Kao posljednju premijeru u ovoj sezoni, Gradsko kazalište lutaka Rijeka izvelo je predstavu "Slatke riječi" belgijskog autora Carla Noraca u režiji i dramaturgiji slovensko-francuske redateljice Mateje Bizjak Petit. Predstava je inspirirana i rađena prema Noracovim slikovnicama, a on je ujedno i autor dramskog teksta za predstavu. Njegov serijal slikovnica o hrčkici Loli preveden je na više od dvadeset jezika, a govori o univerzalnoj temi važnosti samoizražavanja djece te temi obiteljske ljubavi i ljubavi općenito. Noracove "Slatke riječi" idu u red onih djela književnosti za djecu koja u središte stavljaju životinjske likove. Oni mogu biti prikazani na razne načine, a u ovom primjeru likovi hrčaka, djeci omiljenih životinjica i kućnih ljubimaca, poprimaju ljudske osobine.

GKL Rijeka

Mali kabinet čuda

Kako u knjizi "Dječja književnost" navodi Milan Crnković, antropomorfno prikazivanje životinja susreće se bez prestanka u priči i poeziji i račva se u više smjerova: ili su životinje odjevene kao ljudi, vladaju se kao ljudi i stanuju kao ljudi u pričama za malu djecu, ili ulaze u standardne priče kao sporedna lica manje antropomorfno dana ili se u različitim varijacijama javljaju u fantastičnoj priči.

U predstavi "Slatke riječi" prisutno je pomalo sve od navedenog. Glavni lik ove priče je simpatična i umiljata hrčkica Lola, koja živi s roditeljima i bratom i polazi školu. U oblikovanju kreatorice lutaka Luči Vidanović hrčci nisu prikazani realistično, već stilizirano, s modrom bojom krzna, a svaki od hrčaka vizualno je i karakterno drukčiji. Izuzetak su lutke mame i tate hrčaka, koje se pojavljuju samo kao drvene glave, plošne lutke bez tijela, što otvara prostor za dodatne simboličke interpretacije. Luči Vidanović izvrsno je osmislila i scenografiju, pomičnu drvenu konstrukciju na kotačićima koja se rotira na maloj pozornici riječkog lutkarskog kazališta. Konstrukcija sadrži nekoliko grana i stablo s lampicama, veliki vrtuljak za hrčke, penjalicu i starinski drveni kovčežić koji je Lolina sobica. No, to nije obična dječja soba – to je svojevrsni Lolin mali kabinet čuda u kojemu ona u svoje kutije sakuplja male i velike sreće, od kojih je svaka vrijedna – kamenčić, osmijeh, prazna vrećica bombona, zagrljaj, uspomena…

Nježan suodnos

Hrčci inače u svoje obraze, kao u vrećice, prikupljaju sjemenke, a Lolini su obraščići puni slatkih, nježnih riječi koje želi podijeliti s drugima. A upravo tu nastaje zaplet priče – malu hrčkicu, naime, nitko ne sluša. Mama i tata su stalno u žurbi, ne čuje ju ni razigrani brat Teo, a ne razumiju je ni prijatelji. U predstavi je prikazano kako Lola svaki dan autobusom putuje u školu, a tu su duhovito svoje uloge odigrali David Petrović kao učitelj s velikim naočalama i Tilen Kožamelj u ulozi vozača autobusa. U režijskoj zamisli Mateje Bizjak Petit predstava se odvija u živoj i dinamičnoj interakciji (vidljivih) lutkara i lutaka koje animiraju, ponekad i sa šest ruku. U ovoj pravoj lutkarskoj predstavi lutka hrčkice Lole, kojoj je "život" svojom animacijom i glasom udahnula Petra Šarac, gospodarica je scene koja zadivljuje zahvaljujući animatorskoj vještini.

U ovoj predstavi, možda više nego u nekim drugima, do izražaja dolazi neobično nježan suodnos lutaka i lutkara. Pritom je Petra Šarac u interpretaciju Lolina lika utkala čitav spektar emocija – od dječje zaigranosti i maštovitosti, do tuge i rezignacije zbog nerazumijevanja okoline, animirajući je negdje između sna i jave. A te "slatke riječi" koje Lola želi izgovoriti, ali je nitko ne sluša i ne želi čuti, su vrlo jednostavne i glase: "Volim te!". Kad se čini da je nitko ne shvaća, Lola postaje potištena i želi odustati. Ali, na kraju ipak uspije izgovoriti te čarobne riječi kojima ova predstava progovara o važnosti ljubavi i zajedništva.

Jer, kako kaže provodni song "Slatkih riječi": "Mi djeca znamo – ljubav je naša snaga…", koji je skupa s redateljicom i izvođačima zapjevala i publika povezana u zajedništvu.