Što je život... U istom danu kada je u Glasu objavljen članak o našem Miri, renesansnom čovjeku, kako ga, s pravom, nazvaše, sve nas je osupnula vijest o njegovu iznenadnom teškom stanju. “Samo neka bude brzo”, govorio je kada bismo mi muzealci, već u ozbiljnim godinama, načinjali temu odlaska.

Prebrzo...

I njegov put svestranog umjetnika, koji je umjetnost živio svakom strunom svoga bića, njegova posvećenost radu, ljudima, Muzeju, životu bili su iznimni. Bili...

Umjetnička duša od djetinjstva je odredila svoj put, put koji je iznjedrio više od stotinu skupnih i samostalnih izložbi, u zemlji i inozemstvu, brojne likovne kolonije, radionice... Slijedila su priznanja, nagrade, diplome, a njegova su djela danas u zbirkama galerija i muzeja u Hrvatskoj i inozemstvu. Likovni umjetnik, socijalno angažiran, provokativan, aktualan, senzibilan..., čitamo u katalogu.

A u Muzej, nakon dva desetljeća u osječkome OLT-u, ušao je gotovo slučajno, u danima kad je grad još titrao ratnom svakodnevicom. Preparator za kamen i keramiku, pisalo je na vratima muzejske radionice. Muzealac, umjetnik, inovator, restaurator, stolar, bravar, svestrani majstor, trebalo je pisati. I upravo u muzejskim depoima, izložbenim prostorima, radionicama, lapidariju Miro je, kako je sam govorio, pronašao svoj prostor. I više ništa nije bilo isto.

Gotovo da nije bilo izložbe u kojoj Miro nije ponudio tehničko rješenje, bilo da je riječ o manjim, prigodnim, tematskim izložbama, bilo pak o sadržajno raznovrsnijim, zahtjevnijim projektima, gostovanjima izvan Osijeka i Hrvatske. Svaki novi prostor bio je izazov, svaki novi projekt budio je nove mogućnosti, nove kreacije. I baš kao što je u materijalu vidio skulpturu koju će oblikovati, svaku je izložbu oblikovao u samome začetku. Nenametljiv, topao, strpljiv, beskrajno je uvažavao kolege i za svaki problem imao rješenje... “Riješit ćemo to” značilo je da će tu noć provesti u svojoj radionici te jutrom doći i uz kavu priopćiti: “E mislim da znam kako ćemo.” I uistinu je znao.

RENESANSNI ČOVJEK Miroslav Benaković (72)

Preparator, umjetnik, majstor svih zanata, s čarobnim domom u tvrđavskim bedemima

Otvoren, iskren, rado je svoje znanje prenosio i drugima. Bio je uvijek spreman pomoći, zastati, ostati, pokloniti sugovorniku svoje vrijeme, nesebično. A muzealci, ta pomalo začudna skupina, prihvatili su Miru i ubrzo je naš Miro postao naš i brojnim drugim muzejima i muzealcima. Beskrajno će nedostajati cijeloj Muzejskoj udruzi istočne Hrvatske.

Odlazak u mirovinu, znali smo, neće biti kraj. Nastavio je jednako intenzivno, kreativno, i dalje pun ideja, volje. Na naše iskrene “Miro, uspori”, odgovarao je osmijehom. Znali smo i znamo da nije mogao drukčije. I svi planovi, ideje i skice, započeti poslovi, dogovoreni susreti, razasut alat neće te dočekati, dragi Miro. No ostaješ, ostaješ i traješ u svemu što si osmislio, oblikovao, popravio, nesebično, s dušom. I ne zamjeri što ćemo još dugo na putu prema Bezi u svakom pomalo pognutom liku prepoznavati tebe i zazvati te ponekad.

A Tvrđa, naša Tvrđa, više neće biti ista. Muzealci