Kada ti se sugovornik uvodno predstavi kao čovjek s tri zanimanja - kao bravar, dizaličar i, pazite sad, viši preparator za kamen i keramiku - znaš da ćeš imati vrlo zanimljivu priču, no susret s Miroslavom Benakovićem (72), samoukim umjetnikom i majstorom svih zanata, nadmašio je sva naša očekivanja. Do te mjere da smo njegov dom napustili pitajući se kako je moguće da o ovom čovjeku već nisu ispisane novinske stranice i snimljeni televizijski materijali i dokumentarci. Kako smo ga tek sada otkrili?

Iz OLT-a u Muzej Slavonije

I zato ćemo pokušati ispraviti ovu nepravdu. Bruno, naš fotoreporter, snimio ga je nedavno u vožnji biciklom, njegovim jedinim prijevoznim sredstvom, jer automobil ne zna voziti niti ga je to ikada osobito zanimalo. Znajući kako je riječ o vrlo zanimljivoj osobi, predložio mu je razgovor za Glas, što je Miro i prihvatio.

Kada nam je na početku rekao koliko mu je godina, ostali smo iznenađeni. Ne bismo mu dali toliko. Očito bicikl i činjenica da čitav život radi ono što voli čine svoje. Dotad smo znali da je umirovljen (samo formalno, jer ovaj čovjek ne miruje) kao viši preparator za kamen i keramiku u Muzeju Slavonije za koji je radio od polovine 90-ih, paralelno uz svoj umejetnički rad, primarno kiparstvo, no nas je, naravno, zanimao čitav životni put.

"Ja sam vam, ako ćemo od početka, rođen u Slavonskom Šamcu. Nakon što su se roditelji rastali, mama i ja seljakali smo se uokolo i za to sam vrijeme promijenio jedno pet-šest osnovnih škola, sve dok se nismo skrasili u Osijeku gdje sam završio osmi razred. Nakon osnovne škole krenuo sam na bravarski zanat u OLT-u i to je moja prva struka", započeo je Miro u čarobnom ambijentu svog doma koji se, skupa s njegovom radionicom, nalazi u sjevernim bedemima Tvrđe, u blizini Vodenih vrata.

U OLT-u je radio 25 godina, sve do sredine 90-ih, govori nam dok sjedimo okruženi skulpturama od drveta, kamena, žice, plastike... ma, nema koji se materijal nije našao u njegovim rukama da bi od njega nastale dojmljive skulpture raznih motiva i veličina.

"Kada je OLT... ma znate onu priču o privatizaciji, počeo sam honorarno raditi u Muzeju Slavonije te me jednoga dana pokojna ravnateljica Vesna Burić upitala hoću li ostati kod njih, nakon što su osobe za koje je mjesto restauratora prvotno bilo namijenjeno od njega odustale. Glupo, ali nisam znao što bih joj odgovorio. Posljednji dan, mislim da je postojao nekakav rok, rekla mi je da se moram izjasniti, a ja opet kažem 'ne znam'. Tek na izlazu iz kancelarije, kada sam već gotovo zatvorio vrata, okrenem se i kažem 'radit ću'", opisuje nam karijernu dilemu koja je naposljetku riješena na obostrano zadovoljstvo i njega i poslodavca, jer Miro je u Muzeju Slavonije, ali i drugim slavonskim muzejima, ostavio veliki trag.

U Muzeju se zaposlio pred kraj ratnih zbivanja te je ondje ostao raditi do mirovine, što ne znači da sada miruje. Radi i danas, i ne samo za ovaj muzej nego i za brojne druge, jer malo je osoba koje mogu kvalitetno odgovoriti na sve muzejske potrebe kao što može ovaj svestrani majstor i umjetnik.

Zlatno pravilo

"Posao u muzeju za mene je bio nešto novo, no odmah sam se snašao, s obzirom na to da sam se čitav život bavio raznim stvarima: kiparstvom, slikarstvom, bravarijom, stolarijom, keramikom... ne znam ni ja čime sve ne, pa mi nije bio problem snaći se ondje. Svašta me zanima, osim elektronike, od toga sam operiran", govori nam ovaj spretni majstor ili, kako će sam za sebe reći, Katica za sve.

"Od šarafanja i izrade vitrina do restauracije predmeta, radim sve. Čuj, ne možeš doći u muzej i reći 'ja se bavim samo keramikom', kada ti donesu rasklimanu stolicu. Moraš to riješiti. Pomoglo mi je i još mi pomaže dobro poznavanje matarijala, a imam i puno literature. Kako sam redovan na autotržnici, osim kada pada kiša, skupljam knjige koje ljudi odbacuju. Kupujem stare školske udžbenike o drvetu, metalu... enciklopedije... Kada negdje zapnem, ako baš nisam sto posto siguran, prelistam literaturu. Bitno je da je čovjek radoznao. Ne može nitko reći' ja to ne znam', ako mu je netko pokazao kako se nešto radi. I zato imam knjige pored sebe, a uz njih ne moram tipkati po internetu. Za to sam glup, sve što ima više od tri dugmeta nemoj mi davati u ruke", otkriva nam prirodu svog posla i nesklonost modernoj tehnologiji.

