HNK, bih li bila zadovoljna kako sam izgradila lik životom prije scene, na sceni i nakon nje... Imam samopouzdanje i vjerujem da bih iznijela svaku ulogu koja bi mi bila povjerena. Sad sam, uostalom, u godinama kada svoje samopouzdanje gradim i na iskustvu, pa i na 15-ak nagrada koje sam dosad dobila. Najvažnije od svega, i dalje mislim da kazalište može funkcionirati samo na prepoznavanju i osjećanju, te da se umjetnost može dogoditi samo ako si otvoren za novo. Tek tada znaš da si sposoban glumac, a ne samo izvođač radova. Junaci se prepoznaju u predstavama koje te izuju iz cipela", zaključuje Petra Šarac.

Kad je već o cipelama riječ, mnoge od njih prodala je Osječanima Petrina baka, prodavačica u trgovini Borovo, koja se, gle čuda, nalazi samo nekoliko kućnih brojeva od Dječjeg kazališta. Maštovitoj djevojčici, od malih nogu očaranoj teatrom, ondje nije nedostajalo rekvizita za bajku o Pepeljugi.