Ima i jedno zlatno pravilo.

"U restauraciji postoji nešto čega bi se svi trebali držati: da se ono što si ti napravio jednog dana može otkloniti, a da se pritom ne ošteti predmet. To je osnovno pravilo. Ako se toga ne držiš, praviš sranje. I strpljenje je važno, u restauraciji ništa ne ide nabrzinu", otkriva tajne zanata koji mu je omogućio sudjelovanje u brojnim izložbama diljem zemlje.

Trenutno radi za muzeje u Našicama, Belišću i Đakovu.

"Sada sam doduše stao. Nema grijanja u radionici, a ne da mi se smrzavati. No, čim otopli, sjedam na vlak i idem za Našice. Tamo imam posla za dvije godine", otkriva.

Dok je radio u OLT-u, obilazio je i umjetničke kolonije, koje su, kaže, nekada bile i dugotrajnije i zanimljivije.

"Tada je to bilo drukčije, ostajali bismo po 15 dana npr. negdje u Bosni, nebitno gdje, i tamo bismo radili, pa bi nas vodali okolo. Znali bismo gdje smo bili i što smo radili, a danas imaš dva dana za koloniju i nit' znaš gdje si bio nit' s kim si bio. Tako da sam s vremenom odustao od toga", govori nam dok se osvrćemo po njegovom stanu-muzeju.

Sakralni niz u željezu (poratni, kaže), slike, skulpture od svih živih materijala...

"Ova je Ruka (dlan probijen ružom, nap.a.) trebala biti predana Tuđmanu, međutim, jedan je tip to zajeb'o. Dao sam mu autorska prava, a on je rekao da bi lijevanje bilo preskupo, da će pronaći drugo rješenje, i na kraju od svega nije bilo ništa. Inače, riječ je o onoj priči o trnovitom putu do zvijezda", pojašnjava nam pozadinu jedne među stotinama skulptura koje nas okružuju dok vodimo razgovor.

Izlagao od Kaira do Nuštra

Kada je riječ o kiparstvu, uistinu je svestran. Osim onoga što smo mogli vidjeti u njegovom stanu, pripremio nam je uoči razgovora i kolekciju kamenčića na kojima su minuciozno uklesana lica. "Neka su izrađena pod mikroskopom pa ih je prostim okom moguće tek nazrijeti", pojašnjava nam dok se trudimo uočiti lice. Najmanje je lice koje je uklesao u kamenčić dimenzija samo 1x1,5 milimetar. Na sebi svojstven zajebantski način opisuje kako nastaju ova djela. "Uzmem kamen pa ga unakazim", upućuje nas u stvaralački proces.

Zanimljivo je i kako pronalazi kamenčiće.

"Na moru izgledam kao luđak. Stavim ruksak na leđa, ljudi se sunčaju i kupaju, a ja hodam po obali i premećem kamenčiće. I onda ili ih stavim u ruksak ili ih bacim, moram u njima vidjeti ono nešto. I tako idem a ljudi me čudno gledaju", opisuje nam svoj godišnji odmor na moru.

Njegova su djela bila izlagana od Kaira do Nuštra gdje i danas stoji drvena skulptura majke s djecom visoka tri metra. Najčešći su mu motivi obični ljudi, djeca, seljaci, ribari, mornari, pijanci, ašikovanje, tučnjava... Svakidašnje stvari, a primijetna je i sakralna tematika. Kao umjetnik pronalazi ljepotu u stvarima koje većina ljudi neće ni primijetiti. "Išao sam Županijskom ulicom u večernjim satima. Ide čovjek, cisterna iza njega, a on se zgurio, drži to debelo crijevo i pere ulicu. Ti si moj, rekao sam", govori nam dok pokazuje perača ulica kojega je nacrtao još kao srednjoškolac.

Umjetnička je crta u njemu brzo izišla na vidjelo, još dok je bio osnovnoškolac.

"Uvijek sam bio dobar u likovnom. Čak sam zbog svoje umjetnosti dobio i batina. Naime, u osnovnoj sam školi našao jako fini kamen, jako mekan, mogao se obrađivati kuhinjskim nožem. Kako je tada bilo u tijeku natjecanje osnovnih škola, napravio sam poprsje partizana služeći se očevim alatom, a on je bio kovač koji je jako pazio na svoj alat. Stari je popizdio, ali partizan je ipak otišao na izložbu u Slavonski Brod", priča o umjetničkim počecima.

Nakon svega viđenog, u pripremi ovog teksta izguglali smo i neke priloge o Mirinim izložbama, gdje nas je ubola opaska kako je riječ o kiparu-amateru. Ništa loše, naravno, ne stoji iza toga, no riječ amater nikako ne pristaje stvaralaštvu i majstorskom geniju ovog čovjeka, u što će vas uvjeriti i letimičan pogled na njegova djela, ona umjetnička i ona praktična. Njegov je stan najbolji dokaz da je uistinu tako.

Spavam na paradajzu

Od Grada je, naime, unajmio prostor u tvrđavskim bedemima u kojem se većim dijelom nalazi radionica, a manjim stan. Kada je riječ o stanu, upravo je senzacionalno kakvu je funkcionalnost ostvario u samo 15-ak kvadrata. Sve je počelo jednom kompenzacijom.

"Nisu mi platili jedan posao pa sam kao kompenzaciju dobio daske i drugi materijal, a dio sam kupio. Sve sam radio polako pazeći da prostor bude maksimalno iskorišten i funkcionalan". I doista, tu su hladnjak, zamrzivač, stol se podiže i spušta da mogu prići sudoperu i slavini, a ispod kreveta nalazi se špajz. "Spavam na paradajzu. Flaširanom!" govori nam dok u čudu gledamo što sve ima jedna garsonijera u kojoj uz Miru stanuju mace i pas.

Tu je i mini smočnica u kojoj drži krumpir, konzerve, med, vino, rakiju... Pitku vodu donosi od susjeda, a bunarsku koristi za pranje. Kada smo mislili da smo sve vidjeli, pokazuje nam sjedalice s konjskim sedlima. "Kupio sam sedlo, relativno povoljno, i došao na ideju da od njega napravim stolac. Znate, dođu mi unuci, neka se vesele", priča dok razmišljamo koliko klincima mora biti zabavno u djedovom stanu.

"Pogledaj ovaj stalak za kantu. Ima kotačiće, pa onda unuka na njega stane a ja ju guram po stanu", govori djed troje unučadi i otac dviju kćeri.

Kupaonica s drvenim umivaonikom i kadom posebna je priča. "Pazi, ovo ti je korito za šurenje svinja", govori nam pokazujući impresivnu drvenu kadu i ostatak prostora koji oduzima dah. Je li ovo moguće? pitamo se.

Opipljivo i iz inata

U oko nam je upala slika iz koje viri ruka s ispruženim srednjim prstom. Ime joj je Druga strana umjetnosti, a nastala je iz inata.

"Imam svoje mišljenje o umjetnosti, smatram da ona mora biti opipljiva. Imaš skulpturu koju može i slijepac opipati. Sliku možeš opipati. Ne moraš ju vidjeti, ali možeš osjetiti strukturu. Ali videouradak!? Čovječe, dođeš u muzej, a on stoji u ćošku na TV-u. Stojiš kao budala deset minuta pred tim televizorom čekajući da se nešto dogodi. Ma idi... Imate filmsku industriju, idite tamo pa snimajte", iznosi svoje viđenje modernih umjetničkih izričaja.

Primijetili smo i jedan prekrasan beštek. I on je, doznajemo, nastao iz inata.

"Bio je natječaj Grada Osijeka za gradski suvenir i svi stanu forsirati one magnetiće za frižidere. Zašto bi morali biti magnetići? Zašto ne može biti nešto naše, slavonsko? Tako da sam ja napravio beštek koji ima motive žira i hrastovog lista. Tu je i čobanska posuda, tzv. kepčija, također sa žirom i listom hrasta, pa nakit s istim motivima...", govori majstor i umjetnik koji voli pokazati inat.

Nakon toga prelazimo u njegove radionice koje se nalaze u depou Muzeja Slavonije. Obilazimo ih spuštene vilice, ne vjerujući vlastitim očima da netko posjeduje toliku količinu alata i strojeva. Peći za keramiku, tokarski strojevi, sva sila čekića, kliješta, ovog, onog... Alat nam nije stran, no mnoge smo stvari vidjeli prvi put u životu. Našla se ondje, u dvorištu, čak i stara pegla za kožu. Miro ne skriva niti može skriti da je strastveni ljubitelj alata.

"Ja sve što zaradim, stučem u alat", potvrđuje ono što smo pretpostavili.

Riječ je o takvoj kolekciji raznovrsnog alata da su ju došli gledati i učenici jedne vinkovačke škole, otkriva nam Miro, a mi ga pitamo što će jednoga dana biti sa svim tim alatom.

Utopijska ideja o Muzeju alata

"Imam jednu pomalo utopijsku ideju. Želio bih napraviti Muzej alata u prostoru gdje sada živim. Neka djeca dođu i vide kako se nekada radilo", iznosi nam ideju koja nam se u vrijeme umjetne inteligencije i robotizacije svega i svačega, kada mnogi klinci ne znaju zabiti čavao, čini genijalnom. I treba ju podržati! Muzej alata. Sjana ideja, no istovremeno je tužno čuti kako alat i ručni rad završavaju u muzejima. Ipak, nadamo se da će se Mirina želja ostvariti. Mi smo njegovu alatsku riznicu napustili s tolikim oduševljenjem da smo ostali bez riječi. Uomo universale iliti renesansni čovjek. n